Godinu dana nakon zapažene zbirke Teleidoskop (HDP, 2018.) kojom se našla u finalnom izboru za novoustanovljenu nagradu Ivan Goran Kovačić u sklopu Goranova proljeća Andrijana Kos Lajtman nudi nam svoje novo ukoričenje, zbirku pjesama ne toliko naglašene konceptualne prirode, no kvalitativno, usudim se reći, impresivnijih dosega. Zbirku koja kolopletom mahom izvanrednih tekstova poziva na ponovljena čitanja rezervirana za one rukopise čija ih vrijednost upisuje u ponajvažnije trenutke ovdašnje pjesničke prakse u minuloj godini. Čija je berba, kako sam već negdje napisao, bila nešto skromnijom od prethodne, obilježenom afirmacijom Denisa Ćosića, Lovostajem Monike Herceg, zatim ne toliko spominjanom (nezasluženo!) zbirkom Ranije Damira Radića, svakako i prvijencem Gorana Milakovića ili zbirkom Sang Alena Brleka (ne zamjerite ukoliko sam ovim posve slobodnim uvodom koju značajnu pjesničku činjenicu 2019. previdio).
Zbirka je podijeljena u tri cjeline koji ukupno nude četrdeset ili četrdeset i jedan tekst. Obje sam opcije ostavio otvorenima s obzirom da uvodni tekst (Volandova obljetnica iz zbirke pjesama Konopci s otiskom vrata Darka Cvijetića, 2013.), u skladu s postmodernistički uobičajenom praksom intertekstualnosti te citatnosti, možemo interpretirati kao integrativni dio rukopisa odnosno kao tekst po svemu ravnopravnim ostalim tekstovima zastupljenim u zbirci. Osobno sam opredijeljen za drugu opciju (za konstataciju da zbirka broji četrdeset i jedan tekst) stoga što Cvijetićeva pjesma na tematsko-motivskom, idejnom te sadržajno-semantičkom planu predstavlja nedvojbenu polazišnu osnovu rukopisne izgradnje; pjesma je to koja progovara o tragičnoj sudbini izvjesne Stojanke K. i stubištu kao mjestu njezine pogibelji što zatim u rukopisu Kos Lajtman prerasta u semantičku okosnicu.
Naslov je prve cjeline Onaj koji je govorio ćuku, a otpočinje tekstom Džepna prašina; kao i u Teleidoskopu (doduše, možda ne u tolikoj mjeri) već ovaj primjer sugerira autoričinu sklonost posezanju za spomenutim intertekstualnim gestama te citatnom praksom – pismo je to koje, stoga, zahtijeva maksimalnu čitateljsku koncentraciju: Riječi i simboli / džepni su svemir ljudskoga bića, / piše Edgar Morin. Pa ipak, ovdje ne možemo govoriti o stupnju hermetizma dopisivom spomenutoj rukopisnoj prethodnici; tekst Biografija pritom je argument u prilog pomaku prema intimnom (čemu doprinosi i, doduše jednosmjerna, komunikacijska relacija subjekt – ti): Kada umreš / ili se stvarnost raspara / hrapavim piskom celuloze, / čut ću kako ti koraci pjevaju / kao izgubljene riječi / u šumi koja teško diše / i u kojoj se skriva ćuk, / onaj kome si govorio. U spomenuti prilog ističem i metaforički neodoljivu završnicu teksta Paraf, ističem: Vidiš kako se svijet vrti, šaren i vruć. / Suze i nisu drugo nego rastaljeno svjetlo, / nemoć čaše da se spasi od žeđi. Kozmološki (naravno, i kozmogonijski) komentar prostorno-vremenskoga relativa nalazimo u drugoj strofi pjesme Hologrami tišine, citiram: Još samo malo, i s određenih točaka u svemiru / uređajima ćemo primati prizore / koji su se davno dogodili. / Ugasli životi kao utrnuli žišci / drhtat će pred našim očima. / I one će drhtati pred zaboravljenim slikama / koje će gledati po drugi put.
Intertekstualnu osjetljivost primjećujemo i u tekstu Okviri za tamu: Prometej je superioran Kristu, / smatra mladi Kiš. / Njegova je patnja vječna, dok Golgota traje / tek jedan dan. Motiv vrane (lešinara) kao uklanjateljice anakronijskih viškova te svođenje perfekta na pročišćeno esencijalnu semantiku okosnicom je čitanja pjesme Štorga, rupa. Komunikacijska reverzibilnost ranije navedene relacije (subjekt – ti) biva ostvarenom u vrsno izvedenoj pjesmi U samici; danom je reverzibilnošću osnažen emocionalni plan. Filmično poigravanje (na tragu optičke varke) konvencionalnim shvaćanjem vizualne recepcije u službi postizanja efekta začudnosti nalazimo u tekstu naslovljenom Zrcalno, kao zima; primjer bismo, uz napomenu da je njim zaključen ciklus, mogli opisati kao varijabilnu geometriju literarnosti: U udubljenom ogledalu / slika se odmiče / a predmet približava.
Naslov je druge cjeline rukopisa Noli me tangere (doslovni bi prijevod s latinskoga značio Ne dodiruj me, a u biblijskom kontekstu Ne zadržavaj se sa mnom), a otvoren je tekstom E-grobovi koji internetski metaprostor razmatra ne samo kao alternativni svijet živih već i alternativni svijet mrtvih: logično, dakako, s obzirom da cjelina svijeta počiva na prožimanju živih i mrtvih, uz sjećanje na mrtve kao konekciju koja se u kontekstu spomenute stvarnosne alternative očituje kroz prizmu „mrtvih“ elektroničkih adresa ili memorabiliziranih profila na društvenim mrežama, a sve uz naznačenu konačnost zaborava koji je, kako piše, genom svijeta. Tekst Slonovi jedan je od takoreći antologijskih trenutaka rukopisa. Animalistički motiv slonova stavljen je u službu komentara dehumanizirajućih tendencija suvremenoga društva čijom je posljedicom, posve slobodno rečeno, nejednoliko raspoređena sućut te samoća koju cjeloživotno osamljena jedinka u smrtnom času, naposljetku, očekivano prihvaća. U danoj pjesmi ljude bismo mogli protumačiti kao slonove koji su, slijedom ovdje navedenoga, prestali biti slonovima: Samo dok umire, slon ostavlja tugu. / Vrti se u krug / da zavara čovjeka što ga prati. / Ne otkriva mu mjesto groblja / ne rastaje mu se od samosti. Dakako, motivski plan navodi na parnasovca Leconte de Lislea i njegov kultni uradak istovjetnoga naslova, no smatram kako bi inzistiranje na toj poveznici bilo pretjeranim.
Camera obscura tekst je kondenziranih pjesničkih slika kumulativne bravuroznosti, navodim osobito sjajnu drugu strofu: Kada s obližnjeg brda / usijane kugle padaju na grad, / rupe u asfaltu nalik su na ruže. / Grad je ružičnjak / u ratu. Tekst Ogledala s razlogom je jednim od onih tekstova zbirke koji se prema izboru pjesnikinje Marije Dejanović našao u online publikaciji Kritična masa kao iznimni estetsko progresivni reprezentant rukopisne cjeline; valja pritom posebnu pažnju usmjeriti prema granično nihilističkom središnjem dijelu teksta (druga strofa): Vrana na vrhu zgrade / nalik je strahu, / a malo i bogu. / Povezuje ih crno krilo / i pogled preko horizonta. U danom kontekstu čitamo i pjesmu Astrognozija, kao nakon sna, a s osobitim naglaskom na jaku poredbu završnoga segmenta: Nebo miruje kao protok u zaleđenoj veni / i samo još neke odjavljene oči pucketaju, / šušte ti po pidžami. U tekstu Volframova nit primjećujemo lucidno primijenjeni intertekstualni impuls koji zatim otvara put uspostavi jasnih semantičkih pravaca u nastavku teksta: Pa ulaziš svake noći u krošnju / kao neotkrivenu raspuklinu svijeta. / Drvo koje smo mogli i ne vidjeti, / tako bi napisao Mehmedinović. Pojednostavljena, pribrano pisana poredba u prvoj strofi teksta Ono što ostaje šumi svakako je jednim od kvalitativno zapaženijih trenutaka rukopisa: Naletiš na nju nakon godina / pa osjetiš kako joj se voda prelijeva preko korica, / rastače ti prste kao razmočen kruh.
U tekstu je naslovljenom Južni zidovi simboličko-ironijskim odmakom razmatrano (ne)svjesno odreknuće od nevinosti; završna strofa ističe uzaludnost bježanja pred smrtnošću što doprinosi intenzivnijoj atmosferičnosti. Anaforičko gomilanje u tekstu je Leptir je sanjao promišljeno uporabljenim stilskim pojačivačem: Kada se dno torbe okrene, / kada sipi samo sitni pijesak. / Kada pokapilare pluća, / a u njih si sklonio nečiji logorski krijes. / Kada čučneš iza neba, i ne vidim te više. Pojednostavljenost izraza, opredijeljenost za stilski minimalizam kao u završnoj strofi pjesme Skica, prije portreta daje naslutiti autoričine iznimne mogućnosti u kontekstu sintaktostilističkoga ispisivanja šturih slika naznačenije liričnosti: Olovo i olovka. / Grlo i zagrljaj. / Purpurina. / Ranar. / Krvotok planeta i dalje ostaje nezapisan. Vladovićevski šarmantno podvučena jezična osjetljivost obilježjem je teksta Lažni red, ističem: Pročitaš numerirana pravila / pa tek tada shvatiš / da se P odlijepilo (podsjećam na antologijsku pjesmu Borbena Vladovića slovo o); tomu svakako valja dopisati i završnu tercinu osobito jakoga egzistencijalnog predznaka: Nedostajuće slovo, / gluho mjesto abecede. / Samoodbjeglost, prazan grob. Ideja, pak, egzistencijalne obnove kao kontraevolucije šamanističkih natruha semantički je krucijalnim čimbenikom teksta „I kao u davna vremena, moći ćeš u moru spavati“. Noli me tangere ili diptih o savršenstvu virtuoznom je deskripcijom subjektičina egzistencijalnoga gašenja, a što si možemo predočiti i kao podvučenu svedenost prijašnjega postojanja na teško zamjetnu memorabiliju: Grlo zaključava sva naša lica / u tajnoj ćeliji na vrhu riječi: / balzamira mjesto gdje nas zataji svijet.
Ciklus Ruže Franje Ferdinanda otpočinje tekstom Čestice, naturalističkom (čak štoviše, gotovo dokumentarističkom) manirom opisanim prizorom egzekucije maloljetne partizanke Lepe Radić 1943. godine, a čija je fotografija postala jednim od globalno uvaženih simbola antifašističkoga otpora; naglasak je promišljeno stavljen na detalj koji je na fotografiji lako uočiti – djevojka je na pogubljenje dovedena u čarapama. Možda je, međutim, i potresnijim fragment koji podvlači krvnikovo zadovoljstvo obavljenim poslom: Njemački vojnik koji joj je nataknuo omču na vrat / fotografiju njezina pogubljenja nosio je u novčaniku / sve do dana svoje smrti, na Savskoj cesti u Zagrebu, / iako je tek iznimno, u sasvim bijelim noćima, / čuo glas banditkinje koja je pokazala neviđen inat. Zaključni tekst naslovljen kao i sama cjelina pojmu smrti sada prilazi posve izravno definirajući ga kao sinegdohu što je, razmislimo li, u potpunosti smisleno: Smrt je sinegdoha, mislim, / i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama / preslaguje nebo / sporije od pupanja najprkosnije ruže / u vrtu Franza Ferdinanda.
Kos Lajtman je, prema svemu sudeći, ispisala rukopis o kojemu će biti još podosta riječi. Jezično osjetljivo, ali i naglašenijega emotivnog plana, s odmakom od potpunoga metaforičkog manirizma svojstvenoga aktualnom stremljenju dijela mladih pjesničkih glasova, kao autorica koja, posebice prisjetimo li se Teleidoskopa, iz naslova u naslov teži novim rješenjima. Što je, pošteno govoreći, autorski hrabro, ali i nužno – taj pristup može rezultirati slabijim ukoričenjima, ali istovremeno lišava opasnosti višestrukoga ispisivanja iste knjige. U ovom slučaju, osim što je u odnosu na Teleidoskop učinjen znatan odmak, kvalitativna su stremljenja zadovoljena, a Teleidoskop je, usudim se dopisati, estetski premašen. Vjerujem kako će samim tim i zbirka Stepenice za Stojanku K., stepenice koje dakle čitatelja vode u kraljevstvo dobroga ukusa, biti u konkurenciji za književne nagrade te da će koja od nagrada biti adresirana na ime ove bez daljnjega potvrđene autorice. Izuzetnoj konkurenciji usprkos!
