Kritika

Tužni trenuci jedne Biblioteke (Irena Skopljak Barić, Plava mahovina, Zagreb, HDP, 2020.)

Bez imalo želje za pretjerivanjem, usudim se reći da je malo tko toliko entuzijastično pisao o naslovima iz inače sjajne Biblioteke Poezije Hrvatskoga društva pisaca kao moja malenkost. Razlozi su jasni, niz izvrsnih naslova koji su u velikoj mjeri obilježili recentnu pjesničku produkciju u nas posljednjih godina (dovoljno je spomenuti sjajna ukoričenja Milakovića, Brleka, Mihaljevića, Ivankovca, Buljan Legati, Vidaić i drugih), a što je samu Biblioteku prometnulo u jednu od nezaobilaznih činjenica temeljitoga praćenja suvremene pjesničke prakse. U posljednjih se godinu dana, međutim, u taj sjajni niz uvuklo i ponešto loših naslova, zapravo frapantnih podbačaja koji, nažalost, kvare ukupnu sliku Biblioteke za koju sam siguran da će, i pored te činjenice, zadržati mukotrpno i vrlo pažljivo građen imidž dominantno bravuroznoga poetskog niza. Bit ću iskren i dodati kako sam se nadao da su Crvena trava Nikoline Glištre i Prkos čuperka trave Vere Vujović prošlogodišnji urednički incidenti koji se u ovoj i u idućim godinama više neće ponoviti, međutim, nada se ispostavila promašenom što potvrđuje druga zbirka poezije Irene Skopljak Barić naslovljena Plava mahovina. Pritom sumnjam da je koincidencija to što sve tri zbirke urednički potpisuje ista osoba – Darija Žilić.

Treća zbirka iz toga incidentnog niza pritom je nesumnjivo najslabijim proizvodom. Zbirka je, mada je tomu teško pronaći suvisao razlog, podijeljena u dvije cjeline, u skladu s amaterskom praksom svrstavanja tekstova u cikluse tek toliko da bi ciklusi postojali i da bi površan čitatelj nasjeo na taj providan koncepcijski štos iza kojega se uglavnom krije jedno veliko ništa. Zbirka ukupno broji trideset i osam tekstova od kojih one s prolaznom ocjenom mogu izbrojati na prste jedne ruke (što ipak neću učiniti poštujući mazohiste među čitateljima koji zbirku još uvijek nisu držali u rukama). Prva cjelina naslovljena U krugu otpočinje tekstom Trijem obilježenim manjim sintaktičkim inverzijama koje rezultiraju nezgrapnošću. Pjesničke slike, pak, odišu banalnošću: zagrijava se / i odlijeće / do uzvišenih jastuka na kojima se odmaraju prozirne ptice. U tekstu Jutro kanonski iscrpljeni motivski plan praćen je sintaktički posve neuvjerljivom, takoreći pučkoškolskom izvedbom. Ilustracije radi ističem drugu strofu: S prozora visoke kuće ubirao si debele breskve / i na svaki zub zasadio jednu mutnu fotografiju svemira.  Problem banalnosti slika kao dominantnoga u mnoštvu kardinalnih propusta rukopisa očituje se i u tekstu Govoriš (smrzavanje jutra u nastajanju, nektar kratkih priča, kruška jabuka riječi i dr.). Rukopis je obilježen i razmjerno čestim kombinacijama upravnoga i neupravnoga govora (Skupljaš riječi, Rame, U albumu i sl.); pritom se granicu između upravnoga i neupravnoga govora počesto prenaglašava korištenjem drugoga lica jednine glagola kazati, rjeđe govoriti ili pričati. Na interpunkcijskom planu upadljivo je suviše često korištenje dvotočke. Kombinacija dviju navedenih zalihosti (stilski u potpunosti neopravdanih) u posljednjem od triju navedenih tekstova izgleda ovako: Kad je već ovdje, kažeš: / sunce neka joj se zapetlja u kosu / njoj sunce može i rasti u kosi. // Još kažeš: / ona je ovdje, a još je čudno. / Pa se smijemo. / Smijemo se.

Tekst Ekvador za doručak obilježen je sadržajno-semantički iznevjerenim efektom začudnosti; da bi navedena tvrdnja bila jasnija morao bih pjesmu navesti u cijelosti što bi bilo opterećujuće po ovaj osvrt, stoga ističem posve zbunjujuću, a k tome i estetski neuspjelu završnicu: Ali šeširi se ne dijele za ručak / to svakako znamo / pa se zaključavamo / nećemo ni sunce / dok se ne dogovorimo / kojim ćemo putem // noćas / u Ekvador (koji se spominje još jedino u naslovu, op. a.). Ništa bolji slučaj nije tekst Kutija čije pjesničke slike svojom banalnošću, izvedbeno gledano, zadiru u nenamjernu parodiju: Jedan se cvijet još razlistava i tako lijepo miriše. / Travanj je tek zakoračio u svibanjsko poslijepodne. Tekst Dolazak nešto je narativniji monostrofični komad semantički temeljen na idejnoj poveznici vode i jezika/pisma, ujedno i jedan od rijetkih tekstova koji zaslužuju prolaznu ocjenu. Motiv šume, vrlo čest u dijelu suvremene hrvatske pjesničke prakse, javlja se u tekstovima Kažem tebi i U šumi, tekstovima nešto solidnijim od tužnoga prosjeka ove zbirke koji bi bez forsiranja glagola kazati i dvotočke zavrijedili čak i pristojnu ocjenu; u oba slučaja, međutim, problem predstavlja neuvjerljiva završnica, ističem prvi od dvaju slučajeva: I plešemo. / Na valove. Izmjene duljih i kraćih rečenica također ostavljaju dojam forsiranja te posljedične neuvjerljivosti, a usprkos tome što se narativniji slojevi teksta ispostavljaju uvjerljivijima; autorica kao da se nije odlučila za jasnu strategiju što svakako valja pripisati i izostanku prijeko potrebne uredničke budnosti. Za ilustraciju navodim drugi dio prve strofe teksta U vlaku, citiram: Kad se bojiš, / u vojničkom stavu možeš potajno otpuzati pod krevet / i tamo brojiti strahove. / I one koji nisu izišli iz mraka. / Jedan prst. Dva. Tri.

Tekst Vijesti navodi na pomisao da je autorici naprosto nedostajalo materijala za rukopis (usprkos tomu što isti, kao što je uvodno naznačeno, broji manje od četrdeset pjesama). Naime, ovdje govorim o pjesmi ispodprosječnoj čak i za otužni standard zbirke te o daljnjoj radikalizaciji banalnosti pjesničke slike, posebice u središnjici teksta: Sunce odguruje valove ukrug / uzbrdo / unatrag. / Sunce odguruje svaki val kao da je poseban // pa ga odnosi // u plavo. Nedoraslost ovoga rukopisa ozbiljnoj ediciji očituje se i u jeftinim poredbama poput one u estetski infantilnom tekstu Sloboda, citiram: ušuškan u mahovinu / mokar od ljepote / lijep kao voda u skupljenoj šaci. Ništa bolje nije ni s eksplicitnim naznakama autoričine teorijske osviještenosti kao u tekstu Na Ilirskom trgu: Ništa nije tako ukusno kao topljena metafora / s mrvicama / divnih lješnjaka. Zaboga miloga! A jednim je od obilježja rukopisa i onaj za kirbajske, a ne ozbiljne biblioteke karakteristični beskrupulozni deskriptivni amaterizam kakav nalazim, primjerice, u tekstu naslovljenom U noći: Mjesec se kotrlja po nebu. Sad je na jednom prozoru / sad na drugom. / Lastavice odlažu svoja krila na noćni ormarić / i jedan trenutak samo sjede. / Proljetni je cvijet osobito mekan od mjesečine. Ciklus zaključuje tekst Igra obilježen kako neuvjerljivom onomatopejom tako i motivom anđela, jednim od najiscrpljenijih u pjesništvu.

Druga cjelina naslovljena U daljini otvara tekst Čekanje, jedan od rijetkih estetski podnošljivih trenutaka zbirke, ističem dojmljiv uvodni fragment: Nad otvorenim atlasima promatramo samo strane zemlje. / Svaka od njih ima svoju kišu. Tekst Blue Nashville obilježen je primjernim korištenjem opkoračenja; zalihost je primjetna u pretposljednjem monostihu teksta koji bezrazložno nudi definiciju oceana, fundamentalnoga motiva pjesme. Pokušaji postizanja efekta pričljivosti također, kao u tekstu Razglednica iz Azije, rezultira sintaktičkom nezgrapnošću koja ovdje, pak, graniči sa šarlatanstvom: Znam / reći ćeš: širok pojam, / ali tako je pisalo. / Razglednice iz Azije. / Širok pojam, / zbilja, / ali tu se više ništa ne može. Nepodnošljivo forsiranje drugoga lica jednine glagola kazati i govoriti nastavlja se i u tekstu Rumunjska, ističem: Ti ćeš, kažeš, / u Rumunjsku.; Ti ćeš, govoriš, / spavati po hotelima. Motivski, ako nisu anđeli onda su oblaci, prometnulo mi se tijekom čitanja pjesme Italija čija se završnica ispostavlja posve redundantnom: Kad gledam prema tamo, / Italija je uvijek / moguća.

Zambezi, s obzirom na kontekst, izvjesno je najbolji tekst zbirke nenametljive narativnosti i dojmljivoga metaforičkog sloja: Magla je jutros tri puta promijenila spol / i bila tako dražesna. / U haljinama kratkim, do koljena i gležnja / na kraju je samo srasla uza se i mirno pognula glavu / svezala kosu u buket sunčeva cvijeća. Nažalost, obećavajući trenutak rukopisa biva iznevjeren već sljedećim uratkom (Vagon) kojem, ako i oprostimo patetični spomen Alana Forda u središnjem dijelu, nije moguće oprostiti dojmljivo netalentiranu završnicu: A onda / kad zagazim na peron na koji sam htjela, / vidim: // u albumu, ipak, fotografija. / U albumu // samo taj dječak. Praksa tendencioznih i uglavnom promašenih završnica nastavljena je i tekstovima Na londonskoj kiši te Kina, dok u tekstu Bijeg ista evoluira u potpunu semantičku besmislicu (slijedom zametnutoga traga začudnosti, rekao bih): Tišina je teža od bilo kakve tišine / na bijelim krilima. Tekst Ostanak posljednji je u zbirci, a iz istoga ističem stih u nadi da ovu zbirku mogu pripisati autoričinom redu „prvih padova“ (mada joj, kao što je uvodno spomenuto, ovo nije prvo samostalno ukoričenje): Prvi su padovi uvijek uokvireni u nemoć.

Od neopravdanoga ustroja u dva ciklusa (na sadržajno-semantičkom, idejnom, tematsko-motivskom i/ili stilski razvidnom planu) do gotovo isključivo nedorađenih tekstova opterećenih nizom zalihosti i brojnih drugih ovdje tek dijelom istaknutih nedostataka, rukopis Irene Skopljak Barić, a uz dva uvodno spomenuta rukopisa, nedvojbeno je nanio štetu možebitno najznačajnijoj poslijeratnoj specijaliziranoj pjesničkoj biblioteci u nas koja je upravo posljednjih godina osvajala izvanserijskim naslovima uglavnom mlađih autora koji su svojim pismom načinili odmak od do tada dominantne stvarnosne poetike, najavivši tako sada već dobro znani veliki povratak metafori. Nema potrebe ponavljati imena koja su unatrag nekoliko godina obilježila ovu po meni izuzetnu Biblioteku.

Upravo ta činjenica, Bibliotekin značaj dakle, obvezuje komentirati devijantne pojave u njezinu nizu, a unatrag godinu dana, jedan, rekao bih, bizarni urednički paralelizam koji je bibliotečnu cjelinu opteretio trima dramatičnim podbačajima. Meni je doista žao zbog sve očitije prakse prešućivanja uredničine prakse objavljivanja svega i svačega, možda stoga što je ista sklona preventivnim prozivkama, optužbama za klanove i sličnim konstrukcijama kojima obeshrabruje komentatore ovdašnje književne proizvodnje glasno artikulirati tu, pa rekao bih, sramotno amatersku uredničku devijaciju u sklopu, ponovit ću, izvjesno najznačajnije poslijeratne specijalizirane pjesničke Biblioteke u nas (namjerno posežem za velikim početnim slovom). To opet otvara prostor polemici o potrebi za pisanjem poštene kritike, za komentiranjem bez fige u džepu, za jasnim estetskim gradiranjem kojima će biti, ako ne zaustavljena, onda barem prokazana permanentna devalvacija vrijednosnoga sustava koji bi, valjda se oko toga možemo složiti, morao počivati, kada je umjetnost posrijedi, primarno (ako ne isključivo) na estetskom kriteriju. Naime, rukopis Plava mahovina, pođemo li od estetskoga kriterija, kao da je objavljen u kakvoj ediciji Odorčićeve Kulture snova, a ne u Biblioteci koja nas je počastila imenima poput uvodno spomenutih neupitno dokazanih talenata suvremene pjesničke proizvodnje. Utoliko, za nadati se da će ovim slučajem praksa devastiranja Biblioteke Poezije Hrvatskoga društva pisaca biti zaustavljena i da će urednikovanje biti isključivo na onima koji uredništvo shvaćaju kao ozbiljan posao, a ne kao puko stavljanje potpisa na ugovor o djelu ili čemu već. Jer spomenuta Biblioteka, pogledamo li sve te divne naslove koji čine apsolutnu većinu u nizu, ima dovoljno ljudi vičnih vrsnom obavljanju kompleksnoga uredničkog posla.

Piše:


Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

10.10.2020.

© 2019 Artikulacije