Izbor pjesama Miljane Cunta iz zbirke Svetloba od zunaj (Mladinska knjiga, Ljubljana, 2018.) u prijevodu sa slovenskog na hrvatski Božidara Brezinščaka Bagole
NA POVRŠINI
Bojim se glasa
u kojem ću potonuti,
i golotinje za koju se kaže
volim te
umjesto laku noć.
Nismo više bosi,
dok bez obuće hodamo
po tuđoj zemlji,
milujemo vjetar,
ne bismo li ga ukrotili.
Na suncu pecka
sol po tijelu,
poput glasa koji miriše na san,
koji doziva iz djetinjstva
po imenu.
U pijesku skrivena školjka
nježno me poreže
i začuje se fijuk kamena
bačena u plićak.
ISPOD POVRŠINE
Ti me baci
moru u dubine,
i voda me opteče.
Jon 2,4
U prsima pukne
i voda zalije pogled.
Kap se širi u more
i negdje daleko
vrati se u sebe
i u tebe.
Kao u svom krevetu,
kao u nepoznatom gradu
šutiš
dok se valovi njišu.
Kad te udahnu
i izdahnu, zadržavaš
svoj dah.
Nosi te
dlan koji oprašta,
svaki tren na drugom mjestu
čuješ njegov puls
i prečuješ ga.
U nehotičnom gutljaju
slane vode
jedina je misao na sebe,
brza i oštra
prostruji kroz tijelo
koje te mazi:
Čuo si šum mora u školjki,
sada si školjka kroz koju šumi more.
PONEKAD, SRED NOĆI
Ponekad, sred noći,
pripijem tijelo uz rub
kreveta i postanem stari
suhozid za nalete
još posve nevinih snova.
Kad naposljetku i sama
padnem preko sebe,
tvoja se slika
raspline u zrak,
i tebe udahnu sve pore
ostarjela tijela –
i zamalo si već ja,
i zamalo sam već ti.
Morat ću se probuditi
da rasporim slutnju,
da pronikne ništa,
da tvoj tisući zaokret
ove noći bude obrat
nekamo daleko od mene,
u novi dan – kad svane.
KUĆA
Kuća
u koju smo se uselili,
ne bismo li se sreli,
još uvijek stoji.
Ispred nje netko upravo sada
otključava ulazna vrata.
Po držanju čini se nalik ženi
koja ostavlja noć napolju.
Ucrtana u pejzaž
na zidu jedne od njenih soba
hoće li i ona jednom nestati?
Pomesti smeće na hrpu,
suđe temeljito oprati
i ugasiti svjetla?
Kad će se ponovno
roditi, hoće li i ona
posmrtne ostatke
razasuti gradom,
tegleći stvari
na prvi, drugi, treći kat,
ne bivajući nikad više
na zemlji?
Ova koja sada ovdje traži novi početak,
hoće li i ona biti primorana na odlazak,
kad se noć došulja u kuću
i zaključa vrata za sobom?
DANI SVE DUŽI
To o čemu pričamo raste ovdje
ispred kuće. Raspršeno po zemlji,
na sve strane, raspuklo preobilje
klijanja, u vjetru sjeme za drugo vrijeme.
Promrzla sljepoća srče iz svjetiljki,
njuši početke kratkih života.
Pokloni svu gredicu, za uspomenu.
Ne kažem to zbog stihova koji se pišu,
već zbog onog ispod unutarnje podloge
rukavica, koje ruju po zemlji,
gdje se vlaga lijepi s kožom, osjećaj
da vraćamo zemlji ono što nije za dlan.
Dani sve duži, razrijedila se
glinena hladovina. Nebo diše letom
prvih ptica selica. Gdje je dugo bilo ništa,
odjednom je sve, traje i produžuje se
u prozračan ples oprane plahte
koja se suši na vjetru.
SVJETLOST IZVANA
Među nama rečeno,
leži na zemlji poput fino samljevene prašine
koja nam uznemirujuće zapuhne u lice
kad se želimo približiti jedno drugome.
Pronašli smo izlaz u nuždi.
Kroz njega krijumčarimo
sve nježne kretnje na drugo
izoštreno mjesto.
Pritom žmirimo, zasutim očima
opet smo djeca usred predugih svađa,
poniženi do besramnosti zla.
Tamo gdje stojimo zima je
okamenila korak,
okamenjen nikne u raspuklinu tla.
I već su drugi krijumčari,
a mi poraženi.
Drugdje se udiše more.
Kroz zaslijepljena stakla
razlikovanja svjetlost,
koja dolazi izvana
i zarezuje se poprijeko
u kolebljive profile,
među nama rečeno,
lomi se.
VEČERA
Tako smo govorili:
pognutih glava
i zatvorenih očiju, poput divljači
koja je našla zelenu ispašu
na putu nekamo drugdje,
pasli smo se za vrijeme stanke.
Izgledalo je kao primirje –
lijeno preživanje priča.
Kad smo se zaustavili blago otvorenih usta
činilo se kao da smo začuđeni
izgovorenim riječima,
poredanim na stolu
poput izabranih jela.
Nitko ih nije želio dotaknuti prvi.
Poput kamena s morskog dna
obuzela nas
ispregnuta tišina,
hladna ljetna kiša, na kojoj smo
ovdje i sada.
Zrak je pocrnio na svršetku
dana i bili smo zahvalni
za poznatu susljednost.
Ustali bismo i oprostili se,
ali nismo se nadali povratku
u slobodu.
ČETIRI SLIKE
Čovjek
koji stoji kraj kreveta
njeguje misli kao kupine
uzgojene upravo ondje
nakon pljuska.
Čovjek
koji sjedi na krevetu
odlučnošću domaćice
tjera tišinu
poput dosadne muhe.
Čovjek
koji kruži oko kreveta
želi biti tu i otići,
sličan blještavilu mora iz auta
dok se približavamo obali.
Čovjek
koji leži u krevetu
nepromišljen poput životinje,
koji nasamari smrt,
ima svoj ležaj
jedino u tijelu.
NAPLAVINE
Nekoć smo stajali ispred ormara,
tražeći u njemu
uspomene.
Sada si ti taj prostor
u kojem se gube stvari.
Hvatam ih za riječi
koje vraćam u nijema usta.
Svu sićušnu i neprepoznatljivu
skupljam te po ćoškovima sobe,
ne razlikujem te od stvari
koje si nekoć nosila u džepu.
S naručjem punim naplavina
sastavljam tvoje lice navečer.
Pišem i pišem,
dok ima svjetla.
TVOJE NARUČJE, CRNI OCEAN
Tvoje naručje, crni ocean
spokoja ispod moje glave,
napunjene sitnicama
ovog i inih dana.
Netko mi pruža suhonjav dlan,
netko me obasipa slatkim riječima,
netko me vidi ondje gdje me nema.
Svi su preblizu, predugo, previše silovito.
Navečer zasučem rukave
i ruke potopim
u hlad tvojih mnogih godina.
Kad se površina smiri,
ostaci dana su poput mutnih mrlja
vjetrom nošenih oblaka
visoko i napušteno.
POSLJEDNJA BLIZINA
Dođi, upravo smo za tebe
izgradili najnoviju kuću.
U njoj ima taman dovoljno prostora
za povratak.
Stepenice smo zamijenili
uzbrdicom iz tvog djetinjstva,
podrum je vinograd
za spust u zaborav.
Tebi se vraćamo
svaki put drugačiji ljudi,
s imenima tvojih roditelja, djedova i baka,
i zaboravljenih kućnih ljubimaca,
svježe pomlađeni
plešemo u putujućem cirkusu.
Mnoštvo životinja
dovodimo sa sobom,
kako bi s njima progovorila
jezikom početaka!
Ne, više ne moraš
kuhati kavu i peći kolače,
zaustavljamo se na ulazu,
unutra je hladno,
a nismo dobro odjeveni.
Htjeli bismo, ali odavde ne vidimo
rođenja, topli dah životinja
ne dopire do nas. Nalazimo se
na čudesnoj razdaljini, ali ne boj se,
mi smo još uvijek tu:
tvrdoglavi i zbunjeni,
propuhani i ustajali.
Kuća će zacijelo
biti dovoljna za sve.
POGLED
I kako da razmišljam o Tebi?
Kao da si upravo ovog trena pao
pred noge nijemih svjedoka,
a čavao zakucan u neizvjesnost
pribio Te u nebo.
Ovješen trbuh spušta se
naniže, gladan
prizemljenja.
Visoko u tvoje rastvorene dlanove
polagat će slike
zatočeništva, prisile, skrivanja,
kako bi ih izdaleka mogli gledati.
Izložene na ranama
dopuštanja bit će podnošljivije.
Obred kađenja bit će poput lakog plesa.
Ali za sve to ima još vremena.
Zasad je dovršeno, a
kad vjetar plane poput nepravde,
da bi se potom zaogrnuo tišinom,
važno je jedino još skinuti
pogled i vratiti se.
DOLAZAK U JERUZALEM
Kaldrma otpada
poput noktiju s kože
kad se stopalo podigne
u sljedeći korak.
Kao komadić vate
nježno se prelomi oblak.
Na nebu i na zemlji –
samo drugačije.
Netko će podignuti
maslinasti pogled,
udahnuti u sebe tuđi strah.
Netko će ukrotiti
grimiznu oluju.
Upravo sada predaje se
dragovoljnoj osami,
srce mu prazno poput groba.
Od zemlje poludjela
slutnja nalik koprivi vidi
ništa, gdje će sutra biti sve.
