Kritika

Tuđinci u vakuumu fizičkoga svijeta (Marek Šindelka, Zamor materijala)

Teško se sjetiti kada je posljednji put neki češki roman bio toliko razumljiv i toliko aktualan u kojoj god zemlji bio objavljen kao što je to Zamor materijala (Únava materiálu, 2016.), čiji je autor jedan od ponajboljih čeških suvremenih pisaca Marek Šindelka (1984.). Uostalom, pored hrvatskog izdanja (Naklada Ljevak, prev. Sanja Miličević Armada) ova je Šindelkina uspješnica u svega nešto više od dvije godine od objavljivanja u Češkoj objavljena na desetak stranih jezika, pri čemu naročito podcrtavamo dvije činjenice vezane za njegovu vrlo živu inozemnu recepciju. Prva se odnosi na dva izdanja na nizozemskom u razmaku od svega pola godine, kao i na nagradu Cutting Edge Award za najbolji strani naslov u Nizozemskoj i Belgiji, a druga na sirijsko izdanje, dakako na arapskom, koje će svjetlo dana ugledati ove godine u lipnju. I dok prvi od navedenih uspjeha i nije potrebno posebice obrazlagati niti argumentirati, navođenje drugog onoga tko se sa Šindelkinim tekstom do sada nije sreo vjerojatno će zbuniti. Roman, naime, tematizira izbjeglištvo dvojice sirijske braće u Europu, stoga njegovo objavljivanje u Siriji u izvjesnoj mjeri predstavlja potvrdu njegove relevantnosti i autentičnosti. Šindelka je, kako je izjavio u više intervjua, inspiraciju za pisanje romana pronašao u valu migrantske krize koji se prije nekoliko godina razlio Europom, točnije u tragičnom događaju iz 2015. godine, kada je u Austriji pronađen kamion s beživotnim tijelima izbjeglica koji su se u njemu ugušili. Ovom događaju pripast će važno mjesto u rasplitanju radnje romana, jer će jedan od nesretnih imigranata biti i jedan od likova.

Zamor materijala roman je ceste, točnije roman kretanja, koji donosi pogled na Europu izvana, iz perspektive „drugih“ i nepoželjnih, perspektive imigranata. Iako Šindelki to možda nije bila namjera, roman je baš zbog toga djelovao provokativno, barem kad je u pitanju njegova recepcija u Češkoj. U jeku protumuslimanske histerije koju su izazvale češke političke elite želeći se kod biračkog tijela domoći kojeg poena više (iako bi se imigranti koji su prošli kroz Češku mogli nabrojati na prste jedne ruke), Zamor materijala izazvao je brojne kontroverze, a autor zbog njega bio izložen brojnim kritikama i napadima, pa čak i onim fizičkim. No ovaj podatak ne ukazuje samo na to da dio Čeha nije roman dobro prihvatio, već da ga nije ni razumio, svodeći ga na neku vrstu pamfletističkog proimigracijskog agitiranja. Ali toga kod Šindelke nema. Šindelka je namjerno zaobišao jeftino politiziranje i moraliziranje, postavivši problematiku migranata i Europe na individualnoj, a ne kolektivnoj traumi izbjeglištva, i kloneći se pritom uopćenih i otrcanih promišljanja ili lamentiranja o srazu dviju nepomirljivih kultura, religija i svjetonazora. Kako bi to zaobišao, odlučio se za dva vrlo važna poteza: prvo, odabrao je pripovjedača u trećem licu kojeg je sveo na puku funkciju objektivnog bilježenja, poput kakva seizmografa koji registrira podrhtavanja oko sebe, prepuštajući nekom drugom (čitatelju) da ih sam procesuira, i drugo, u tom je bilježenju uvelike ostavio po strani zahvaćanje psiholoških stanja likova, njihovu intimu.

Sva poglavlja u Zamoru materijala imaju jednog pripovjedača, ali je zato fokalizatora više, točnije četiri, tako da svako poglavlje uvijek pripada isključivo jednom fokalizatoru, odnosno liku. Hijerarhija njihove važnosti u romanu je razmjerna broju poglavlja u kojima se oni pojavljuju. Dvojici od njih – Palestincu i radniku u tvornici – posvećeno je tako svega po poglavlje, a u svim preostalim poglavljima prate se razdvojene sudbine šesnaestogodišnjeg dječaka i njegova starijeg brata Amira, odnosno njihova nastojanja da se domognu neimenovanog grada na sjeveru Europe, gdje bi se trebali ponovo sastati. S obzirom da prvome pripada trinaest, a drugome ukupno sedam poglavlja, možemo zaključiti da centralno mjesto u romanu pripada dječaku. Priče dvojice braće u romanu se izmjenjuju ritmički, ali se ne događaju simultano: Amirova poglavlja neprestano „kaskaju“ za dječakovim, pa se tako radnja dječakove priče odvija zimi, a Amirove ljeti. Roman je konstruiran od dvije vremenske razine, prezenta i perfekta, i to na način da pripovijeda ono što se dječaku zbiva i ono što se Amiru zbilo. Njihovi putevi spojit će se tek pred kraj romana, no taj će susret biti sve samo ne radostan.

„U snijeg je pao ruksak, a za njim dječak“, uvodi nas se in medias res u priču o grčevitoj borbi za goli život, o tumaranju od nemila do nedraga Europom koja je sve samo ne gostoljubiva i pitoma. „Europa, to su koridori, nadvožnjaci, skladišta – a prije svega ograde“, zaključit će dječak, svjedočeći kako se njegov životni materijal, njegovo vlastito tijelo, bespoštedno troši u preskakanju ograda i barijera, kako fizičkih, tako i mentalnih. Zamor materijala, kod Šindelke je to iscrpljivanje tijela, iscjeđivanje životnih sokova, testiranje granica izdržljivosti i dostojanstva. Ljudski život u Zamoru materijala sveden je na puko preživljavanje, na održavanje životnog plamena, na vitalne funkcije: na disanje, kolanje krvi, borbu s nesmiljenom hladnoćom ili pak nepodnošljivom vrućinom, na glad, pumpanje srca, trčanje, hodanje, bježanje od policije… Zamor materijala podsjeća na zastrašujuću postapokaliptičnu „survival“ video igricu o svladavanju prepreka u svijetu koji je posve opustošen – stoga posljednja scena romana, u kojoj dječak u nepoznatom domu u nepoznatom gradu igra pucačku igru zajedno sa suigračem kojeg u njegovoj blizini nema, itekako ima smisla.

Dječakov brat Amir jedino je što u romanu nosi ime, jedino što je kulturološki ili geografski konkretizirano; sve je ostalo anonimno i lišeno identiteta. U Zamoru materijala pojavljuju se dječak, Europljanin, Palestinac, tvornički radnik… Svijet u kojem se radnja odvija svijet je bez jasnih koordinata, predjeli kroz koje se dječak bez imena i njegov brat Amir probijaju bezimeni su i bezlično univerzalni, ničiji i pomalo svačiji u isto vrijeme. To je svijet Zapada koji je reduciran na puku činjenicu postojanja, lišen čovječnosti i prisnosti; svijet pustoši i svijet koji pustoši, depresivno sumoran i siv, amorfan i leden, a istovremeno tako stvaran i tako – naš! Dojam fizičke hladnoće i atomizacije Šindelka nije samo postigao odabirom snijegom i ledom okovanih krajolika koji dominiraju većim dijelom romana, već i jezikom. Ciljano jezgrovit, koncizan, mjestimice gotovo lapidaran, a kirurški precizan u prikazivanju likova i svijeta kojim se oni kreću, to je jezik objektivnog, izvještajnog tipa, koji savršeno korespondira s krajolicima (bilo prirodnim bilo onim urbanim) kojima se kreću dječak i njegov brat: pročišćen od svega suvišnog i nepotrebnog, od ukrasa i ornamenata, a opet stilistički toliko bogat. Šindelka je nedvojbeno jedan od najvećih stilista u suvremenoj češkoj prozi. On pomno važe i odabire svaku riječ, njegov su forte opisi, sužavanje fokusa na detalje, plastično vizualiziranje, aktiviranje svih čitateljevih osjetila. Uostalom, u Zamoru materijala gotovo da ni nema dijaloga, ili ga ima vrlo malo. Svoj spisateljski ulog Šindelka stavlja na deskripciju, i u tome je takoreći briljantan.

Mučan, sumoran i prije svega potresan – tako bi se ukratko mogao opisati Zamor materijala. Roman je to koji će nas, moguće je, na nekim stranicama šokirati ili u nama izazvati osjećaj gnušanja, pa i stida, zbog čijih će nam sablasnih scena, poput onih trgovine ljudskim organima ili transporta u motoru automobila, prolaziti trnci niz kičmu, i u kojem će poklonjena prastara tenisica premalog broja predstavljati vrhunac ljudskosti u svijetu u kojem su likovi nepoželjni uzurpatori. Kompozicijski pomno promišljen, pripovjedački suveren i stilistički filigranski izbrušen, Zamor materijala donosi nam tegobnu priču o tuđincima koji su osuđeni na sada i ovdje u ovom najboljem od svih mogućih svjetova; upravo zbog toga (iako ne samo zbog toga), zbog tog zatočeništva u vakuumu fizičkoga svijeta koji im zatire svaku ljudskost, Zamor materijala djeluje toliko dojmljivo.

Piše:


Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

13.5.2019.

© 2019 Artikulacije