Drugačije je sve s Evelinom Rudan, rođenom 4. rujna 1971. u Puli, porijeklom iz seoceta Rudani nedaleko Žminja, pa je tako i razgovor za Artikulacije bio drugačiji. Njezina pjesnička zbirka Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, 2020.), nagrađena i „Franom Galovićem“ iste godine (i nizom ostalih velikih priznanja – „Vladimir Nazor“, „Tin Ujević“, „Ivan Goran Kovačić“, „Drago Gervais“), kao da je najavila vrijeme u kojemu će i prijateljsko mahanje suputnika postati viralno, prilagođeno neprirodnom dobu. Sveučilišna profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu pristala je bistriti već dugo pjesničko putovanje, ukoričavano od početka 21. stoljeća zbirkama poezije Sve ča mi rabi ovoga prolića, Posljednja topla noć (s Denisom Peričićem i Slađanom Lipovcem), Uvjerljiv vrt, Breki i ćuki, Pristojne ptice i slikovnicom Kraljevićev san. Za knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja dobila je i nagradu matičnoga fakulteta 2017. godine. Pristojilo se i ranije razgovarati s Evelinom, no očito su i pitanja i odgovori morali odležati kao i novi rukopis. Sazrijeti do objavljivanja. Vjerujemo, sve na radost vjernoga čitateljstva.
Kako Smiljko maše za vrijeme pandemije, potresa i ratova, djeluje nestvarno da su prošle dvije godine beskrajnoga dana od Vaše nagrađivane knjige? Dosađuje li Vam pitanje: tko je zapravo Smiljko? Pitaju li suprug i sinovi, ili znaju sve od početka? 🙂
Da, u nestvarnim vremenima gotovo da i živimo pa i to malo doprinosi osjećaju. Ne dosađuje mi, zabavlja me zapravo jer svaki put mogu odgovoriti drukčije, i to drukčije bilo bi točno. Ali možda je najbolji dogovor koji svaki čitatelj za sebe pronađe u Smiljku. Jedna je moja čitateljica koju nisam prije toga poznavala rekla, vidljivo ganuta, spomenuvši našeg zajedničkog znanca, „Meni je on Smiljko“. Ono što je važno je to da je kao literarni lik zaživio, odnosno da živi dalje. A sinci se s literarnim likom još nisu upoznali jer maminu knjigu nisu čitali, tu i tamo su čuli mene kako čitam dijelove. Nedavno mi je jedan od njih došao i rekao sav iskreno iznenađen i začuđen da je njegov školski kolega iz drugog razreda gimnazije pročitao knjigu i bio je trostruko iznenađen tim saznanjem: prvo, da je samoinicijativno pročitao; drugo, da je riječ o izvrsnom učeniku pa bi taj onda valjda trebao čitati neke ozbiljnije stvari, e ne njegovu mamu 🙂 i treće, da se o knjizi iznimno pohvalno izrazio. Kako da Vam kažem, Nemo propheta in familia sua. Jednom su mi, doduše, rekli kad sam im čitala neku drugu pjesmu, ne iz Smiljka, tj. najkritičniji moj sinko je rekao: „Čuj, ta ti je pjesma puno bolja od nekih koje mi imamo u udžbeniku“, a to me pak razveselilo dvostruko jer je značilo da te pjesme iz udžbenika ipak nekako čita i da uspostavlja neku relaciju s njima, što znači da su njegovi profesori i profesorice hrvatskoga obavili dobar posao. Suprug je istančana literarna ukusa i prati suvremenu hrvatsku poeziju neovisno o meni, pa njemu uvijek prvom šaljem, tako je bilo i sa Smiljkom. Doduše, poslala sam istodobno i njemu i kolegicama Lahorki Plejić Poje i Ivani Brković, i one su pročitale brže, ali kad je pročitao imao je sjajne komentare, zapravo svi oni, pa sam već tada nekako znala da mogu slati još nekima iz užeg kruga, a kako su i sve te reakcije bile više nego dobre, dapače baš onakve kakve bi si čovjek poželio, ja sam si sa Smiljkom mahnula već tada, a sve ostalo bilo je na drugima.
Ali ako Vaše pitanje implicira postoji li neki stvarni Smiljko od kojeg sam posudila ime, postoji. I imao je nesreću ili sreću da mu ime tako dobro aliterativno ide uz mahanje, i da je nešto neobičnije i nešto rjeđe, i da ima veze i s vrlo ljekovitom biljkom. A i doista smo se družili kao klinci, pa sam neke biografske elemente isposuđivala i isprekombinirala kako mi je trebalo literarno.
Neka posudbi i kombiniranja. Je li poezija, kao i umjetnost sama, trajna potraga za cukerančićima? Rađa li se čovjek s umom kojemu je važno sjećati se, a okolnosti ga odvoje od svih naših živih i pokojnih?
Je, baš to, trajna potraga za cukerančićima, koji su, samo usput budi rečeno, puno finiji od onog madlenskog kolačića, ali Slavonci ih vjerojatno u kolače ne bi ni smjestili. I o tome se radi, ne o okusu, nego o tome kako mi taj okus emocionalno pamtimo i što on sve može u nama proizvesti i na koji način. Zato se s tim, vjerujem, mogu povezati, barem su mi tako rekli, i oni koji cukerančiće nikad probali nisu, jer naši su svjetovi i sjećanja sastavljeniji od priča o njima nego od stvarne događajnosti. Od priča o njima i od načina na kojih ih pamtimo. A svi naši živi i mrtvi nekako su s nama i u nama.
Što je potrebno za onaj brod nad Vrbikom i Jarunom, za otputovati prema Istri? Sada će svaka letjelica, pa i ona morska, biti drugačije promatrana u dobu preplašenih, a svako je takvo.
Da, nad Vrbikom je balon, nad Učkom barka koja leti, a vrijeme u kojem jesmo je strašno, svaki put iznova se zapitaš, a znaš da je glupo i da je naivno, jer fakat nismo ništa naučili. I svaki put iznova poželiš poslati Grigorovu pjesmu Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja jer to je jedini smisleni odgovor na rat.
Je, s Vitezom i bez njega othode dani i lita, tako i ovih četrnaest, kada smo osvijestili međusobnu prepisku – sinovi postaju muškarci, od Kraljevićeva sna do Vila s Učke dva olimpijska ciklusa, a zatim i Smiljko. Othode i znani i neznani, u vremenu smrti, u (ne)bitnosti umjetnosti koja je jedina vječna. Ili?
Da, Vi i ja uspjeli smo ne čuti se 14 godina, a lijepo nam bijaše bilo kad čuli smo se prvi put, tad su mi blizanci imali godinu dana, bili su žestoko prodojeći klinci (i u tom sam periodu bila uspjela pročitati sve ruske klasike još jednom, jer dok dojiš blizance stigneš čitati čitave biblioteke). A sad su oni gimnazijalci. Njihov je gotovo cijeli život stao u razmak od naša dva susreta. Istina čitali smo se međusobno, ali ovo je prvi put da razgovaramo od tada. Kraljevićev san nastao je dijelom i kao literarno rješenje za moje slabospavajuće sinke, a i veselilo me napisati bajku. Pravu bajku, i kako sam gostovala po vrtićima i školama s njom, bilo mi je izvrsno kako klinci reagiraju na nju. Vile s Učke znanstvena je monografija u kojoj me zanimalo istražiti gdje i kad i na koji način počinje priča, što su estetski elementi u priči (predaji) koja nije žanr visoke fikcionalnosti, htjela sam provjeriti i jedan koncept koji sam osmislila: koncept narativne plodnosti (produktivnosti), dakle što nekom predajnom liku omogućuje narativnu živost u određenome razdoblju i koje su to stvarne žanrovske karakteristike predaja koje su nerijetko bilo omjeravane o bajke i zato lošije prolazile. A i zanimala me ta antropološka datost čovjeka kao homo narransa.
Naša potreba za umjetnošću svakako je vječna, samo što imamo sve manje istančana obrazovanja (tu ne mislim samo na formalno), zadovoljavamo je na banalnije načine. Recimo, to što su sada najpopularnije kuharske emisije, između ostalog vidim i kao svojevrsni povratak najrudimentarnijem našem osjetilu. Ne treba ti ništa znanja, ništa pameti i nikakve finoće da osjetilo okusa obavi svoj posao, i obavlja ga prilično binarno: ili je ukusno ili nije. Ne moraš razmišljati previše. Ne, ne omalovažavam ja kuhanje, osim toga izum vatre i kuhanih jela bitan je dio razvoja civilizacije, samo, za taj užitak u konzumentskom smislu ne treba ti puno. Za užitak, odnosno za prepoznavanje što je sve dobro u nekoj lirskoj pjesmi, treba i nešto ozbiljna treninga. Nije da bez toga treninga ona ne može doći do tebe ili da te ne može zahvatiti – može, to vidim svaki put kad s klincima radim neke tzv. odrasle pjesnike iz poetika koje njima nisu bliske, pa se svejedno znaju zakvačiti, ali neki slojevi ostaju neprepoznati. A ako se potražnja bude sve više usmjeravala samo na teme i motive, cijeli će nam svjetovi izmicati. Na kraju ćemo za njih biti slijepi.
U nadi da nećemo oslijepiti za druge svjetove – što Vas drži u neizvjesnom vremenu, osim obitelji, Komandanta Marka i Walta Whitmana, rada na Filozofskom fakultetu, čitanja koraljne pjesnikinje, slušanja znatiželjnih studenata i studentica (ima li ih?), hvatanja uobičajenosti uz kuhanje „malancana, merlina i prešemula“?
Ne znam, jer već ste u pitanju nabrojili mnogo toga što me drži, ali drže me i dobri ljudi. Sve mi je važnije da ljudi kojima sam okružena budu dobri i autentični ljudi. Oni koji su, koliko-toliko na ti sa sobom, i koji su žarči oko mijenjanja samih sebe, nego oko mijenjanja svijeta. Oni koji su se barem jednom nasmiješili na aforizam Blaisea Pascala: „Na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi. Pravednici koji misle da su grešnici i grešnici koji misle da su pravednici“. Uglavnom ljudi kojima su drugi ljudi, kantovski, uvijek cilj, a nikad sredstvo. A ima ih. To me drži. Kad je jako mračna noć, onda me drže neki probrani psalmi, npr. i jedna pjesma Françoisa. Villona.
I da, slušam znatiželjne studente i studentice. Ima takvih u svim generacijama, u nekima nešto obilnije. Kad vidim taj sjaj, lucidnost u odgovorima, istinsko zanimanje, dobro spremljeno izlaganje, promišljanje, sjajno napisan seminarski rad, to me može grijati danima i mjesecima, i pričam o tome i takvom radu ili odgovoru svima koji me žele čuti po hodnicima kroatističkim, doma gnjavim svoje, govorim o tome prijateljima. Nakon svakog dobrog predavanja ili seminara, dakle onog na kojem osjetiš da se nešto stvarno zbilo, neka ozbiljna razmjena dogodila, mogu lepršati uokolo par centimetara iznad zemlje.
Što se kuhanja tiče, u mojoj kući gotovo svi kuhamo, muž je majstor kad valja napraviti nešto fino iz najminimalnijeg popisa namirnica, a i u vrijeme korone se izvještio u pravljenju bureka i slanaca, stariji sin kuha sve, mlađi blizanac je majstor s jajima na dvadeseti tri načina, jedino stariji blizanac junački obavlja manje zabavne poslove od kuhanja. Ja kuham s guštom, ali kolače radim samo iznimno. I znam da je to strašno reći nekom sa slavonskim iskustvom, ali imala sam nonu koja je mislila da su kolači i sve slatko zlo, današnji makrobiotičari bi je obožavali (meso je isto rijetko jela), tako da ja nemam to iskustvo bake koja peče kolače u toplini kuhinje, nego none koja mami prigovara i kad radi palačinke jer i to je slatko, a slatko je zlo i nevolja. Moja nevoljkost s kolačima nonin je utjecaj.
Kada je riječ o djedovima i bakama kako poimate suodnos dijalekta i standarda, na pola puta između arhaičnosti djetinjstva i konsenzusnoga pisanja nas odraslih s čakavicom. Toponime pišemo po svom, sve ostalo, ako ste hrabriji, drugačije. Je li i jezik „balada na mahove“, korijen i posveta skuhanim juhama iz prethodnoga pitanja?
Meni zapravo dijalekt, mjesni govor uopće nije arhaičan, bio mi je i jest, kad sam u Istri, najnormalnije sredstvo komunikacije. Zamislite da uđem u žminjsku banku, poštu, dom zdravlja i da tražim nešto na standardu – pa odrekli bi me se. Dakle, to je što se tiče životnog odnosa.
Što se tiče literature, da, to mi je bio i izazov, ali na dvostruki način, to da varijetet koji izaberete ne mora biti standard, u smislu jezika književnosti. Ja i ne volim govoriti o dijalektalnoj književnosti jer odmah zvuči deprecijativnije, a zapravo je jezik književnosti nešto drugo. I htjela sam, i kad sam napisala prvu pjesmu, naslanjajući se i na brojne sjajne prethodnike vrlo modernih, avangardnih čak poetika na čakavskom, tretirati taj izbor upravo kao književni izbor, ne kao čuvanje baštine – to me u smislu književne proizvodnje ne zanima, zanima me nešto novo, nešto originalno i nešto neviđeno, drukčije. I da se takav izbor jezičnog varijeteta mjeri samo po književnoj vrijednosti, i da mu čakavski ili kajkavski ne budu ni uteg ni prednost.
Poezija je sve rjeđa biljka koja svoje plodove, kako bi pjesnik rekao, samo znojem zalijeva. Treba mnogo čitati, a potom se i još više potiti za rič i riječ, za Riječ, za sebe, za svijet. Mari li tko?
Treba, da, treba sve to. I pot i čitanje, ali to nije dovoljno, a to je teško priznati jer onda ne možemo do kraja pripisati zasluge sebi. Treba i nekog sretnog trenutka, nekog nadahnuća koje gotovo da je zazorno spominjati. A zazorno je i zato što ono nije posve kontrolabilno, nije u tvojoj moći do kraja. Da jest, svi koji su jednom napisali antologijsku pjesmu, napisali bi i svaku drugu da bude antologijska. Ne govorim da ne treba raditi, da ne treba čitati, između ostalog i zato da ne otkrivaš toplu vodu, ali i zato da postojeće iskustvo tuđeg teksta možeš na inovativan način prizvati i u svoj tekst. Samo sav taj rad ne dostaje uvijek. Teško nam je to priznati jer nas to čini krhkima, nesigurnima. Ne možeš jamčiti da će biti dobro koliko god truda da uložiš. Ali s druge strane to ti omogućuje i da se tuđem dobrom tekstu raduješ kao da je tvoj jer ni onaj koji je tvoj nije posve tvoj.
Što Vam se, pa i s odmakom, posebno dopalo na Galovićevoj jeseni, uz nagradu za Smiljka, za zavičaj, za identitet, za baštinu? Ćutite li Koprivnicu, Podravinu, opnu varljive melankolije, koru bakina kolača, zlevanke ili bregovske pite, svejedno je.
Sve mi se dopalo. Ponajprije to što je to bila Smiljku prva nagrada, dakle to ga je povjerenstvo prvo prepoznalo, i to što sam već i iz ranijih nekih dodjela vidjela da su im kriteriji doista literarni, da ih preference, bivanje u ovom ili onom cehovskom udruženju ne zanima (zasad nisam ni u jednom, pa je evidentno da ih nije zanimalo); zatim to što je Smiljko bio u konkurenciji i proznih i pjesničkih djela, i na kraju to što su tu istodobnost različitih svjetova prepoznali na vrlo elaboriran način u obrazloženju koje je potpisao Mario Kolar. Sviđalo mi se i to što sam upoznala npr. njega i Marka Gregura koje ranije nisam poznavala, i što su zajedno s Matijom Ivačićem i Enerikom Bijač bili tako dobri domaćini. Ali Koprivnica me kao grad osvojila već prije. Pamtim je po jutarnjoj šetnji nakon svadbe jazz-kontrabasista Tihomira Hojsaka, zatim moj bratić, Puljanin, Dalibor Božac, bio je igrao prije koje desetljeće za Slaven Belupo. A najviše je pamtim po dedu Štefu i njegovoj supruzi Đurđi koji su ljetovali u Filip Jakovu kao i moja svekrva i svekar u kampu, pa kad smo jednom bili kod njih, spasio me upravo deda Štef, popravio je kotač na blizanačkim kolicima koji je bio neobičan, pa ga je bilo teško zamijeniti, a on je iskoristio onaj sa svoje ležaljke. Imam, kao što vidite, više razloga da mi Koprivnica bude baš nekako draga. Lijep je to grad. Nekako po mjeri čovjeka.
Pišete li i nove stihove po mjeri „čovjeka novoga normalnoga“, s neizbježnim plaštem zloslutnoga i viralnoga vremena i prostora, kako se otimati promjenjivoj glavnoj temi (virusu i ratu) o kojoj svi imaju svoje mišljenje, kao da moraju, kao da ne smiju drugačije?
Pišem, imam već nešto, puštam da odleži, ali nije sa zloslutnim plaštem vremena i prostora.
Evelina Rudan između neba i zemlje, s križem, sa Smiljkom, familijom, domovinom. Sanja li se rodna Pula drugačije između Arene i trgovačkih arena, onda kada se i Učka trese pod Medvednicom, kada nema kraja ni završnom amenu?
Zapravo, otkad je prije par godina Petar Gudelj u Forumu bio objavio ciklus zagrebačkih pjesama u kojima su Medvednica i Sljeme posve drukčiji, ja te lokalitete mislim, ćutim i pamtim po tim slikama – to je moć poezije. Pula mi je rodna samo po rodilištu, više mi je formativna po pulskoj gimnaziji i ljudima koje otamo nosim. A ovih velikih riječi iz prve rečenice Vašeg pitanja malo se i plašim, nekih zato što su mi preintimne, nekih zato što se sama sebi činim preuzetnom kad ih izgovaram, nekih pak zato što su na različite načine trošene, načine koji meni nisu uvijek bliski.
