Priča

Trenuci

Pogledam se u zrcalo prije nego izađem, zadnji put. Lijepa sam. Objektivno sam lijepa, ali ne osjećam se lijepo. (I ne znam može li se biti objektivan prema sebi, ali ne mogu razmišljati o tome, ne sada.) Imam krasnu tamnoplavu haljinu, svečanu. Kosa mi je svježe oprana. Zubi su mi sjajni, usne diskretno našminkane, oči mi se sjaje. Lijepa sam, ali nisam dobro.

Priđem prozoru i vidim da vani kiši. Polako i lijeno, tako netipično za ljeto, kao da se oblaci ne mogu odlučiti. Sivo je. Razmišljam uzeti kišobran ili ne. Imam malu torbicu, damsku. Unutra ne stane. U ruci mi ga se ne da nositi. Onda se sjetim pjesme koju sam prije tjedan dana zalijepila na zid pored zahodske školjke. Borges, Trenuci. Sjetim se onog stiha o kišobranu, padobranu i termoforu.

Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Pa odlučim izići bez ičega, gologlava i slobodna.

***

Do hotela pokisnem, sasvim malo. U hotelu odlučim da ću se napiti, prilično jako.

To je jedini način na podnesem svadbu svoje nekadašnje prijateljice. Uopće ne znam zašto me pozvala. Uopće ne znam zašto sam se odazvala.

Nekada smo bile bliske. Prošlo je od tada više od deset godina. Ne vidimo se, ne čuje-mo se. Da nisam tako nesretna u zadnje vrijeme, sigurno ne bih pošla. Da nisam tako nesređena, tako izgubljena, tako zbunjena. Da imam neko uporište. Da nisam zalijepila Borgesovu pjesmu na zid pored zahodske školjke.

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.

Pijem odlučno, pijem kako bih podnijela sve te ljude o kojima ništa ne znam i o kojima ništa ne želim znati. Sve te ljude koji se trude razgovarati sa mnom jer misle da sam lijepa, samo zato.

Što više pijem, vrijeme brže prolazi. Odjednom shvatim da ga je prošlo dovoljno da nije nepristojno otići. Pa odem. Vani, na ulicu. Na kišu. Koja odjednom pokazuje silnu volju za padanjem.

***

Izujem se i hodam bosa. Tako je lakše. Noge su mi umorne, ali tako je ipak lakše. Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos

Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.

Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja, Igrao se sa više djece…

U vidnom mi se polju stvori taksi. Stoji na pješačkom prijelazu. Taksiji valjda smiju stajati tako. Priđem mu i otvorim suvozačka vrata, ali tamo već netko sjedi. Otvorim stražnja vrata, ali i na zadnjem sjedištu sjede neki ljudi. Kažem im da se pomaknu i sjednem pored njih.

Ne izbacuju me. Žena sam, mlada sam, lijepa sam, šarmantna sam. Unatoč pijanstvu.

Taksist će odvesti prvo njih pa onda mene. Odgovara mi to.

Ostavimo te ljude, a ja se premjestim na suvozačko mjesto. Razgovaram s taksistom. Priča mi kako je razveden i kako je usamljen i kako mu je život tužan i kako radi noću i razvozi sretne i pijane ljude koji idu u klubove ili se vraćaju iz njih i kako im zavidi i kako bi se i on rado veselio, ali se više ne sjeća kako to ide, kako se to radi.

Razgovaramo. Ohrabrujem ga. Govorim mu da u životu postoje samo trenuci, samo to.

On mi kaže da nikada ne staje na pješačkom prijelazu iako smije, da je to što sam ušla u njegov taksi sigurno bila sudbina.

Gasi brisače, kiša je konačno prestala.

Doveze me do kuće pa kaže da bi rado još pričao sa mnom. Može, kažem, ali onda moramo nešto popiti. Kupujemo limenke piva na kiosku koji radi dan i noć i vozimo se prema Mirogoju. Tamo sjedimo na klupi po kojoj smo rasprostrli stare novine i pri-čamo o njegovom promašenom šezdesetogodišnjem životu. Uvjeravam ga da nema promašenih života, samo mnogo promašenih trenutaka. Počne svitati i postane lijepo, baš jako lijepo.

Zamolim ga da me odveze doma jer sam odjednom strašno umorna. Onako iskonski umorna, kao da imam tisuću godina. Nema problema, kaže, pa uđemo u taksi i vozimo se polako, uglavnom u tišini, kroz mokre i puste ulice.

***

Rastanak je gotovo neugodan. Čini se da si moramo reći još nešto, a ne znamo što.

Pričekajte me ovdje, kažem mu, i otrčim u stan.

Otrgnem pjesmu sa zida pored zahodske školjke, vratim se pred haustor i dam mu je. Vama će više trebati, kažem. On baci pogled na nju, nasmiješi se i pogleda me kao da zna da ovo nije kraj, kao da je siguran da ćemo se opet vidjeti.

Piše:


(1981., Zagreb) Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti, smjer novinarstvo. Radio kao scenarist, novinar, urednik i voditelj na Hrvatskoj televiziji. Zaposlen na portalu Gloria.hr, piše za magazin Globus, povremeno surađuje na Hrvatskom radiju, a glazbene kritike isporučuje neredovito na www.potlista.com. Pisao za čitav niz novina, časopisa i portala. Prozu je objavljivao u Vijencu, Zarezu, Fantomu slobode, Knjigomatu, Temi, Severnom Bunkeru, Večernjem listu, Novoj riječi, Ka/osu, Fokusu, u Ekran pričama, na Trećem programu Hrvatskog radija i još ponegdje. S kolegama Svenom Popovićem i Darkom Šeparovićem pokrenuo je „Tko čita?“, program za promociju i afirmaciju autora rođenih od 1980. naovamo. Na tavanu kluba Funk vodi književne večeri pod imenom „Art na katu“, a u klubu Booksa organizira akustične nastupe glazbenika u sklopu programa „Škrabica“. Objavio je knjige S više mlijeka, molim (Celeber, Zagreb, 2008.), zbirku priča Život svijeta koji će doći (CeKaPe, Zagreb, 2014.) te zbirku eseja o vezi književnosti i glazbe Slušaj me (Durieux, Zagreb, 2016.)

Rubrika:

Priča

Objavljeno:

16.5.2017.

© 2019 Artikulacije