Zbirka poezije Revolucionar, autora Stjepana Bajića (Zagreb, 1995.) pojavila se u ediciji Matice hrvatske u Karlovcu kao pobjednički rukopis njihova natječaja za „Nagradu Zdravko Pucak“. Natječaj se svake godine raspisuje za debitantsku zbirku poezije autora do 30 godina starosti, a dosad su je dobili, koliko me pamćenje služi i koliko znam – Šima Majić, Josipa Gogić, Lara Mitraković, Marija Dejanović.
Naslov i crveno-crna naslovnica sugeriraju određeni tip poezije, poeziju društvenopolitičkog angažmana, najvjerojatnije „stvarnosnih“ i lijevih tendencija, no vrlo neobična, ležerno ispisna biografija mladog autora baca dodatno svjetlo: saznajemo da Bajić na Facebooku uređuje stranicu Društvo živih Pjesnika, te među referencama navodi i facebook-profil koji mu je „objavio“ pjesmu ili više njih. Uz to, Bajić kaže da u Zagrebu studira i „radi nered“, te da „ne zna što će od sebe“. Imamo dakle pred sobom poeziju mladog čovjeka kojemu je Facebook vrlo bitan medij afirmacije, ravnopravan onim standardnim, papirnatim i web medijima s određenom uredničkom politikom, a ujedno sklonog humoru, ironiji i ležernijem pristupu vlastitom životu – prema tome i vlastitoj poeziji. To bi moglo značiti da je revolucionar iz naslova zapravo facebook-revolucionar, a ima li u tome i doze autoironije, ironizira li se virtualno okružje ili ga se uzima smrtno ozbiljno, čitanje bi trebalo razjasniti. Što, dakako, nije jedini kriterij u vrednovanju ove poezije – ne čitanje, već njegov, autorov odnos prema vlastitoj revolucionarnosti i revolucionarnosti vlastite poezije.
U zbirci se, unutar šest ciklusa, nalazi šezdesetak pjesama izrazito heterogene forme – od haikua i slobodnog, do vezanog stiha, pa i nešto narativnijih tekstova izrazito proznog retka. Pri kraju zbirke nailazimo i na klasične strofično organizirane pjesme i sonete (Boksački rat s poezijom za prvaka u teškoj mala je poema koja sadrži tri soneta/runde). No zbirku otvara naslovna pjesma Revolucionar, koja počinje stihom „Ma kakav revolucionar!“, odmah nam odgovarajući na barem dio uvodnih dilema: ništa od literarnih barikada, Bajić će se poigravati s očekivanjima, ironizirati („Ja plešem kolo na glazbu ironije“, kaže u jednoj pjesmi), zbijati stihovane šale. „Pun sam k’o brod! Naginjem se / od tereta bankovne kartice“, nastavlja dalje, sugerirajući da revolucionar ne može biti, niti uviđati socijalne nepravde, netko tko je „pun ko brod“. Njegov stil je razgovorni, ulični, opterećen žargonizmima: samo u prvoj pjesmi nalazimo na žderanje, lovatora, đibera, merđana, a omiljeni povod za pjesmu dosjetka: „Sofoklo kumi Zeusa da ga oživi / jer tragedija kakve nema se sprema. / Nisam ti ja Isus, prođi me se! / – odbrusi mu Zeus.“ Ovo je prevladavajući stil cijele zbirke, te se možemo fokusirati na teme i motive kojima se autor zaokuplja, barem one koji nam se čine znakovitima.
Primjerice, u Smežuranom buntovniku ne uspijeva prikriti svoju odbojnost prema starom revolucionaru pjesniku, koji je „najtužniji prizor u povijesti / pred zimom zadnji opali list“ (valjda otpali?), a koji čita neku svoju otužnu pjesmu i samo ga čini depresivnim. To je iznenađujuće za nekoga tko se tako slobodno šeta tradicijom i poziva na pjesnike i poetike znatno starije od sebe (primjerice, citira Ferlinghettija, Tranströmera, Kiša i dr.) i razotkriva zapravo važnost trenutka i trenutne impresije nečim iz neposredne okoline. Lirski subjekt, koji se često poistovjećuje s autorom i poigrava s autorovim imenom, osobito u ciklusu Despicable me, mladenački je narcisoidan i frajerski nastrojen, te mu je bitan dojam koji ostavlja (u pjesmi Fight Night detaljno opisuje sukob s „kvartovskim klošarima“).
Među omiljenim strategijama izdvajaju se različite vrste citatnosti, najčešće izravne parafraze poznatih parola, pjesama i filmova, npr. Pobratimstvo ljutilica u svemiru, Nema zemlje za frajere, Prank is not dead i dr. U ovoj posljednjoj po uzoru na Kiša daje savjete mladom piscu, zapravo samome sebi: „Ironiziraj! Do mile volje lupetaj / Ma Ironman postani! Nek’ ti ironija / bude i oklop i raketa.“ Nažalost, njegova nesavladiva potreba da od svega napravi šalu i od pjesme dosjetku, upropasti i one potencijalno dobre tekstove, poput Migranta.
U igrama riječi najčešće se vodi suzvučjima, nerijetko prizemnim forama iz repertoara ulice i birtije. Tako se u pjesmi Michael Keaton poigrava prezimenom poznatog glumca, radeći od njega, očekivano, kitu. Čitateljica se mora osjećati privilegiranom pred ovakvim stihovima: „Da me prođu crne misli, / zaflaksam desetak puta / svog dragog kumpanjona / Michaela Keatona.“ Ipak, parafraza koja najviše bode oči, a najbolje oslikava autorove pokušaje humora jest pjesma/parafraza čuvene Rilkeove Ja živim u kruzima koji se šire. Ona kod Bajića postaje Ja živim u guzima koji se šire, posvećena je „svim uguzicama, čmaroliscima i ostalim prdonjama i šupcima“, a glasi ovako: „Ja živim u guzima koji se šire / i u njima sve više zgrnuti žudim. / Ja možda i neću pojesti zadnje, / konačno govno, no ja se trudim. // Ja virim i virim iz guzice, / te gospodarice, već tisuće ljeta, / i ne znam još, jesam li prdac il’ proljev, / il’ velika istina ovoga svijeta.“ Kažem, bode u oči, jer ne radi se ovdje samo o tipičnom mladenačkom prkošenju tradiciji, nego o metodi kojom se to nastoji prezentirati; naime, uobičajenim balkanskim tipom prepjeva poznate pjesme (pun je YouTube takvih zezancija) u kojemu se izvorne riječi mijenjaju vulgarizmima, i to najčešće iz zahodskog i seksualno eksplicitnog repertoara: govno, guzica, prdež, kurac, pička, jebanje i sl. Da se razumijemo, nisu problem vulgarizmi u poeziji, ali nisu ni novost. Moram priznati, u vrijeme Interneta i mass-medija, meni ovo nije ni duhovito, ni provokativno, niti šokantno. Posljednji koji su mogli šokirati čitatelja vjerojatno su bili avangardisti i Janko Polić Kamov (i dosta naprednog Matoša poprilično je iznervirao), na kojega se i Bajić oslanja, ali danas zadnja poglavlja takvog djelovanja odrađuju performeri. Strategija šoka ili barem provokacije u poeziji, bojim se, više nije moguća, čak ni uz malu pripomoć balkanskog zahodskog humora. Koji su razlozi tome i koja je očekivana publika, idealna čitateljica? Zbirka ipak ne tematizira fenomen društvenih mreža, ali kako smo iz biografije uvidjeli, legitimno je bilo zaviriti na Facebook i pronaći odgovor. Ondje nalazimo i negativnu kritiku zbirke iz pera (ne iz tipkovnice) Ljerke Car Matutinović, gdje se uz ironiju ističe njena poodmakla dob. Tobože, prestara je da bi shvatila vrijednost ove poezije. Ona je doduše, pedesetak godina mlađa od Kamova i dvadesetak od avangardnih pokreta i zasigurno ima sve njih u čitateljskom iskustvu.
Neočekivano, kada smo već gotovo odustali, pred sam kraj zbirke nailazimo na najbolju pjesmu, 16. 9. 1991. (Pad Drniša), koja otkriva Bajića koncentriranog na tekst, na motiv, detalj, s dojmljivom slikom crkvenih zvona koja padaju sa zvonika, pritom ipak zvoneći.
U pogovoru zbirke Krešimir Bagić, ujedno i član žirija, reći će da pjesnik pažnju nastoji privući sitnim provokacijama, te da se radi o „desakralizaciji pjesničkog govora“ i „karnevalesknosti“, u pomoć prizivajući i Baudrillarda, a nama izgleda ne preostaje nego se složiti s profesorovim teorijskim adutima iz rukava. Pažnju nastoji privući, ali ne i zadržati, barem ne potpisniku ovih redaka, pedeset i tri godine mlađem od Ljerke Car Matutinović. Ali mlađi sam i od profesora Bagića, kojeg ne razumijem, mada i to pokušavam, s vremena na vrijeme.
