Jeff, 1989. godine osvojili ste P.E.N. Discovery Prize, ali trebalo je proći prilično vremena, čak deset godina, prije nego što je 1999. objavljena Harbors and Spirits, vaša prva knjiga. Zašto ste toliko dugo čekali? Ili, drugim riječima, jeste li bili previše samokritični i mislili da morate popraviti vlastito pisanje ili je jednostavno bilo toliko teško naći izdavača? Pitam Vas to posebno u svjetlu činjenice da se Vaše obrazovanje uvelike tiče kreativnog pisanja, na čemu ste i doktorirali.
Možda da počnem od toga da sporo učim. Evo što time mislim: odrastao sam u siromašnoj čikaškoj obitelji, a Chicago je možda još uvijek najviše rasno podijeljeni grad u Americi. Išao sam u slabo subvencionirane državne škole, pa iako sam bio strastven čitatelj i imao neke nastavnike kojima je bilo stalo, u svojemu obrazovanju mnogo sam toga propustio. Primjerice sve do fakulteta nisam čuo riječi poput „književnosti“ i „metafore“. (Napomena: prvi sam u svojoj obitelji pohađao studij.) Stigavši onamo, morao sam nadoknaditi mnogo toga. Počeo sam pisati fikciju, ali tijekom posljednjih godina studija počeo sam pisati pjesme. Objavio sam neke daleko prije od kratkih priča. Sjećam se kako mi je jedan od profesora rekao da ću zbog toga što pišem duge i neobične priče možda prvo morati objaviti roman, a tek onda priče u nekom književnom časopisu. To se u priličnoj mjeri pokazalo točnim. Ako se dobro sjećam, prvu sam pjesmu objavio 1987., a priču tek desetak godina poslije. Također bih trebao spomenuti da sam na fakultetu studirao kreativno pisanje i za master i za doktorat, za koji su mi dopustili i pisanje kreativne disertacije. Završio sam zbirku pjesama tijekom studija, a isto tako i zbirku priča, koje su poslužile kao disertacija na anglistici (smjer kreativno pisanje). Međutim, trajalo je šest godina dok nisam pronašao izdavača za zbirku pjesama, a prošlo je i još tri dok nije izdana ova knjiga, Harbors and Spirits, 1999. Zatim su Farrar, Straus & Giroux iduće godine izdali moj prvi roman, Rails Under My Book. Priče (znatno izmijenjene), nisu izašle u obliku knjige do 2008. Završit ću ovaj odgovor time što ću reći da se većina pisaca u Americi muči da ih objave, jer ima toliko pisaca (tisuće), a premalo izdavača.
Može se reći da je Vaša karijera pisca započela prije 30 godina (ako uzmemo P.E.N.-ovu nagradu kao polazišnu točku), ali vjerojatno je da ste pisali i ranije. Nagradi je sigurno prethodilo mnogo rada i truda pa me zanima možete li nam reći nešto o tome. Primjerice, koliko je već spomenuti studij kreativnog pisanja utjecao na Vaše pisanje i razvoj?
Imao sam sreću što sam studirao kod sedam profesora, kako pjesnika tako i prozaika, koje je književnost zanimala na razne načine i koji su me upoznali s knjigama, stilovima i kanonima. Bili su to nastavnici koji su znali izraziti što im se u tekstovima sviđa i koji su također bili kadri biti živim primjerima za strast prema umjetnosti, stvaranju i kreativnosti – ukratko profesori koji su me naučili čitati poput pisca i koji su me poučili što znači biti piscem. S trojicom od njih i danas sam u kontaktu. Čini mi se da je to način kako većina pisaca na svijetu uči biti piscima. Kao što znate, najveći dio onoga što naučimo o pisanju dolazi čitanjem. Osim toga, važno je biti u dijalogu s drugim piscima i umjetnicima. U Americi većina pisaca koji nešto objave dobiju titulu magistra umjetnosti, no to je američka specifičnost, kakva god ona bila.
Danas predajete kreativno pisanje na University of Virginia. Do koje mjere književna teorija i profesorski posao utječu na Vaše stvaralaštvo? Koliko taj pogled profesora na tuđe radove, što je Vaša svakodnenica, odmaže, odnosno pomaže? Možete li (ako to uopće želite) pobjeći od profesora u sebi dok pišete?
Književna teorija – ili određeni teoretičari i određeni tekstovi i knjige – u najvećoj su mjeri obavijestili moj misaoni aparat o književnosti (i pisanju i kulturi). Ponekad bih studentima dao da čitaju malo teorije, pogotovo onima na masteru. Moram međutim napomenuti da me teorija zanima u mjeri u kojoj ona studentsko promišljanje može obogatiti informacijama o procesu nastanka i uređivanja rukopisa, o cijeloj toj stvaralačkoj zavrzlami. Iskreno rečeno, svi učimo o tome kako pisati, ali nitko nas ne može poučiti. Student će prigodom stvaranja biti u najvećoj mjeri prepušten sam sebi. (Evo činjenice koja to potvrđuje: rekao bih da u prosjeku većina studenata ne objavi prvu knjigu dok ne prođe sedam do deset godina nakon što završe stvaralački književni studij.) Rekao bih da je moje pisanje s predavanjem povezano samo utoliko što svojim studentima nastojim prenijeti ono što mi se čini dojmljivim u određenome tekstu (ponekad i ono što mi se ne sviđa kod pojedinih tekstova i pisaca). Teorija ponekad može biti korisna. Rekao bih da je prva inačica rukopisa instinktivna, da dolazi iznutra po osjećaju, makar vas i nadahnjivala neka apstraktna ideja, teorija ili koncept. Za razliku od toga, proces uređivanja rukopisa zahtijeva visoki stupanj svjesne aktivnosti, intelektualizma. U nekim slučajevima određena ideja može pomoći pri oblikovanju ili strukturiranju teksta dok ga uređujete. Neovisno o tome, stvaralački proces jest to što jest. Ponekad donosi užitak, ali uglavnom je on težak rad. Mislim da ne postoji trik kako bi se taj proces učinio lakšim. I on je za svakoga čovjeka različit. Zato dok stvaram, to sam uvijek ja sam. Ne profesor, nego osoba koja se trudi nešto stvoriti i rukopis posložiti kako valja.
Na Galovićevoj jeseni predstavit ćete se najnovijom romanom Song of the Shank, čiji je glavni lik Thomas Greene Wiggins. Možete li nam reći zašto on, a recite nam malo više i o samom romanu.
Na festivalu ću čitati iz Song of the Shank, ali kanim čitati i iz knjige na kojoj trenutačno radim, Fat Time, knjige kratkih priča koja će biti objavljena 2020. Song of the Shank donekle se temelji na stvarnoj osobi, Thomasu Greeneu Wigginsu, glazbeniku iz devetnaestoga stoljeća (pijanistu, pjevaču i kompozitoru) koji je nastupao pod umjetničkim imenom Blind Tom. Iako je uglavnom zaboravljen, Wiggins je u svoje doba bio vrlo slavan, možda je čak bio i najslavniji pijanist devetnaestoga stoljeća. Rođen je kao rob u Georgiji 1849., no počeo je s pijanističkim recitalima sa samo šest godina. Kao desetogodišnjak svirao je u Bijeloj kući kao prvi Amerikanac tamne boje kože. Nekih trideset godina Wiggins je svirao za publiku po cijeloj Americi i Europi. Teško je shvatiti njegov stupanj popularnosti, a tako je i s činjenicom da je njegov dar iskorišten da bi se na njemu obogatili drugi, što se s glazbenicima često događa. Očarali su me opisi njegovih nastupa o kojima sam čitao. Mogao je primjerice svirati tri pjesme odjednom, svaku u drugome tonalitetu. Jednu bi pjesmu pjevao, drugu svirao lijevom rukom, a treću desnom. Bilješke ukazuju na to da je Wiggins bio autist nadaren samo na određenim područjima, iako ga u romanu izbjegavam definirati na taj način.
Što Vas je motiviralo da napišete roman? U njemu se dotičete mnogih tema. The New York Times Book Review kaže kako roman mudro istražuje razne teme, poput religije, klase, umjetnosti i genijalnosti, uvodeći elemente magijskog realizma. Kako ste se pripremali za pisanje?
Privukao me Wigginsov život jer sam znao da bi mi fikcionalna pripovijest o njemu omogućila istraživanje niza tema koje me zanimaju. Tako sam pročitao sve što sam o njemu uspio pronaći. Njegov je život zaista otvorio nekoliko istraživačkih putova u niz područja za mene novih. No istraživanje nije pisanje. Reći ću da mi je za roman trebalo deset godina. Ne znam jesam li učinio išta da bih se pripremio za pisanje. Saznao sam za Slijepoga Toma i znao sam da o njemu želim napisati roman. Prva godina pisanja bila je neka vrsta pogrešnoga početka. Zapravo je knjiga imala nekoliko pogrešnih početaka, što znači da mi je bila potrebna godina ili dvije da smislim kako bih pretvorio Wigginsov život u fikciju. Nisam prestajao s istraživanjem, jer mi je pisanje davalo nove ideje. Nisam se mogao pripremiti za tu mogućnost. Svaki projekt donosi određene izazove, a ono što ste napisali prije obično vam ne pomaže u pronalaženju rješenja za novi rukopis.
Tijekom dogovora oko Vašeg dolaska na festival i pripreme ovog razgovora, često ste bili na putu. Puno putujete, u svojstvu pisca i profesora. Što za Vas znače putovanja?
Želim vidjeti svijet! Budući da sam djetinjstvo proveo u Chicagu, čeznuo sam za putovanjima. Zanimaju me mjesta i ljudi. Putovanja me nadahnjuju. Tada se osjećam živim i povezanim s drugim ljudima, sa svijetom. Želim vidjeti sve što mogu i želim da to traje što dulje.
