Damir Karakaš: Sjećanje šume. Zagreb, Sandorf, 2016.
Posljednjih godina pojavilo se nekoliko odličnih proznih djela koja govore o iskustvu djetinjstva. Autori su toj temi pristupali s više ili manje dokumentarističnosti, različiti su, sukladno tome, i njihovi stilski postupci te opsezi djela. Razlika u pristupima, dakako, ima još, no da ne širim priču predaleko, zadržat ću se trenutačno na jednoj od najzanimljivijih mi, uvjetno nazvanih, distinkcija među promatranim djelima, a to je, opet uvjetno nazvan, pozitivan ili negativan sadržaj opisivanih djetinjstava. Koliko god kategorije pozitivnog ili negativnog bile relativne, čini mi se da bi se moglo spekulirati da su neka od opisivanih djetinjstava ljepša ili ružnija od drugih. Tako se posljednjih godina pojavilo nekoliko djela u kojima se tematiziraju, uvjetno nazvana, lijepa djetinjstva – djetinjstva bez prevelikih životnih trauma, ispunjena obiteljskom ljubavlju, vršnjačkim druženjima itd. Kao primjer takvih djela mogli bismo navesti svojevrsnu trilogiju Rudnik čvaraka (2012), Cesta knezova Bribirskih (2016) i Ispod skala (2017) Tomislava Šovagovića, u kojoj tematizira svoje tek uobičajenim dječjim problemima opterećeno, a ustvari uglavnom bezbrižno, djetinjstvo u Slavoniji i Šibeniku. Od novijih djela nedavno se pojavilo npr. Vrijeme ljubavi (2017) Gorana Tribusona, u kojem govori o jednako lijepom i mirnom djetinjstvu u Bjelovaru itd. Nasuprot tim i takvim, stoje djela koja tematiziraju manje lijepa, pa i ružna, teška djetinjstva. Među novijim djelima najpoznatiji primjer predstavlja hvaljeni roman Črna mati zemla (2013) Kristiana Novaka, u kojem čitamo o izuzetno traumatičnom i pomalo morbidnom djetinjstvu u Međimurju, a problematično međimursko djetinjstvo u svojem romanu 4 brave (2016) opisuje i Željka Horvat Čeč itd.
Na razmišljanje o lijepim i ružnim književnim djetinjstvima potaknula me ustvari najnovija knjiga Damira Karakaša, kratki roman Sjećanje šume, u kojem tematizira trpko djetinjstvo u nekom ličkom šumskom zaseoku, a koju bih pridružio djelima druge od spomenutih dviju uvjetnih kategorija. Naime, osim velike materijalne neimaštine, koja, ustvari, nužno i nije negativan element, što potvrđuju i brojna književno lijepa a skromna djetinjstva, djetinjstvo glavnog lika-pripovjedača remete prije svega urođena tjelesna mana te izuzetno strog očev odgoj, koji povremeno i prelazi granice strogosti. Očev prelazak te dozvoljene granice donekle uspijevaju spriječiti ili barem naknadno anulirati dobrohotne majka i baka, koje, međutim, nisu jednako dobrohotne i jedna prema drugoj. Time je stvoren začarani krug obiteljske netrpeljivosti, koji možda najdrastičnije oslikava priželjkivanje tuđe smrti. Naime, s obzirom na sinovljevu „faličnost“ zbog koje mu ne može pomagati u teškim fizičkim poslovima, slijedeći svojevrsnu darvinističku logiku otac se doslovno, čak i pred sinom, pita „Šta Bog stvara ono šta ni za živit?!“. Po drugoj strani, jednom prilikom kad je otac teško obolio sin priželjkuje da bolest kulminira njegovom smrću, jednako kao što majka prilikom jednog bakinog oboljenja propituje Boga kad će ju već jednom uzeti k sebi. (Jedino majčinu smrt nitko ne priželjkuje.) Opori i hladni odnosi među članovima obitelji vidljivi su i u svakodnevnim banalnostima, poput one kad otac tjera sina da čupa travu po dvorištu umjesto da se igra kako se ne bi ulijenio, kad majka ušutkuje baku za ručkom itd. Takav obrazac odnošenja među bliskim osobama uobičajen je, ustvari, u ruralnom podneblju pored šume u kojem žive, o čemu svjedoči iznenađenje koje je kod pripovjedača izazvao poljubac koji je dobio od tete kada je došao k njoj u Zagreb: „Siđem, pružimo jedno drugom ruku, ona me još iznenada poljubi u obraz, a ja se zbunim jer na ovo nisam navikao. Mene otac i majka nikad ne ljube; samo pruže ruku. Ne ljube me ni za rođendan jer ga nikada i ne slavim. Kod mene u selu nisam vidio da itko ikoga ljubi. A oca nisam nikada vidio ni da plače; ne mogu to ni zamisliti“.
Očev brutalni odgoj bez pokazivanja trunke emocija prema sinu te sinovljeva želja da zadobije barem minimum njegove pažnje i razumijevanja (o emocijama se ne usudi niti pomisliti) najizrazitiji je motiv u romanu. Otac je prikazan kao surov, ali i obitelji privržen čovjek, koji joj u teškim uvjetima ipak osigurava ono najosnovnije za život. (Pre)strog odnos prema sinu vjerojatno si opravdava time da ga želi čim bolje pripremiti za težak život koji ga čeka, u čemu je djelomično u pravu, a čega je, čini se, svjestan i sin, koji mu ipak tolerira brojne postupke, ili ih barem ne osuđuje. Sinovljev odnos prema ocu, odnosno očev odnos prema sinu, predstavlja tako okosnicu romana, oko koje se vežu drugi likovi i događaji karakteristični za podneblje u kojem žive. Tako kroz tridesetak kratkih, relativno samostalnih poglavlja romana, koja mu daju fragmentarnu narav, upoznajemo pripovjedačeve nestašne vršnjake Peju, Nenada i Karla te nešto mlađeg Malog, zlonamjernog djeda Milu i dobrohotnog djeda Pavu, veterinara Zlatka, lokalnog nogometaša i sitnog kriminalca Kornjaču, lokalnu vračaru Babu Vunu itd., te saznajemo dosta o poslovima i običajima ličkog prišumskog naselja, kao što su ispaša goveda, kiseljenje kupusa, spremanje sijena, svinjokolje itd. Osim potrebe za teškim fizičkim radom, šumski okoliš koji ih okružuje nudi i mnoštvo opasnosti, od onih manjih poput pčela koje napadaju kad im se dira stanište, do medvjeda ubojice koji se skriva među drvećem i svako malo napadne, a lugaru i ostalim nadležnima nije stalo da se s njime obračunaju, jer koga briga za stanovnike zabačenog zaseoka kod šume. U romanu imamo priliku upoznati i lokalni govor, predstavljen kroz kratke iskaze ili mini-dijaloge.
U svakom slučaju, Karakaš vjerno opisuje kako obiteljski, tako i seoski kontekst, a povremeno se dotiče i šireg društvenog konteksta, prema kojem – crno-bijeli televizori, JNA, milicija, uspon turizma – možemo procijeniti da se radnja događa u vrijeme kasnog socijalizma. No, valja ponoviti, čitatelju prije svega nudi vlastitu intimu, osakaćenu surovošću očeva odgoja, seoske sredine itd. Pripovjedač pritom o brojnim nemilim događajima, kao i o ponekom bljesku sreće i zadovoljstva (kada si npr. uspije kupiti Coca-colu, ili kad sanjari da će postati košarkaš), pripovijeda potpuno depatetizirano, zastrašujuće racionalno i brutalno jasno, bez ikakvih mistifikacija, te poetski precizno i koncizno, bez ijedne rečenice ili riječi viška, jednako kao što niti jedna riječ ne nedostaje. U tom smislu taj i takav istovremeno hladni, surovi i škrti s jedne te poetski raskošan i samodostatan narativni diskurs s druge strane, povremeno začinjen ličkim dijalektizmima, bitno doprinosi dočaravanju autentične atmosfere ličkog prišumskog naselja kasnog socijalizma, a pogotovo tamošnjih obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa, a ustvari – što je najvažnije – neobranjivo uvlači čitatelja u svoju magiju. Upravo je taj i takav stilski izbor dodatan razlog koji ovaj roman čini jednim od vrhunaca recentne proze o djetinjstvu.
