Poezija

Svjetlost izvana

Izbor pjesama Miljane Cunta iz zbirke Svetloba od zunaj (Mladinska knjiga, Ljubljana, 2018.) u prijevodu sa slovenskog na hrvatski Božidara Brezinščaka Bagole

 

NA POVRŠINI

Bojim se glasa

u kojem ću potonuti,

i golotinje za koju se kaže

volim te

umjesto laku noć.

Nismo više bosi,

dok bez obuće hodamo

po tuđoj zemlji,

milujemo vjetar,

ne bismo li ga ukrotili.

Na suncu pecka

sol po tijelu,

poput glasa koji miriše na san,

koji doziva iz djetinjstva

po imenu.

U pijesku skrivena školjka

nježno me poreže

i začuje se fijuk kamena

bačena u plićak.

 

ISPOD POVRŠINE

Ti me baci

 moru u dubine,

i voda me opteče.

Jon 2,4

 

U prsima pukne

i voda zalije pogled.

Kap se širi u more

i negdje daleko

vrati se u sebe

i u tebe.

Kao u svom krevetu,

kao u nepoznatom gradu

šutiš

dok se valovi njišu.

Kad te udahnu

i izdahnu, zadržavaš

svoj dah.

Nosi te

dlan koji oprašta,

svaki tren na drugom mjestu

čuješ njegov puls

i prečuješ ga.

U nehotičnom gutljaju

slane vode

jedina je misao na sebe,

brza i oštra

prostruji kroz tijelo

koje te mazi:

Čuo si šum mora u školjki,

sada si školjka kroz koju šumi more.

 

PONEKAD, SRED NOĆI

Ponekad, sred noći,

pripijem tijelo uz rub

kreveta i postanem stari

suhozid za nalete

još posve nevinih snova.

 

Kad naposljetku i sama

padnem preko sebe,

tvoja se slika

raspline u zrak,

i tebe udahnu sve pore

ostarjela tijela –

i zamalo si već ja,

i zamalo sam već ti.

 

Morat ću se probuditi

da rasporim slutnju,

da pronikne ništa,

da tvoj tisući zaokret

ove noći bude obrat

nekamo daleko od mene,

u novi dan – kad svane.

 

KUĆA

Kuća

u koju smo se uselili,

ne bismo li se sreli,

još uvijek stoji.

Ispred nje netko upravo sada

otključava ulazna vrata.

Po držanju čini se nalik ženi

koja ostavlja noć napolju.

 

Ucrtana u pejzaž

na zidu jedne od njenih soba

hoće li i ona jednom nestati?

Pomesti smeće na hrpu,

suđe temeljito oprati

i ugasiti svjetla?

 

Kad će se ponovno

roditi, hoće li i ona

posmrtne ostatke

razasuti gradom,

tegleći stvari

na prvi, drugi, treći kat,

ne bivajući nikad više

na zemlji?

 

Ova koja sada ovdje traži novi početak,

hoće li i ona biti primorana na odlazak,

kad se noć došulja u kuću

i zaključa vrata za sobom?

 

DANI SVE DUŽI

To o čemu pričamo raste ovdje

ispred kuće. Raspršeno po zemlji,

na sve strane, raspuklo preobilje

klijanja, u vjetru sjeme za drugo vrijeme.

Promrzla sljepoća srče iz svjetiljki,

njuši početke kratkih života.

 

Pokloni svu gredicu, za uspomenu.

Ne kažem to zbog stihova koji se pišu,

već zbog onog ispod unutarnje podloge

rukavica, koje ruju po zemlji,

gdje se vlaga lijepi s kožom, osjećaj

da vraćamo zemlji ono što nije za dlan.

 

Dani sve duži, razrijedila se

glinena hladovina. Nebo diše letom

prvih ptica selica. Gdje je dugo bilo ništa,

odjednom je sve, traje i produžuje se

u prozračan ples oprane plahte

koja se suši na vjetru.

 

SVJETLOST IZVANA

Među nama rečeno,

leži na zemlji poput fino samljevene prašine

koja nam uznemirujuće zapuhne u lice

kad se želimo približiti jedno drugome.

 

Pronašli smo izlaz u nuždi.

Kroz njega krijumčarimo

sve nježne kretnje na drugo

izoštreno mjesto.

 

Pritom žmirimo, zasutim očima

opet smo djeca usred predugih svađa,

poniženi do besramnosti zla.

 

Tamo gdje stojimo zima je

okamenila korak,

okamenjen nikne u raspuklinu tla.

 

I već su drugi krijumčari,

a mi poraženi.

 

Drugdje se udiše more.

Kroz zaslijepljena stakla

razlikovanja svjetlost,

koja dolazi izvana

i zarezuje se poprijeko

u kolebljive profile,

među nama rečeno,

lomi se.

 

VEČERA

Tako smo govorili:

pognutih glava

i zatvorenih očiju, poput divljači

koja je našla zelenu ispašu

na putu nekamo drugdje,

pasli smo se za vrijeme stanke.

Izgledalo je kao primirje –

lijeno preživanje priča.

Kad smo se zaustavili blago otvorenih usta

činilo se kao da smo začuđeni

izgovorenim riječima,

poredanim na stolu

poput izabranih jela.

Nitko ih nije želio dotaknuti prvi.

Poput kamena s morskog dna

obuzela nas

ispregnuta tišina,

hladna ljetna kiša, na kojoj smo

ovdje i sada.

Zrak je pocrnio na svršetku

dana i bili smo zahvalni

za poznatu susljednost.

Ustali bismo i oprostili se,

ali nismo se nadali povratku

u slobodu.

 

ČETIRI SLIKE

Čovjek

koji stoji kraj kreveta

njeguje misli kao kupine

uzgojene upravo ondje

nakon pljuska.

 

Čovjek

koji sjedi na krevetu

odlučnošću domaćice

tjera tišinu

poput dosadne muhe.

 

Čovjek

koji kruži oko kreveta

želi biti tu i otići,

sličan blještavilu mora iz auta

dok se približavamo obali.

 

Čovjek

koji leži u krevetu

nepromišljen poput životinje,

koji nasamari smrt,

ima svoj ležaj

jedino u tijelu.

 

NAPLAVINE

Nekoć smo stajali ispred ormara,

tražeći u njemu

uspomene.

 

Sada si ti taj prostor

u kojem se gube stvari.

Hvatam ih za riječi

koje vraćam u nijema usta.

 

Svu sićušnu i neprepoznatljivu

skupljam te po ćoškovima sobe,

ne razlikujem te od stvari

koje si nekoć nosila u džepu.

 

S naručjem punim naplavina

sastavljam tvoje lice navečer.

 

Pišem i pišem,

dok ima svjetla.

 

TVOJE NARUČJE, CRNI OCEAN

Tvoje naručje, crni ocean

spokoja ispod moje glave,

napunjene sitnicama

ovog i inih dana.

 

Netko mi pruža suhonjav dlan,

netko me obasipa slatkim riječima,

netko me vidi ondje gdje me nema.

Svi su preblizu, predugo, previše silovito.

 

Navečer zasučem rukave

i ruke potopim

u hlad tvojih mnogih godina.

Kad se površina smiri,

ostaci dana su poput mutnih mrlja

vjetrom nošenih oblaka

visoko i napušteno.

 

POSLJEDNJA BLIZINA

Dođi, upravo smo za tebe

izgradili najnoviju kuću.

U njoj ima taman dovoljno prostora

za povratak.

Stepenice smo zamijenili

uzbrdicom iz tvog djetinjstva,

podrum je vinograd

za spust u zaborav.

Tebi se vraćamo

svaki put drugačiji ljudi,

s imenima tvojih roditelja, djedova i baka,

i zaboravljenih kućnih ljubimaca,

svježe pomlađeni

plešemo u putujućem cirkusu.

Mnoštvo životinja

dovodimo sa sobom,

kako bi s njima progovorila

jezikom početaka!

Ne, više ne moraš

kuhati kavu i peći kolače,

zaustavljamo se na ulazu,

unutra je hladno,

a nismo dobro odjeveni.

Htjeli bismo, ali odavde ne vidimo

rođenja, topli dah životinja

ne dopire do nas. Nalazimo se

na čudesnoj razdaljini, ali ne boj se,

mi smo još uvijek tu:

tvrdoglavi i zbunjeni,

propuhani i ustajali.

Kuća će zacijelo

biti dovoljna za sve.

 

POGLED

I kako da razmišljam o Tebi?

Kao da si upravo ovog trena pao

pred noge nijemih svjedoka,

a čavao zakucan u neizvjesnost

pribio Te u nebo.

 

Ovješen trbuh spušta se

naniže, gladan

prizemljenja.

 

Visoko u tvoje rastvorene dlanove

polagat će slike

zatočeništva, prisile, skrivanja,

kako bi ih izdaleka mogli gledati.

Izložene na ranama

dopuštanja bit će podnošljivije.

Obred kađenja bit će poput lakog plesa.

 

Ali za sve to ima još vremena.

Zasad je dovršeno, a

kad vjetar plane poput nepravde,

da bi se potom zaogrnuo tišinom,

važno je jedino još skinuti

pogled i vratiti se.

 

DOLAZAK U JERUZALEM

Kaldrma otpada

poput noktiju s kože

kad se stopalo podigne

u sljedeći korak.

 

Kao komadić vate

nježno se prelomi oblak.

Na nebu i na zemlji –

samo drugačije.

 

Netko će podignuti

maslinasti pogled,

udahnuti u sebe tuđi strah.

Netko će ukrotiti

grimiznu oluju.

 

Upravo sada predaje se

dragovoljnoj osami,

srce mu prazno poput groba.

 

Od zemlje poludjela

slutnja nalik koprivi vidi

ništa, gdje će sutra biti sve.

Piše:


Miljana Cunta rođena je 1976 u Šempetru pri Gorici, a od 1995. živi u Ljubljani. Autorica je triju zbirki poezije: Za pol neba (2010), Pesmi dneva (2014) i Svetloba od zunaj (2018), koje su bile nominirane za najviše slovenske pjesničke nagrade. Njene knjige i izabrane pjesme prevedene su na osam jezika i predstavljene na festivalima u Sloveniji i inozemstvu. Magistrirala je iz engleske književnosti na Sveučilištu u Ljubljani. Radila je kao urednica i kulturni menadžer, kao programska voditeljica književnih festivala Vilenica i Fabula, a trenutno radi kao tajnica Slovenske matice. Povremeno prevodi poeziju s engleskog i talijanskog jezika.

Rubrika:

Poezija

Objavljeno:

10.6.2022.

© 2022 Artikulacije