Kritika

Svijet u kojem umiru čarobnice, a ni konjima nije lako

Marija Dejanović (Prijedor, 1992.), autorica odrasla u Sisku, a danas na zagrebačkoj adresi, dobitnicom je nagrade Goran za mlade pjesnike 2018. godine za rukopis koji je posljedično ukoričen te koji je predmetom ovoga ogleda. Valja napomenuti kako je iste godine dobitnicom nagrade Zdravko Pucak za što je nagrađena objavljivanjem rukopisa Središnji god o kojemu ćemo, nadam se, drugom prigodom. Uvodno, možemo naglasiti kako je pojava Marije Dejanović na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj pozornici potvrdom afirmacije jakih autorskih glasova posljednjih godina što, vjerujem, poklonike poezije kao najuzvišenijega oblika jezika osobito veseli.

Posrijedi je koncepcijski domišljata, zaokružena zbirka koju čini šest cjelina odnosno ukupno pedeset i osam tekstova (s obzirom na kriterij prebrojavanja istih za koji sam se opredijelio, a o čemu ću nešto više reći u nastavku ogleda). Pravopisno-jezične zakonitosti dosljedno su provođene kroz cjelokupan tekst. Prva je cjelina naslovljena Naukovanje kod čarobnice, a otvorena je pjesmom Gasiti hrast kojim je naslutiti, polazišno, stilsku prisličivost autorskim glasovima uglavnom ovjenčanima Goranom posljednjih godina – posebice u odnosu na stvaralaštvo Gorana Čolakhodžića i Monike Herceg (ponešto, usudim se reći, i Davora Ivankovca te Marka Pogačara; u odnosu na potonju dvojicu posrijedi je, prije svega, razmjerno često posezanje za opkoračenjem). Tekst Izliječiti konja prvi je u nizu zapisa progresivnih kvalitativnih kapaciteta suptilno nijansiranih elemenata narativnosti te jake poantirajuće artikulacije: Zauzdala je jednu, drugoj stavila sedlo / i rekla im nosite se / ako vam je život drag. Tekst naslovljen Etika kruha i konja sadržajno-semantički domišljato, rekao bih i diskretno humorno, koketira s paganizmom širedruštveno opstalim u okvirima primijenjene supersticije, a čemu je atmosfernom protuslovnošću dopisati podatkovno tragičan element kao polazišnu točku dugoročnosti subjektičina djelatnog mračnjaštva: Da je iz Engleske, zvali bi je po suncu / koje zaslužuje. Ovako svi šute. / Šutjeli su i onda kada je izgubila sina, / kad je odselila i odlučila svoje čarolije / odnijeti iz sela u kojem je odrasla.

Dva tijela pjesmom je temeljenom na egzistencijalno metastazirajućem pitanju u odnosu na koncept dvojine suzdržane, ali posve dostatne sugestivnosti. Sarkastično realizirana eksploatacija religijski uvjetovanoga stereotipa žene kao zlu podložnoga čovjekova negativa osobito do izražaja dolazi u tekstu dramatične ekspresivnosti naslovljenom Tri krezube vještice iz kojega, makar sekundarno, možemo naslutiti misao-vodilju prema kojoj takoreći cjelokupna povijest počiva na seksizmu i mizoginiji. Pritom valja istaknuti bravuroznu završnicu istoga: U našoj je sobi previše kuća. / U svakoj je kući stol. / Na svakom stolu tri krezube vještice / grizu šiljasti kut. Tekst gotovo programatskoga karaktera čiji je subjekt žensko-mnoštven, naslovljen Nevidljiva vrpca, probrano piše također stereotipno uvjetovanu žensko-subjektnu te nadasve fizičku višeslojnost čemu je, pak, dopisati rezignirani zaključak svodiv na metatekstualno slijeganje ramenima u odnosu na danu nadasve ponižavajuću poziciju ustaljeno rodne uvjetovanosti; slučajno ili ne, naslov teksta asocira na naslov nadaleko poznate Hanekeove filmske uspješnice iz 2009. godine (Bijela vrpca) koja, k tomu, uvelike razmatra stereotipno uvjetovan vrijednosni sustav pretorijanski discipliniranoga patrijarhata (dovoljno je prisjetiti se odnosa seoskoga liječnika i njegove priležnice čiju je fizičku manifestaciju starenja ocijenio gađenja vrijednom, o epizodi masturbacije da ne govorimo).

Usmenopredajnost, narodna supersticija te praksa vještičarenja domišljatim su sadržajno-semantičkim osnovicama pjesmoslikovnoga niza na mahove duhovito pisanoga teksta Miraz čiji središnji distih ističem: U tim se ustima sakuplja miraz: / svečana kralježnica za mene. Intrigantan je i čest motiv oraha kao pagansko-narodnoga simbola mudrosti i plodnosti primjenjivoga u drevnim magijskim obredima. Utoliko je sagledati pronicljivu metaforiku prve strofe teksta Znamen kojom je podvući, čitajući između redaka, kritiku općedruštvenih propusta u vidu neiskorištavanja kapaciteta istoga: Kad pomislim na brdo, / sjetim se oraha koji padaju, / a nitko ih ne jede. Motivsko-simbolički, na sličnom je tragu tumačiti i pojam lisica u pjesmi naslovljenoj Savjet. Dijaloška forma (na relaciji subjektica – čarobnica, a uz pridržano pravo na interpretativnu rezerviranost pri imenovanju subjekta koji ujedno može biti dvojnim) grafostilistički je naznačena primjenom italica kao, primjerice, u tekstu Pogrešno uho čiju deskripciju čovjekove nasilne prirode u završnici vrijedi istaknuti zbog, estetički gledano, dojma kako je posrijedi jedan od nepobitno antologijskih trenutaka rukopisa (citat započinjem središnjim distihom zbog ilustracije spomenuto grafički naznačene forme dijaloga): No – pitala sam je – zašto imaš / tako velike žile na rukama? // Jednog sam jutra gatala / ljudima, ali nisam vidjela ispod njihovih / velova pa sam slučajno uputila savjete / na pogrešno uho. // Nebu se razgranala žila / na čelu. Zemlja je prekrižila svoj / obraz. Konji su morali pobjeći od / metala i selo nam je pojela / vatra; uz navedeno, iz primjera možemo iščitati posve slobodnu parafrazu (posebice na planu postavljenoga upita) poznate priče općenarodne usvojenosti (Crvenkapica) koja, uzgred budi rečeno, usprkos autorskom potpisu korijene vuče iz narodnoga folklora. K tomu, valja istaknuti i dosljednu primjenu opkoračenja (što je i uvodno naznačeno) te, osobito je važno istaknuti, autoričin izniman pjesmoprozni potencijal čijoj se stvaralačkoj eksploataciji u budućnosti isplati nadati.

Frule od sijena naslov je druge cjeline rukopisa koja otpočinje tekstom Postanak brašna, a koji je visokoasocijativnim prikazom subjektičina iskakanja iz zadane putanje kolektivnoga progresa na tragu kultnoga kratkog animiranog filma Brune Bozzetta (Mr. Tao, 1988.): Potražila je drugu pletenicu, / ali nije je bilo. / Uzela je novu vreću brašna / i krenula uz brdo. Slika usmenopredajnoga mita o noćnom vilinskom djelovanju na konje kvalitativno je značajnim trenutkom stilski pribrano pisanoga teksta Suša u kojem je trpeća narav ženskoga subjekta naglašenija. Postanak zuba također tematizira, ali uz primijenjenu semantičku reverzibilnost, jednu od predajnih natuknica mitološki rubnoga realiteta. Briljantan pseudonaturalistički (granično nadrealistički) opis razgrabljene ostavštine donosi tekst Kolač od blata kao jedan od ponajboljih u odnosu na rukopisnu cjelinu: Tamo na raskrižju, / četiri su sina pojeli oca / i otišli svaki na svoju stranu / da se više ne sastaju. Šimićevska egzistencijalno ništetna simbolika plave boje očituje se u tekstu Plavi pijesak čijim se metafizičkim iskopavanjem narušava prostorno-vremenski integritet koji, u konačnici, nestaje pred ekspanzijom egzistencijalnoga negativa. Naslovno-grafički domišljato realizirani triptih (koji ujedno možemo čitati kao tri zasebna teksta, a čime je pojasniti uvodno naznačeni kriterij prebrojavanja tekstova u zbirci) Mlinar Kosa Kosti struktura je koju, dakle, čine tri rubno pjesmoprozne minijature relativne sadržajno-semantičke autonomije, ali i egzistencijalno-patološke, krajnje destruktivne interakcije motivski hipersenzibilnih točaka.

Cjelinu U privremenom smještaju kod ljudi otvara tekst Četiri parketa kojim je osvijestiti jednu od ključnih semantičkih osnovica ukupnoga teksta; iz istoga, naime, proizlazi ranije promišljanje djetinjstva čija sjećanja, podvrgnuta subjektičinu odrastanju, gube magijsko svojstvo: Ja sam plakala jer je vrba uvenula. / Čarobnica je plakala jer je morala umrijeti. / Ljudi su plakali jer sam konj, a ne dijete, / olovom iz svojih trepavica / uništili su četiri parketa. Jedan je od češćih motiva i motiv rasječenosti kakav se, primjerice, manifestira u pjesmi Ljudski gradovi u kojem, čestotno razmjerno primjerice Čolakhodžićevu pismu, uočavamo posezanje za varijantom stepeničastoga stiha ovdje, moram naglasiti, pomalo dvojbene stilske opravdanosti; dani je motiv, u nešto doduše diskretnijoj varijanti, naći i u tekstu naslovljenom U zabranjenoj sobi mjestimično malešovski začudne sintakse: U zveketu naših ranih akcija / zarezali smo kruh i zavjesu, / ošišali haljini rubove. Cjelinom naslovno dominiraju lokacije karakteristične za mjesto uvodno naznačenih „ljudskih gradova“ – uz navedeno, tako je spomenuti pjesme kao što su U čekaonici kod doktora, U parku, U vlastitoj sobi, U sobi za spavanje, a čemu biva supostavljena prostorna (ili prostorno-vremenska) makar kondicionalna izmještenost naznačena završnim tekstom cjeline naslovljenim U napuštenim selima, distrofičnom uratku prvoplanski podvučene subjektne dvojine.

Sunce u obliku konja nazivom je četvrte cjeline koju otvara tekst naslovljen Retrovizor, a u kojemu je naglasak stavljen na subjektičinu egzistencijalnu dijakroniju prisličivu kvalitativno validnijim trenucima zbirke Povratna karta Paule Ćaćić. Tekst Četiri posude, što je inače lako detektirati i pri konzumaciji ranijih rukopisnih dionica, podcrtava brojevnu simboliku kakvoj je prići, međutim, uz nužan analitičko-interpretativni oprez. Triptih Tanjur Žlice Sjekira utoliko se izvrsno naslanja na prethodno navedeni primjer, kao i tekst Zemlja čiji brojevni spomen sugerira vječnost (vizualiziramo li, primjerice, vodoravno položeni broj osam kojemu je potom intersemiotički dopisati simboliku beskonačnoga): Sastavila sam Zemlju od cjedila i sita. / Ovo je narav našeg planeta, rekle su godine / provlačeći mu se kroz rupe kao dvije mesnate / osmice. Geometrijsko-likovni opis svršenoga prostorno-vremenskog isječka stilski je lucidnom uvodnom slikom teksta Šestar, ističem: Jutra su bila pravokutne poljane / na kojima sam izmišljala različite vrste vatre. Ranije naznačena simbolika broja četiri do izražaja dolazi i u tekstu Ljudi semantički na tragu Orwellova nepopravljivoga pesimizma: Kad su odlučili postati ljudi, / zamijenili su zemlju za svoja četiri zida. Simbolika se, pak, pseudodokumentarističke normativno garantirane automatizacije (posljedicom je čega gušenje individualizma) manifestira u ponešto razvidnije angažiranim tekstovima Ključ te Mehanički konji.

Naslov je pete cjeline rukopisa Moji sinovi konji koju otvara pjesma Pravila igre, a koja je, prije svega, pronicljivo pisanom kritikom akademske ortodoksije: Mojim se sinovima konjima / uvijek pokvare zubi / na prvoj godini fakulteta. Na dani se primjer, deskripcijom indoktriniranoga objekta, sjajno naslanja tekst naslovljen Karakter. Korak je dalje pritom sadržajno-semantički načinjen u tekstu Stigma koji, s obzirom na rukopisni kontekst, ne nudi često isticanu razliku starih i novih vjerovanja od kojih je, slijedom kolektivom uvjetovanoga konformizma, ispravno tek ono sinkronijski dominantne primjene. Svaki pobornik kakvoga prijašnjeg vjerovanja utoliko biva sankcioniran, a što zaključujemo iz predstojećega teksta Karma čija uvodna strofa determinira sudbinu od strane mnoštva prokazanoga „lažnog proroka“: Nakon što je preciznim pokretom repa / pomeo savjete zabrinutih, / rekli smo da je bogohulan / i oduzeli mu ime.

U tekstu Porok društveno usvojene obrasce ponašanja tretirati je autodestruktivnim navikama. Ritualnu semantosintaksu progresivne estetičke zrelosti nalazimo i u pjesmi Žezlo čiji naturalističkim mikroslikama strukturirani nadrealistički mozaik slijedi filmski trag čuvenoga eskperimentalnog uratka Begotten Edmunda Eliasa Mehrigea iz 1990., ističem: Ponudili su mu nož. Izvoli, odreži / mjesecu dno / da njegova plodnost isteče ženi na leđa / u svjetlosti, postat će devom. / Devi ćemo dati da proguta nož / pa će iz trbuha izrasti rog. // Taj je način odbio kopitom. Završni mikrociklus naslovljen Plamičak, pak, čine tri već obrazloženo strukturirana triptiha od kojih posebno vrijedi istaknuti završni čiji je, naime, svaki od triju fragmenata rubno minimalističkim distihom. Triptih je naslovljen Godina Konj Konj pri čemu je osobito vrijednim podvući desemantizirajuću (možebitno poantno posve obeshrabrujuću) završnicu lobotomiziranoga subjekta: Ne pitajte me o njemu, / jedino o konjima ne znam ništa.

Zaključno, tematsko-motivsko posezanje za tradicijskim, usmenopredajnim te pretkršćansko-paganističkim motivima na tragu je pjesništva, usudio bih se reći, Lidije Bajuk ili generacijske srodnice Monike Herceg. Stilski je, posebice s obzirom na razmjerno česta opkoračenja, utvrditi prisličivost stvaralaštvu Marka Pogačara, Davora Ivankovca te Gorana Čolakhodžića, a uz ranije spomenuti rukopisno naznačeni pjesmoprozni potencijal koji bi valjalo budućim naporima potvrditi.

Postavlja se pitanje: kakva je perspektiva svijeta u kojemu opstojnost nije zajamčena ni entitetima primordijalne svijesti nadljudskih kapaciteta čija je, pak, opstojnosna dekonstrukcija uvjetovana kolektivistički normiranom humanizacijom pod svaku cijenu? Postavljeno pitanje otvara prostor širim interpretativnim čitanjima koja dani rukopis mogu i moraju prepoznati kao nadasve kritiku visokoga postmoderniteta pogonjenoga krutim, krupnokapitalističkim gorivom, a iz čega utoliko proizlazi tržišno uvjetovana programiranost čak i samoga djetinjstva, onoga egzistencijalnog prostorno-vremenskog relativa kojim se ponajviše valja približiti iluziji slobode. Što je, na tragu maligno-civilizacijske uvjetovanosti, nadomjestiti kontroliranim mehanizmima društvenih mreža, igara, videoplatformi te sličnih, zvučat ću zavjerenički, podvala kojima je iz paradigme općedruštvenoga napretka, doduše u potpunoj tišini, istisnuti svaki trag individualizma. Koji je opet, gle čuda!, opstajao čak i u stoljećima tek formalno heterogenih totalitarizama stoga što je sistem bilo mogućim detektirati kao kontrapunkt težnji za neposredno demokratskom samosvojnošću lišenom tobože tek proceduralnih, a zapravo krajnje porobljivačkih barijera.

Posrijedi je, prema tome, diskretno pisan antisistemski tekst koji otvara spomenuto pitanje: vrijedi li svijet u kojem čarobnice umiru dugoročnije postojanosti? Uz konstataciju kako je priroda postavljenoga pitanja retorička mogli bismo zaključiti da za istim teško da će žaliti arheolozi kakve buduće civilizacije. Njihova će prvotna oduševljenost otkrivenim prerasti u čuđenje. Potom će, da i sâmi ne završe u zamci umrloga, zatrpati nalazišta. Iz svijeta kakav jest, naime, krajnje je dvojbena smislenost izvlačenja ikakvih pouka. Iz pisma Marije Dejanović, međutim, zaključke je donositi s neskrivenim zadovoljstvom. U nizu istih, za ovu je prigodu najbitnijim onaj prema kojem je Etika kruha i konja, čak i usprkos povremenim vidljivijim manifestacijama drugoautorskih utjecaja, knjigom koja autoricu pozicionira kao nezaobilazni glas suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Piše:


Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

2.2.2019.

© 2019 Artikulacije