Kritika

Svemir u sobi (Lana Derkač: Hotel za mrtve, V.B.Z, Zagreb, 2020.)

Jedna od cjenjenijih pjesnikinja srednje generacije, Požežanka Lana Derkač, poeziju objavljuje od sredine devedesetih godina, a kroz petnaestak zbirki, što samostalnih, što koautorskih, što prijevodnih, izgradila je prepoznatljiv pjesnički glas koji odolijeva kako dominantnim poetikama domaćeg pjesničkog polja tako i zamoru materijala. Poštovatelje njezina pisma stoga neće razočarati ni najnovija knjiga stihova, Hotel za mrtve, koja nudi i kontinuitet i svježinu, blage pomake na motivskoj razini i odmaknutost od aktualnih dominirajućih poetika (zagušenje metaforom, opsesije tijelom, seoskim ambijentom i vrtom, lijevi i feministički angažman itd.). Sedamdesetak pjesama raspoređeno je u sedam ciklusa, što se uz strožu selekciju moglo ponešto i skratiti, mada i uz ovu količinu tekst zbirka ostavlja pozitivan dojam.

Laninu poetiku dobro bi mogao opisati paradoksalni termin „kozmički intimizam“. Svijet lirske protagonistice redovno je komorni, omeđen na sobu, kuću ili stan (kuhinja, kupaonica, spavaća i dnevna soba), određen također i vremenski, najčešće dobom dana (jutro, večer, noć), s pogledom u vanjski svijet kroz stvarne i virtualne prozore (televizija, Internet, literatura), ali dijelom toga komornog svijeta ujedno su i nebo, krajolik, svemirska prostranstva, Bog, vremenske prilike: sve to u njezin svijet ulazi na vrata metafore, personifikacije, nadrealističkog automatizma. Njen je pogled sveobuhvatan, s lakoćom i nepretenciozno spaja udaljene pojmove, pojave i predmete u jedinstvenu sliku ili misao, a komorni ugođaj zadržava čak i u izmještenim prostorima, poput npr. zrakoplova u pjesmi Zavarivač, u kojoj je također prozor važan faktor u konstrukciji svijeta. Lirsko Ja i njegovo mjesto u prostoru i vremenu, točka iz koje gleda, oko. Stoga bi pjesma Zavarivač mogla biti i oglednom. Ne sažima sve vrijednosti i osobine njezine poetike, ali većinu ipak da. Glasi u cijelosti:

Svaki prozor ljubavnik je svemira.
U Hrvatskoj jedan mi je šaptao:
Nebo je puno zvijezda uvećanica.
Preorana zemlja vani kakao je u prahu.

Avionski prozor nad talijanskim Alpama
ne zna koji je genetičar iskrižao stijenje,
dao putnicima uvid u kamenu raznolikost.

Prozor u M’diqu prati kako valovi oponašaju
nalete vjetra.
No u zoru, izdani slikom, sve su uzrujaniji.
Noćas je Sredozemno more,
snažno i zaigrano, bilo glazbena kutija
prepunjena glasovima.
U podne nagovaram marokanski prozor
da razmisli o točnosti tvrdnje:
Tko podigne glavu, vidjet će kako svjetlost
pokušava zatvoriti krhotine dva oblaka.
Sive, percipira ih kao metal.

Lirska protagonistica svijet dijeli na unutarnji i vanjski, privatni i javni, koji, međutim, nisu suprotstavljeni; zidovi su barijere, ali prozor postaje nešto kao sredstvo komunikacije i spoznaje, uspostavljanja veze i totaliteta, doslovce „prozor u svijet“. U citiranoj pjesmi nekoliko prozora to oprimjeruje, nakon jake aforistične uvodne teme: „Svaki prozor ljubavnik je svemira“. Jedna od prepoznatljivijih stilskih osobina Lane Derkač jest upravo jaki početak – aforističan stih iz kojega onda motivskom razradom i asocijativnim nadovezivanjem nastaje tekst. Neki od primjera iz Hotela za mrtve: „Svaki otok ožiljak je na vodi.“, „Prilično je čitak rukopis oranica.“, „Kap vode puže po umivaoniku pa je puž.“, a dolaze čak i kao kratke lirske definicije: „Hrid je gimnastičarka.“, „Sunce je masterchef.“, „Promjena je božica.“, „Poezija je memorijska pjena.“ i sl.

Okvir prozora, oko kamere, oko lirske junakinje, točka gledišta bitnim su ishodištem gotovo svake pjesme; time se ona pozicionira u prostoru i spram elemenata koji prostor sačinjavaju, a oslanjanje na vid najbitniji je preduvjet poetiziranja. U pjesmi Soba, koja bi također mogla biti ogledna, lirska junakinja svijet doživljava kroz prozor i ekran i on je onakav kakvim ga ona s te točke gledišta može vidjeti, kako joj je prezentiran, uz minimum metaforičkog pripisivanja značenja. Stoga su sam vid, pa i slabost vida, dioptrija, motivi koje susrećemo – jedna pjesma i nosi naslov Vid, a govori o Bogu koji sjedi u polju i promatra rast pšenice, a koji se nekome čini kratkovidnim, a nekome dalekovidnim, ovisno o samom gledištu promatrača. Završava stihovima koji kao i u prethodnim zbirkama uvode lik Davora, sugovornika i suputnika lirske protagonistkinje: „Davor zaključava automobil / i vjeruje da je u polju, / uz cestu kojom je prolazio, / upravo vidio Boga kako objeduje. / Nad kuhinjskom krpom / rezao je pa zagrizao luk.“

Pjesnikinja vješto spaja unutarnje i vanjsko, najčešće dovodeći vanjski svijet u komornu atmosferu doma. Tako kuhinjom pada instant-snijeg iz limenke (pjesma Brojanje), dok u snovitoj, ponajboljoj pjesmi zbirke Šuma i njene sestre krevetom raste šuma (i inače čest motiv pjesništva Lane Derkač): „Htjela bih samo malo izravnati / zgužvanu posteljinu u kojoj spava šuma. / Da je ne žuljaju nabori skrutnuti od znoja drvosječa / i ljepljivih riječi izgubljenih planinara. / Ne zuri u mene, ja sam samoljepljiva, dobaci / mi kora hrasta.“ U komunikaciji s Ujevićevom pjesmom Dažd, voda kao kiša ili rijeka lijeva i teče stanom, a vodena para biva „oblak stana“ (O Tinovoj kiši i postanku svemira). No ta unutarnja, privatna priroda nije ravnopravna zamjena onoj vanjskoj, ona je tek vizualni i auditivni podsjetnik na izvor: „Klokotanje u cijevima hotela nastavlja / nerazumljivu ispovijed / i zatvaram slavinu da ne bude dvojnica / one divne rijeke vani.“ (Nebeski fotoaparat). Lirska junakinja pritom ne idealizira slijepo prirodu, ne dozvoljava si neoromantičarski sentiment; ona prirodu uvažava s odmakom i nužnim oprezom: „Ipak, bršljan je grabežljivac, / njegove žile ulovile su dobar plijen.“ (Plijen). U istoj pjesmi pojavljuje se i grudica pod kožom, kao podsjetnik na propadljivost tijela, dezidealiziranje istog.

Pjesnikinju Lanu Derkač odlikuje izraziti osjećaj za dočaravanje ambijenta, primjerice topli noćni ugođaj u pjesmi Dešnjakinja: „Na odrvenjelo lice spušta se drevni mjesec, / drevno nebo. / Jantarne krajobraze ispire noć, / tragačica za zlatom. / Nisam sigurna sviđa li joj se sve što nalazi / u svemiru. / No njegovi prizori uče je naraciji. / Lekciju iz retorike daju joj krilati konji / i ona zna da mora obraniti fikciju.“ Pritom, osim već spomenutog vizualnog elementa, Derkač oživljava ambijent i auditivno, često postižući uz minimum motiva cjelovit ugođaj, uzmimo za ogled završne stihove Varke: „Glasni radio popodne je pinceta / koja na rivi čupa žamor turista. // Uvečer slušam zrikavce i pomicanje escajga. / Jasno mi je, tišina se ne odriče svojih kamuflaža.“ Na tom tragu čitamo i pjesmu Tekstualnost neživoga.

Dominantnu estetičku tendenciju tek povremeno nadograđuje onim što bismo mogli nazvati društvenim angažmanom. U tom kontekstu Pjesma za izbjeglicu varira prepoznatljiv repertoar motiva i stilskih postupaka, ali nove tematske okosnice: „Rifat gleda ekran obzora kao televizor / i čuje grmljavinu kao najsnažniji zvuk. / Polje u kojem sjedi njegov je dnevni boravak, / kuhinja, / čak i tuš-kabina jer oblaci nad njim mokre.“ Na nju se izdaleka naslanja pjesma Žica kojoj je prva asocijacija Auschwitz. Nacistički logori i Eichmann spominju se u izvrsnoj, možda i najboljoj pjesmi zbirke, Hotel, koja je zbirci dala i naslov. Očuđenje nastaje kada lirska junakinja uoči da smjer za hotel ujedno pokazuje i groblje; učas se hotel pretvara u fantazmagoričnu scenu živih mrtvaca, u hotel za mrtve.

Možda je to svjesno pogrešno tumačenje putokaza najbolji opis poezije Lane Derkač, pa i poezije same. Ona ne vodi jezik očekivanim putovima, već nastoji naći nove, pa i kad ide već preporučenim smjerom, nastoji ga na novi način interpretirati. Stoga se njena poezija tako uspješno opire vremenu bivajući istovremeno i prepoznatljivom i svježom. Tome svjedoči i ova zbirka, koja iza naslova mračnih konotacija ipak nudi i znatan udio vedrine, od Ujevićeve kocke i pročišćavajućeg dažda pa nadalje.

Piše:


Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

4.4.2022.

© 2022 Artikulacije