Ulomak iz knjige

Trebala bi spavati

Uvečer bi sjeli ispred televizora. Ekran je svjetlucao u mračnoj sobi. Bandi Szokola zapalio je cigaretu. Oznojeno, izborano lice i žućkasti zubi osvijetljeni plamenom šibice. Djeca ga nisu gledala, udisala su dim. Morali su pojačati televizor, kazaljke na satu s kukavicom glasno su otkucavale. Ptice dugo već nije bilo unutra. Jednom je samo ispala, Julis ju je pokopala. Djeca su mirisala na sapun, koža im je bila mekana, baršunasta. Sjedila su na krevetu jedno uz drugo. U promidžbenim pauzama otac im je golicao tabane, a ona su vriskala.

Televizor su dobili od Ferija Gulyása. Djeca ispočetka nisu ni povjerovala da uz njega imaju daljinski upravljač i da slika ne mora biti samo crno-bijela. Na ekranu su vidjela boje kakve u naselju nikada nisu. Sve je okolo njih bilo isto. Prašina, blato, željezo, žbuka, sve sivo. Siva je bila stoka, pseća njuška, siva je bila i svinja od prljavštine. Od drveća je do jeseni ostalo samo golo granje. Mak i suncokret cvjetali su nekoliko tjedana. Željeli su vidjeti boje, Ferkó je čak odlučio da zid njihove kuću oboji u narančasto.

Julis i Ferkó otišli su ranije na spavanje. Neko vrijeme još su se hihotali, a onda su ugasili svjetlo. Kroz prorez pored peći moglo se vidjeti kako se dječja soba potpuno zamračila. Szandra je zaspala u očevom krevetu, povukla je na sebe deku i okrenula se ka zidu. Bandi Szokola utišao je televizor, bacio pogled na Szandrina gola ramena. Djevojka je ležala na krevetu baš kao Marika, isto je tako i disala. Sjeo je pored nje, na rub kreveta, nagnuo se nad njezina leđa, omirisao je. Opruge su zaškripile, Szandrina je ruka trznula. Bandi Szokola gledao je i dalje televizor. Nekoga su upravo upucali, mrlje krvi pojavile su se na prsnom košu, a onda se skljokao. Posegnuo je rukom ispod pokrivača, približavajući se djevojčinom struku. Zašto toliko često odlaziš noću, zašto ti nije dobro ovdje, sa mnom, šaputao je preda se. Onda je u strahu zario nokte u Szandrina leđa. Djevojka je ležala pored njega otvorenih očiju.

*

Na livadi je trava dosezala do struka. Otkada tu ne igraju nogomet, nisu je ni kosili. Dva nogometna gola još su se držala. Prignuli su se već prema tlu, čavli su iz njih visjeli, ali još su stajali na nogama. Duž livade prolazila je stazica koju su ugazili stanovnici naselja. Livadu su godinama prije ogradili kružno, nitko nije razumio zašto. Radnici su došli iz sela, ali ni oni ništa nisu znali, samo su udarali stupove u zemlju. Svi su sumnjali na Antala Pongrácza, sve dok nisu ugledali papir zalijepljen na prozor dućana. S ogradom nemam nikakve veze, Pongrácz. Neko su vrijeme još čekali, a zatim su na nekoliko mjesta probušili žičanu ogradu. Provukli su se kroz nju, prešli prečicom preko šumice, livade. I tako su opet skratili put od niza kuća do dućana.

Križale su se dvije pruge. Jedna je bila od stazice, druga od sunca koje je zalazilo. Szandra je ležala u travi. Grickala je domaće kekse koje je donijela iz sela. Začepila je uši, zubima sitno drobila komadiće keksa, coktala jezikom. Glava joj je odzvanjala od vlastitoga žvakanja. Počela ju je svrbjeti noga, mravi su na njoj marširali, povukla se u stranu. Keksi su joj u međuvremenu dosadili pa je iz džepa izvukla jabuku. Bila je iz vrta Ferija Gulyása. Počela ju je grickati, začepila opet uši.

Na livadi se moglo ležati, sunčati se, slušati cvrkut ptica, ali je unatoč tome njezino omiljeno mjesto u naselju bila šumica. Lutala je između drveća, igrala se skrivača s dečkima. Poštivali su je, Szandra ih je uvela u napušteno skladište, u podrum dvorca. Kada su igrali nogomet ispred niza kuća, stala bi između dvije cigle, ona je bila golman. Pušila je s njima cigarete, ali piti nije htjela. Nije im dopuštala da joj dodiruju grudi. U naselju je bilo vrlo malo cura, većinom samo onih manjih. Ionako ništa ne bi razumjele.

*

Dok je prelazila preko ograde, Szandrina haljina zapela je o nit žice. Nije se poderala, lako ju je skinula sa žice. Ali ostale su mrlje od hrđe, uzaludno ih je pokušavala istrljati iz haljine na cvijeće. Potom je shvatila da ako ne gleda u mrlje, one će odmah nestati. Sakrit će se u mraku, pored latica ruža. Toliko puta je već prelazila preko ograde, ali još nikada nije zapela, jedino je koljena znala zguliti. Zbog toga se nije zabrinjavala, tim bi prilikama olizala kapljice krvi sa sebe. Degustirala je krv u ustima, onda ispljunula. Opet je pogledala na haljinu, mrlje od hrđe nije vidjela. Samo nakrivljene ograde, jame u pijesku. Zgrade su nepomično zurile u nju. Kao da su se u dvorištu napuštene kuće upalila svjetla, premda je znala kako je to nemoguće. Čula je buku iz smjera šumice.

Sjedila je udobno na debeloj, vodoravnoj grani. Noge su joj visjele, nos je obrisala o rukav haljine. U djetinjstvu je ovo bilo njezino omiljeno skrovište. Morala se hvatati o grane, vjetar se u valovima obrušavao na šumicu. Oluja je danima prijeteći kružila oko naselja. Čekala je kišu. Jer tada bi mogla stati nasred livade, na pljusak, ispod vodene zavjese. Kapljice kiše slijevaju se niz njezino tijelo. Cijedi haljinu, uživa u vlastitoj golotinji. Kapljice kiše padaju joj na lice, golicaju joj kožu. Trčati, skakati. Pljuskati bosa po blatu. Kao nekada davno.

U napuštenoj kući pojavljivao se duh jedne djevojčice. Otac je njezinu braću i sestre još i sada time plašio. Ali ona se nije bojala duhova, znala je da ne postoje. Zavoljela je dvorište zaraslo u korov, razbarušene šljive. Uredila je za sebe podrum, stavila plakate na zid, poplun na pod. Nabavila je zrcalo, pored njega stavila ruž za usne. Laci Pék joj je taj ruž jednog dana nakon posla spustio na dlan. Prste joj je čvrsto zatvorio i htio je poljubiti. Pustio je tek kada ga je Szandra ujela za zalakticu. Ruž za usne zadržala je za sebe. Jednom ga je čak i stavila, zbog Piste Tatára, ali ga je muškarac obrisao s njezinih usana. Što će ti ta mazalica, samo je to rekao. Djevojka je otvorila ciferšlus na sportskoj torbi. Ubacila je svoje haljine, nekoliko gaćica, majice, lak za nokte, krišku čokolade. U džep sa strane natrpala je bilježnicu, gumice za kosu. Koraknula je do zida. Kroz sitne rupe vidjela je susjednu zgradu. Iz njihove kuće probijala se blaga svjetlost. Bila je to tupa, prijeteća svjetlost, otac ju je još uvijek čekao.

*

Szandra je voljela miris kamilice, gurnula je lice u buket. Zamislila je divlje konje u polju pšenice. Kauboje u kožnim šeširima, s lasom. Prije je bilo više traktora u naselju. Sada su ostali samo njihovi tragovi. Široki, duboki urezi. U njima je klizila nogometna lopta. Za vrijeme košnje žita polje su presijecali kombajni. Brujali su, kloparali, dizali prašinu, glačali parcele zemljišta. Prije mnogo vremena postojala je čak i krčma u naselju. Tako joj je otac pričao. Zatim su se pokrili.

Stražarsku kućicu obišla je sa strane brezove šumice. Noge su joj capkale u blatu. Plastični remen od ruksaka urezao joj se u rame, iako je spakirala samo ono najnužnije. Četkicu za zube, flomastere u boji, nekoliko gaćica, majicu, čarape s leptirima. Pristupni put je dugačak. Ravan teren, pogledom se može obuhvatiti. Mjesečina se probijala kroz oblake. Nikada ne može biti dovoljno mračno. Pored puta spremnik za naftu, još malo pa će ga hrđa potpuno pojesti. Treba izdržati samo do grada.

Prvi put se ljubila u školskom dvorištu, iza kabineta za tjelesnu nastavu. Nije dopustila dečku da joj gurne jezik u usta. Grudi su joj brzo počele rasti, sramila se. Bile su veće nego u drugih, nisu se mogle sakriti. U naselju su to, naravno, primijetili. Mrzila je odlaziti u dućan, svi su ispred instituta gledali u nju. Kašljucali su, plazili jezike, samo što im oči nisu ispale. Ponekad je morala trčati. Nakon toga sjedila je u šupi, iza zatvorenog zasuna. Nikome se nije javila, crtala je. Kuću, i dimnjak koji se pušio. Obitelj, s majkom. Imala je dugu crnu kosu, kao i ona. Nosila joj je često cvijeće, biciklom odlazila do njezina groba.

Promidžbeni panoi, izlozi, kina. Svjetla u noći, ljudi, metež. Tako je zamišljala grad. Ruksak je pomaknula na drugo rame. Kiša je sipila. Mali su bili ispod pokrivača, pas Marci na lancu, gore na vrhu nabacanog smeća. Drvo marelice u dvorištu, okolo vrtne slavine ose. Sjetila se mirisa trave. Čupkala je maslačak u dvorištu. Šetala se ruku pod ruku s Juliskom. U šumici se penjala na drvo s dečkima. U naselju je bilo samo dječaka i pijanaca. Ona je bila sama.

Piše:


Rođen 1976. godine. Prozni je pisac i novinar. Njegova prva zbirka pod nazivom "Inkognito" (Inkognito) prvi je puta objavljena 2010., a 2016. doživjela je drugo izdanje. Knjiga "Aludnod kellene" (Trebala bi spavati, nakladnička kuća Magvető Kiadó) objavljena je 2014., a 2015. dobila je nagradu Pál Békés. Njegovi romani objavljeni su na češkom, njemačkom i poljskom jeziku. Radi kao urednik za prijelom teksta u časopisima "Jelenkor" i "Színház", kao odgovorni urednik na portalu Jelenkor Online, i kao glavni urednik na mrežnoj stranici Focitipp.hu. Prije je redovito objavljivao u liberalno-političkom i kulturnom tjedniku Magyar Narancs, u dnevnom listu Magyar Hírlap, a trenutačno je vanjski novinar u dnevnom listu na mađarskom jeziku Új Szó iz Bratislave. U razdoblju između 2012. i 2016. godine bio je organizator niza programa pod nazivom "Irodalmi Diszkó" u Pečuhu, radio je kao istraživač javnog mnijenja, raznosač novina i nogometni trener za mlade. Samouki je fotograf.

Rubrika:

Ulomak iz knjige

Objavljeno:

4.10.2018.

© 2019 Artikulacije