Obje drame u knjizi bave se, svaka na svoj način, pitanjima kakav bi mogao biti život. Dok se u Slučaju Makropulos bavi pitanjem ljudske dugovječnosti, u svjetski proslavljenoj drami Rossum’s Universal Robots Čapek, po prvi puta koristeći pojam robot koji će ubrzo postati sinonim za umjetnu inteligenciju, vizionarski propitkuje što bi se dogodilo kad bi čovjek izumio neživo biće koje bi mu postalo superiorno. Kontrapunktirajući u samom početku ideje dvojice Rossuma – starog znanstvenika i ateista koji Robotom želi opovrgnuti Boga i mladog inženjera koji želi stvoriti njegovu imitaciju koja bi mu služila – češki nas klasik upoznaje s mogućnostima koje otvara stvaranje umjetne inteligencije. Pomalo je zastrašujuće koliko precizno u drami napisanoj 1920. Čapek uspijeva plastično ocrtati suodnos čovjeka i robota. Osim toga, predviđa GMO, odnosno „umjetno uzgojene cvjetove koji će cvasti umjetnim putem“, kao i robota koji će zamijeniti radnika i koji će se pobuniti protiv čovjeka te ga naposljetku porobiti. Tako će nešto što je trebalo voditi raju na zemlji, životu podređenom užitku, a ne radu, završiti kao pakao, iako i u toj viziji pakla Čapek ostavlja zrnce nade. Temeljno Čapekovo pitanje, danas aktualnije nego ikad, jest jesmo li sposobni podnijeti vlastiti napredak.
Kao i Orwellova 1984., Čapekov komad Rossum’s Universal Robots djelo je koje se ističe izuzetnom preciznošću u oslikavanju budućnosti moderne civilizacije, s tim da je Čapekovo djelo starije gotovo dva desetljeća i da je nastalo prije totalitarnih iskustava fašizma i komunizma.
