Putopis

Saharom u prolazu

Slično je kao i na jedrenju. Utipkate koordinate u navigacijski uređaj i nastojite pratiti ravnu crtu. No, površina je najčešće nemirna pa uzbibani krivudate obilazeći valovite barhane. Katkada orcate u vjetar, dok vam pješčani reful zasipa haubu i plutate usjeklinama što su je iznenadne bujice izdubile u stijeni. Kad plavetnilo presiječe žuta ravna ploča, oduševljeno date gas. Pasatni uzgon iz brujećih cilindara drži brzinu i smjer, sve dok se na kraju nešto ne ukaže na horizontu; guelb, oaza, kasba, ksar. Ili, u osami ispod dine, ljudi-lutalice, šatori i prašni lim. Utaboreni uz vatru iščekuju da padne mrak. A onda, sve se gasi, sve nestaje. Osim gromoglasnog, noćnog svoda koji u potpunoj tišini vrišti od sjaja. Pothlađeni pijesak ispod vas i tisuće svjetova iznad. U pustinji zapravo nikada niste sami.

Bilo je hladno zimsko jutro kada smo prelazili Soču. Vipavska bura razbistrila je maglu i niske oblake, otkrivajući bijele vrhove Julijskih Alpi. Iza nas je maglovita noć i sipka rosa, koja još od Varaždina škropi platno krovnog šatora. Ispred nas blistava zora i gotovo 9.000 km do Bamaka. Potkraj sedamdesetih Thierry Sabine, izgubivši se najprije u njoj, približio je Saharu novim oktanskim izazovima. Tako je nastao Dakar reli, priča o opasnosti i brzini, automobilističkim asovima i izdašnim sponzorima, šampanjcu i slavi, ali i javnim kritikama o bahaćenju u svijetu gdje glad i siromaštvo još nisu nadvladani. No nismo mi, moderni ljudi željni uzbuđenja, izmislili putove kroz pustinju. Drevni saharski špediteri davno su trasirali pravce koji već stoljećima povezuju Mediteran i Zapadnu Afriku. Jedan takav put, primjerice, kretao bi s marokanskog juga, u prijestolnice gornjeg Nigera; Kuombi Saleh, Niani, Timbuktu. Najveće zalihe zlata na dvorove srednjovjekovne Europe tim su putevima stizale upravo iz podsaharske Afrike. U gradovima poput Sijilmase i Oualate obavljala se razmjena; saharska sol za malijsko zlato. Ali trampilo se i robljem, bjelokosti i začinima. Da bi povorka dromedara i ljudi umotanih u odjeću plave boje prešla Saharu, trebalo su gotovo dva mjeseca. Svaki dan počinjao bi bismilom u praskozorje. Zatim bi slijedio dugi dnevni marš te na kraju okrepa pred počinak, uz devino mlijeko, datulje, čaj i taguellu, beskvasni kruh od prosenog brašna koji se pekao na ugljenu zakopanom u pijesku. Još i danas Tuarezi u Maliju dopremaju sol sa sjevera u Timbuktu na stari način. Logično je da se takvi pothvati poduzimaju u doba godine kada dnevne temperature još uvijek dozvoljavaju kretanje pod inače nesmiljenim saharskim nebom. To je vrijeme od studenog do početka ožujka. Kada je klimatologija u pitanju, u paralelnom svijetu mehanike, turaže i satelitske navigacije vrijede ista pravila. Pred Advent sve je već spremno. Nakon praznika pakiraju se stvari; šatori, kanistri, plinska kuhala, sand laddersi, rezervne gume, dizalice, vitla, kamere, foto aparati. Sredinom siječnja cesta već vodi na jug.

Tek uski tjesnaci i prokopi učinili su Mediteran takvim morem da, kada umočiš prst, postaješ povezan sa cijelim svijetom. Dok Aziju s Europom povezuju bosporski mostovi, pučinama ispred Magreba plove trajekti. Od Genove do Cadiza, od Tangiera do Tunisa. Nažalost i bujice emigranata koji čak od ekvatorijalne Afrike preko Sahela, Zapadne Sahare i Maroka, žele u Europu.

Čekajući na ulazak u Maroko na graničnom prijelazu Melilla-Nador, polako se probijamo kroz bučne kordone ljudi. Neki su bezbrižni i nasmijani, neki pak sa strepnjom prate svaki mig pograničnih policajaca. Od lokalnih Berbera Rifa koji uz skromnu naknadu, strancima pomažu ispuniti službene formulare, sastavljene pretežno na francuskom, do tamnoputih Kamerunaca. Susret s ljudima koji isto kao vi, samo iz suprotnog smjera, na svom putovanju života prelaze tek jednu od mnogih administrativnih barijera, navodi na preispitivanje. Tko ima jači motiv za prelazak Sahare? Vi koji za ne baš sitan novac želite upoznati drugo i drugačije, riskirajući eventualno zdravlje vašeg limenog ljubimca, ili oni koji traže život dostojan čovjeka, stavljajući na kocku sve? Afrika je kontinent golemoga prirodnog bogatstva i, moglo bi se reći, prokletstva koje to bogatstvo donosi. No, Afrika je kontinent koji ulijeva strahopoštovanje i malo koga ostavlja ravnodušnim. Negativan imidž siromaštva, gladi i nestabilnosti koji, nažalost, i nije samo imidž, ne bi trebao stajati na putu onima koji žele upoznati ovaj kontinent. To je moje uvjerenje koje sam stekao putujući s prijateljima Damirom Filipovićem i Stanislavom Modrićem na jednomjesečnoj overland ruti od Hrvatske do Malija.

Put od Varaždina do Bamaka prevezli smo i službeno, kao jedine dvije hrvatske posade sudionice relija Budimpešta-Bamako. U povratku smo kratili rutu kroz Mali, Mauritaniju i Maroko, no sveukupna kilometraža na kraju puta bila je veća od one između Pariza i Pekinga. Reli Budimpešta-Bamako najveći je amatersko-humanitarni reli na svijetu. Posade, kojih je ove godine bilo oko 130, osim doživljaja prave oktanske pustolovine, sa sobom dopremaju i pomoć u vidu sanitetskog materijala, higijenskih potrepština, školskog pribora, odjeće, računala i lijekova, koje u zabačena sela Mauritanije i Malija dopremaju doslovce na vrata. Cijelu je zamisao prije 11 godina pokrenuo mađarski poduzetnik, radijski DJ i entuzijast Andrew G. Szabo.

S obzirom na slabo razvijenu prometnu infrastrukturu, putovanje automobilom ili motociklom po Africi zapravo i nije neracionalan izbor. Iznenađuje, primjerice koliko je malo kilometara željezničke pruge na prostoru od Tangera do Bamaka. Čak i u Maroku, gdje je željeznička mreža jedna od boljih na kontinentu, velik dio teritorija ostaje izvan njezina domašaja. Na 3.500 km ceste od Marakeša do Bamaka samo su dva zasebna pravca. Prvi, sjeverniji, kraća je pruga kroz mauritanijsku Saharu koja spaja ležišta željezne rude sa lukom Noadhibou. Namijenjena je isključivo teretnom prometu, a kuriozitet joj je da njome prometuje najdulja kompozicija vlaka na svijetu, duga nešto više od 3 km. Druga trasa, ujedno i najdulja u Zapadnoj Africi, pruga je koja spaja dvije luke, Dakar na Atlantiku i Koulikoro, na rijeci Niger u Maliju. Unatoč bizarnim superlativima to je manje-više sve kada je posrijedi željeznica. Preostaju vam još prekrcani autobusi, bush taxiji ili vlastito vozilo, po mogućnosti terensko. Pardon! Putem smo sretali i bicikliste i hodače. Prednosti individualnog prijevoza, pa bili to samo pinklec i tenisice, jesu arbitraran odabir najčešće besplatnog prenoćišta i zalaženje u predjele u koje teško da biste ikada zašli.

Sahara je uvriježeni toponim za najveću toplu pustinju na svijetu. Na arapskome je jeziku, koji u sjeverozapadnu Afriku stiže s omejidskim osvajačima u 7. i 8. stoljeću.

No, postoji i stariji naziv na jeziku tuareških Berbera koji glasi Tinariwen, a znači isto što i Sahara, pustinje. Upravo je važan naglasak na pluralu. Naime, Sahara, kao što se često prikazuje, nije samo jednolično more pješčanih dina. Ona je golem sklop ergova ispresijecanih samotnim, eruptivnim masivima, kamenim visoravnima i stjenovitim hamadama u koje su se usjekli dugački vadi. I to u golemom rasponu od Atlantika do Crvenog Mora. Na južnim rubovima marokanskog grada Errachidia, s jugoistočne strane Visokog Atlasa, ulazimo u Vadi Ziz, dug stjenoviti kanjon čije je korito obraslo nasadima datuljinih palmi. Na našem putu to su sjeverna vrata Sahare. Vijugava cesta vodi nas kroz ksarove, tipična magrepska naselja u obliku fortifikacija sa kućama od nepečene opeke, zbijenih oko seoskih žitnica i hambara. Premda su tempo i način života u ovom dijelu Maroka podređeni toplom i sušnom podneblju te bitno drugačiji od mediteranskog sjevera, naseljima uz polusuho korito prolazimo u kasno poslijepodne pa je život na ulicama prilično intenzivan. Uobičajena slika Maroka u rano predvečerje: žene umotane u čadore i muškarci u pustenim galabijama s čunjastim kapuljačama i papučastim, kožnim natikačama. Mlađe djevojke prilično skladno kombiniraju hijab i uski jeans, a dječaci na pragu muškosti jure za loptom po prašnjavim predgrađima. Uz sve to idu još i zaprege, mazge, bazari, suvenirnice, nakit i poneki kamper sa sjevera Europe na putovanju u vječno ljeto. Ukratko, živopisno, sunčano i nadahnjujuće pa i ne čudi što se po cijelom Malom Atlasu, osobito u okolici grada Ouerzazata nalaze veliki filmski studiji gdje su svoja uprizorenja doživjeli mnogi slavni filmovi.

Maroko je kraljevina s ponešto drugačijom prošlošću od većine afričkih zemalja. Izuzevši kraće razdoblje francuske i španjolske uprave, suverenitet arapskih sultana seže u 11. stoljeće. Razdoblje strane vlasti između 1912. i 1956. na monarhiju se ni približno nije odrazilo kao na većinu afričkog kontinenta. Francuski jezik, uza službeni arapski i berberski, zadržao se u širokoj upotrebi. Mladi, obrazovani Marokanci zapravo su poligloti koji uz tri spomenuta jezika što se uče kroz sustav osnovnog obrazovanja, govore najčešće još i španjolski i engleski. Kraljevina ima oko tridesetak milijuna stanovnika koji se etnički najčešće izjašnjavaju kao Arapi ili Berberi. Nakon zabačenih dijelova Maroka, uzduž jugoistočne granice s Alžirom gdje smo se uskim i grbavim puteljcima probijali kroz presušena riječna korita ili šljunčanim zaravnima izmišljenim za off road stizali do ergova Chigaga i Chebbi, okrećemo ponovo prema obali. Maroko je danas jedna od najstabilnijih afričkih država, doduše s otvorenim pitanjem svojih južnih granica.

I tu nas sada put i priča vode u Zapadnu Saharu, ili Južni Maroko, ovisno iz čije se perspektive gleda na teritorijalno pitanje oko sjeverozapadnog ruba velike pustinje, koja sipkim, strmim liticama završava u Atlantskom oceanu. Kada se vozite cestom od Tan Tana prema El Aaiúnu, poneka samotna stijena na Mjesečevu krajoliku podsjeća na šešir ili pak zmiju koja je progutala slona. Iste je prizore nekoć promatrao i slavni Saint-Exupéry kada je kao pilot francuskog Aeropostalea boravio u gradu Tarfaya. Na mjestu bivše piste danas se nalaze muzej i spomenik podignuti u čast pilotu i velikom pripovjedaču. Nekoliko kilometara južnije, gdje se na pučini jedva naziru obrisi Fuerteventure, ulazite na područje Zapadne Sahare. Njezin veći dio s čitavom atlantskom obalom administrativno pripada Maroku, premda je suverenitet kraljevine prema međunarodnom pravu diskutabilan. Naime, od 1975., kada s područja između rijeke Draa i Pont Blanca odlaze Španjolci, traje sukob između monarhije i lokalnog stanovništva Sahrawi, organiziranog u oslobodilačku frontu Polisario. Mandatom UN-a od 1992. na snagu stupa primirje koje traje do danas, no referendum o samoodređenju ljudi koji otada nastanjuju Zapadnu Saharu nikada nije proveden u djelo. U međuvremenu je područje naseljavano marokanskim stanovništvom, a aktualni monarh, kralj Muhamed VI. od Maroka, nastoji provesti politiku pomirenja pridošlica sa sjevera i malobrojnih Sahrawija koji nisu izbjegli u susjedni Alžir. Kada prolazite Zapadnom Saharom u prvi mah zapažate malobrojnost naselja u kojima se većina toga vrti oko administracije, trgovine, ribolova i turizma. El Aaiún je upravno središte i najveći grad s mnogo novogradnje, kružnih tokova, širokih bulevara i gotovo bez putokaza koji bi vas iz njega izveli van pa je najbolje slijediti navigaciju. Ili u zamjenu za limenku soka, cigaretu ili upaljač unajmiti uličnog peljara koji će vam pokazati smjer. Do Mauretanije, na putu koji prati obalnu liniju dugu gotovo tisuću kilometara, još su dva veća grada i nekoliko manjih, raštrkanih naselja. Radimo kraće stanke u Boujdour i Dakhli. Prvi je gradić na pola puta do granice, s ribarskom lukom i brojnim automehaničarskim radionicama gdje overlanderi najčešće servisiraju vozila te, ovisno o podlozi kojom namjeravaju voziti, zamjenjuju gume. Uskoro nas čeka mnogo kamena i pijeska pa dok se na vozilima obavljaju svi ti zahvati, obilazimo grad. Usput nabavljamo i nešto namirnica za put: meso, začine, povrće, kruh i vodu koje nikada nije previše.

Nakon ukusnog i krepkog čaja od svježe metvice kojeg na rastanku ispijamo s ljubaznim mehaničarima, još za dana krećemo u Dakhlu. Smještena na poluotoku tik do Rakove obratnice, Dakhla je poznato turističko odredište. Zbog obilja vjetra, raj je za europske kite surfere i krajnje poželjno mjesto za predah od duge vožnje u stilu kavica na rivi. Stanovništvo Zapadne Sahare pretežno je mlađe dobi, a brojni državni poticaji poput jeftinog stanovanja, cijene goriva od svega četrdesetak centi i manjih stopa oporezivanja, nastoje privući što više doseljenika sa sjevera. Doznajemo sve to u usputnim druženjima s brbljavim studenticama čije su se obitelji u Dakhlu doselile iz Cassablance te od Youssofa iz Rabata i mladog Berbera Ibrahima iz Ouarzazata koji su nam u svom stanu čak ponudili i prenoćište te uz ukusan tajine od hobotnice, pričali o planovima i budućem restoranu. S obzirom na već spomenutu cijenu goriva, iz Zapadne Sahare se ne izlazi dok vam svi rezervni kanistri nisu dupkom puni. Što ih uspijete više nakrcati na svoje vozilo, više ćete uštedjeti na nafti. Ono što uskoro slijedi, najzahtjevnija je dionica našeg puta do Bamaka. Čeka nas puno off roada, duboko u pustinji, u zemlji velikoj poput Francuske, populacije jedva tri milijuna.

Mauretanija je službeno islamska republika. Na prvi dojam, na umu su vam posljednji kilometri prije granice i pitanje koje ste si ondje postavljali: Bože, ima li nešto pustije od ove goleti? Odgovor stiže odmah poslije njezina prelaska. Blago rečeno, Mauretanija je neobična zemlja. Najveći je dio veliki pješčani erg, na mnogim mjestima ravan poput bonace. Nerijetko je zrak pun pješčane prašine pa nebo postaje smećkasto i sivo. Sunce se jedva probija ili gubi u pepeljastoj kopreni koja beskonačnu pustoš obasjava nestvarnim, prigušenim svjetlom. Dinamika krajolika mijenja se u središnjem dijelu, gdje iz pješčanih zameta izranjaju, poput ugljena mrke, stijene visoravni Adrar. Tu se nalazi jedna od najimpresivnijih geomorfoloških struktura u čitavoj Sahari, guelb koji je zbog spiralnog oblika poznat po imenu Oko Sahare. Naselja nastaju ondje gdje ima vode, a takvih mjesta u Mauretaniji nema mnogo. Na obali dugoj oko 750 kilometara lako ih je sve nabrojiti, uključujući i metropolu Nouakchott.

To je grad s crtaće daske. Beton, asfalt i ulična rasvjeta sa solarnim panelima kao da pokušavaju zaustaviti sipki pijesak u stalnom nadiranju. Godine 1961., u vrijeme stjecanja neovisnosti, Nouakchott nije bio više od malog ribarskog naselja na muljevitoj obali Atlantskog oceana. Danas u njemu živi gotovo trećina populacije Mauritanije. Približavamo se predgrađu koje se jedva razaznaje kroz vruć, titrav zrak. Na prilaznom bulevaru uobičajena gužva. Dvije trećine urbanoga voznog parka izvozani su Mercedesi, legendarne stodevedesetke, često i bez farova, registarskih oznaka ili stražnjeg vjetrobranskog stakla. Ostalo su prekrcani hop in, hop out taxiji i zaprežne dvokolice. Središte djeluje reprezentativno premda se teško oteti dojmu da većina stanovnika preživljava. Jedan od mnogih načina stjecanja dnevnice od tek nekoliko dolara jest razvažanje vode u bačvama na magarećim zapregama, mnogima kojima ne teče iz slavine.

Tek što smo zamaknuli iz grada, ponovno ravna cesta, deve, pustinja. I miris suhe ribe što nas neprestano prati. More ispred Mauretanije jedno je od najbogatijih ribom. Od toga koristi imaju uglavnom flote europskih zemalja, od Portugala do Latvije, i malobrojna domaća elita koja ubire izdašne koncesijske zarade. Domaći ribari imraguen, na koje se s viših katova društvene ljestvice gleda s prijezirom, umjesto mreža krpaju jedino kraj s krajem, prodajući jeftino sušenu ribu. Krivudajući Mauretanijom, osim znatnog bildanja kilometraže, i to uglavnom podalje od asfaltnih putova, nailazili smo na ribare, stočare i beduine. Jedan takav susret s Maurima, koji su se odnekud bili vraćali furgonom, vozeći u njemu devu, počeo je njihovim burnim negodovanjem zbog pokušaja fotografiranja. No, situacija se istog trena preokrenula u bratimljenje kada smo stvar pokušali izgladiti kutijom aspirina iz naše putne apoteke. Plus poziranje pred fotoaparatom, obaveznu zajedničku sliku, a da se nije podigao vjetar i počeo nas zasipati pijeskom, devu u prtljažniku morao bih fotografirati još i sad. Doznali smo i tajnu prtljažnika; mužjak za rasplod, trofejni utržak iz susjednog sela, udaljenog tek stotinjak kilometara. Oduvijek su ljudi iz pustinje živjeli kao otočani, skromno i oskudno, po pravilima, poznati po strogoći, s vječnim nemirom da se u potrazi za bogatstvom preplovi ta silna i negostoljubiva praznina. Posrednici ili zavojevači, nemilosrdni prema sebi i širokogrudni prema namjerniku, ostavili su traga u srednjovjekovnim pustinjskim gradovima s karavan-sarajima, medresama i knjižnicama koje je pod nazivom stari ksarovi Mauritanije svojevremeno prepoznao i UNESCO.

Mauretanija je poput Malija, Nigera, Čada ili Sudana, zemlja u kojoj se sudaraju bijela i crna Afrika. Berberi i Arapi sa sjevera te razne etničke skupine sudanskih Afrikanaca nikada nisu bili previše otvoreni jedni prema drugima. To je možda najočitije upravo u Mauritaniji. Političku, gospodarsku i društvenu elitu bez iznimke tvore Beidani, manjina koja govori hasanya arapskim, službenim jezikom republike. Većinu pak predstavljaju razne etničke skupine poput Wolofa, Fulana, Soninki i Bambara, koje žive na južnim granicama države, a pomalo i na marginama društva. Francuski jezik, koji zbog kolonijalnog nasljeđa govore svi, donekle zbližava populaciju, no s obzirom na korjenite razlike teško da se može govoriti o nekom nacionalnom jedinstvu.

Ali pustinja kao da briše nepravdu i razliku. Ondje je naizgled moguće pobjeći od svega. Ondje ste samo vi i pusta divljina. A ako se i ukaže netko kada zalutate na pogrešan put, zapnete u pijesku ili ostanete bez vode, po pravilu je prijatelj i brat. Misli se roje dok vozilo samotno sopće po crnom vulkanskom šljunku. Saharom u prolazu u svom najspektakularnijem izdanju. Stotine kilometara ultimativne pustoši krajobraza kao na Marsu. Od srpastih dina na vrelom, titravom horizontu, do magmatskih raspuklina i samotnih litica što odolijevaju vjetru i suncu. Gdjekoji spaljeni grm i gdjekoje samotno stablo koje strši iz pijeska. Ljudske prilike niotkud. Tako smo se vozili gotovo dva dana, stjenovitim visoravnima Adrar i Tagan, jedinom prohodnom stazom u moru pijeska koji ih okružuje. Naposljetku Tidjikja, Kiffa, Ayon el Atrous. Saharu ostavljamo iza nas.
Rano prijepodne, nadomak graničnog prijelaza, s tezge uz cestu kupujemo nešto mesa od lokalnog mesara. Sahel je zona rijetkih travnjaka obraslih bodljikavim grmljem koja se dugim, uskim pojasom pruža od Atlantskog oceana do Afričkog roga. To je krhki ekosustav, u potpunosti ovisan o hirovima klime koja mu, nepredvidiva kakva već jest, u korist pustinje nemilosrdno otima pedalj po pedalj tla. Ljudi ovdje sa strepnjom gledaju u nebo, pamteći gladne godine i katastrofalne suše. Ono može biti prokletstvo, a može biti i dar. Kako više odmičemo na jug, otvaraju nam se ravnice podsaharske Afrike s usamljenim stjenovitim monolitima. Trava je na njima visoka i gusta, no potkraj siječnja još prilično suha. Proći će još nekoliko mjeseci bez oborina dok je ponovo ne zazelene obilne sezonske kiše. Kada je Ibn Batuta, slavni putnik iz Tangera, u 14. stoljeću prešao Saharu i na svom posljednjem od mnogih putovanja stigao u carstvo dinastije Keita, bio je zatečen spoznajom kako život prosječnog stanovnika odudara od strogoće šerijata. Običaji su mu djelovali raskalašeno, a način odijevanja koji je više otkrivao nego skrivao, bio sablažnjiv. Uz izostanak svjetonazorskog ćudoređa, i moj dojam, nakon puno stoljeća, zapravo je isti. Čim iz Mauretanije prijeđete u Mali, kao da sve najednom postaje drugačije. Opušteno, šareno i rasplesano. Vozimo se tropskom savanom kroz drvorede baobaba i raštrkana sela s čunjastim kolibama od blata. Ljudi nam priređuju gromoglasan doček uz ciku, pjesmu i udaraljke. Goluždrava djeca guraju se oko auta, otimajući se za pakete. Cadeau, monsieur cadeau! ori se na francuskom. Starješine sela u svečanim boubouima iskazuju nam dobrodošlicu, a zahihotane žene usukane u šarene pagne istaknutih oblina, zadovoljno povlađuju zbog deterdženta, sapuna i paste za zube.

Mali je siromašna zemlja gdje većina ljudi živi autarkičnim životom zemljoradničkih ili stočarskih zajednica. Zbog nemira na sjeveru, turizam koji ima veliki potencijal, sada je na kušnji. Titularni narod po kojoj su zemlja i nacija dobili ime jesu Malinke, jedna od manjih skupina unutar zapadnoafričkih Mandi. Uz tridesetak jezika koliko ih se u Maliju govori, službeni su bambara i francuski. Veliku iznimku predstavljaju berberski Tuarezi na sjeveru i istoku. I tu se ponovno sudaraju pustinja i savana. Zanimljivo je da na spomen riječi Mali mnogi pred očima vide sliku Tuarega na devi, umotanog u plavi veo. Dio zasluga za takav imidž pripada i glazbenoj skupini Tinariwen, vjerojatno najpoznatijim malijskim kulturnim ambasadorima, koja preko tzv. sahara bluesa zapravo pjeva o tuareškom revoltu. No bez obzira na predznak, glazba je ono što briše razliku. Tinariwen se u Maliju sluša posvuda, i među Tuarezima i među Mandama. Isto je i sa Seidu Keitom, Rokiom Traore ili već pokojnom legendom Ali Farka Toure.

I na kraju priče – Bamako. Kraj puta i početak povratka. A kada su povratci u pitanju, što reći? Putovanje je neizlječiva ovisnost, a Sahari i Africi vraćam se opet. Inšalah!

Piše:


Rubrika:

Putopis

Objavljeno:

15.9.2017.


Putopis je objavljen u 4. broju časopisa Artikulacija, 2017. godine.

© 2019 Artikulacije