Kritika

Putovanje u srce europske tame

Jáchym Topol: Hladnom zemljom. Zagreb, V.B.Z, 2015.

Jáchym Topol (1962), češki književnik i urednik različitih novina i časopisa, poznati samizdatski aktivist i potpisnik glasovite Povelje 77, član češkog književnog undergrounda u osamdesetima i autor kultnog romana Sestra (1994), u dva je navrata do sada predstavljen hrvatskim čitateljima – prvi puta u Baršunastim pričama (2005) s pripovijetkom Izlet do kolodvorske aule (1994), a zatim i romanom Noćni posao (2007; u Češkoj objavljeno 2001). Roman Hladnom zemljom (Chladnou zemí, 2009) u izdanju VBZ-a i u prijevodu Mirne Stehlíkove Đurasek, trebao bi, dakle, biti Topolova “treća sreća” jer su, ruku na srce, spomenuta dva naslova u nas prošla prilično nezapaženo, iako je posrijedi jedan od cjenjenijih suvremenih čeških autora.

Roman Hladnom zemljom karakterizira specifičan stil koji u velikoj mjeri proizlazi iz naravi samog pripovjedača-lika. Taj se stil ogleda u lapidarnosti i ekonomičnosti izraza, u rečenicama koje često završavaju trotočjem, čime se naglašava pripovjedačeva rastresenost, u rečenicama koje odaju dojam stiske neizbrušenosti, pa gotovo i nepoetičnosti, kao da je pripovjedač dijete, a ne odrastao čovjek. Upravo kolizija pripovjedačeve dobi i infantilizacije jezičnog izraza doprinosi osjećaju pomaknutosti svijeta koji nam je predočen, kao i likova koji ga nastanjuju. Za Topola se može reći da u romanu Hladnom zemljom i nije neki naročiti stilist, ali ne zato što on to ne bi mogao, već zato što to – ne želi biti. Ipak, koliko je njegov postupak depoetizacije jezičnog izraza zanimljiv, pa možda i nekonvencionalan u odnosu na naša uvriježena očekivanja koja imamo spram “lijepe književnosti”, toliko se on istovremeno može shvatiti i kao autorova poza: Topol želi biti neprivlačan, grubošću svog stila on svjesno iritira čitatelja, vjerujući pritom da će se njegov uspjeh zasnivati upravo na toj iritaciji koja, doduše, u današnjoj književnosti i ne predstavlja neku novinu.

Topolov je svijet izopačen, morbidan, dijaboličan (nije slučajnost da je roman strukturiran u ni manje ni više nego trinaest numeriranih poglavlja). Dovoljno je obratiti pažnju na glavnog lika i ujedno pripovjedača, odnosno na njegovu osobnu povijest, što je drugi ključni čimbenik atmosfere djela. Njegov je otac (a zapravo poočim) slučajno objesio njegovu majku koja je (očito silovanjem) začela u logoru i nakon toga skrenula pameću, da bi pripovjedač zatim u svađi ubio svoga oca bacivši ga s terezínskih zidina. Znakovit je i ljubavni susret pripovjedačevih roditelja: njegov je poočim na izmaku Drugog svjetskog rata spazio majku kako sjedi u masovnoj grobnici okružena mnoštvom leševa, a da stvar bude još pomaknutija, pripovjedač je svog oca ubio na mjestu gdje se odvio ljubavni susret njegovih roditelja. Upoznavši se s obiteljskom anamnezom (majčino ludilo, očevo nehotično ubojstvo majke, pripovjedačevo postojanje kao posljedica silovanja, njegovo ubojstvo oca na mjestu ljubavnog susreta oca i majke) i upoznavši se s okruženjem u kojem je odrastao (češki gradić Terezín koji je u Drugom svjetskom ratu služio kao židovski geto, mjesto na kojem je nataloženo povijesno zlo), vjerojatno nas neće odviše čuditi što je pripovjedač takav kakav jest. Njegov pogled i njegovo viđenje svijeta graniče s infantilnošću, s dječji naivnom ili čak mentalno zaostalom perspektivom; turbulentne događaje iz svog života, poput smrti majke ili ubojstva oca, on spominje tek ovlaš i uzgredno, bez dubljeg problematiziranja ili etičkog propitivanja, što pojačava dojam iščašenosti koji dominira Hladnom zemljom. Pripovjedačev je pogled nepouzdan i pun praznina zato što je on sam nesposoban za suvislu interpretaciju svijeta koji ga okružuje, a budući da nam je sve posredovano iz njegove vizure, i mi smo time uskraćeni za objektivno viđenje događaja u romanu.

Naposljetku, treći ključni faktor koji doprinosi dojmu bizarnosti i iščašenosti jest fabula koja se izlaže u romanu. Potkrijepit ćemo to osnovnim fabularnim kosturom. Nakon što ubija svog oca, pripovjedač (kojemu se tijekom čitava romana ne otkriva ime) dopijeva u zatvor, gdje preživljava zahvaljujući sprovođenju zatvorenikâ na izvršenje smrtne kazne, odnosno sposobnosti da u tim kriznim trenucima na njih djeluje smirujuće. Po izlasku iz zatvora vraća se u rodni Terezín te se ondje udružuje s “čičom Ilkom” koji je u getu svojevremeno i rođen. Želeći spriječiti da službene vlasti, utjelovljene u instituciji Spomenika, ovaj grad traume sravne sa zemljom i time ga prepuste zaboravu, njih dvojica osnivaju Komenij, “međunarodnu školu za studente iz cijeloga svijeta” nazvanu po velikom češkom pedagogu Janu Amosu Komenskom.

Zahvaljujući ponajviše fotografu Ralfu i njegovim fotografijama Terezína u stranim tiskovinama, uspijevaju privući “tragače za daskama” iz inozemstva, odnosno potomke onih koji su spavali na daščanim ležajevima u Terezínu i u njemu izgubili život, što im u konačnici donosi i zaradu. U Terezínu je tako stvoren dvostruk život: s jedne strane postojale su službene vlasti i službena reprezentacija povijesne traume utjelovljena u anonimnom Spomeniku i njegovim “genocidnim stazama” namijenjenim turistima, a s druge Komenij koji je pridošlicama – tragačima za daskama – želio pružiti neposrednije iskustvo povijesti doticajem sa stvarnim logorskim artefaktima i prostorima. Ova će dvostrukost rezultirati velikim preokretom u romanu. Komenij, naime, s vremenom postaje svojevrsna sekta na čelu s tobožnjim “prorokom”, “Čuvarom Terezína” Ilkom koji drži svoja predavanja te s večernjim seansama tijekom kojih se uz svijeće puši “bedemska trava”. Stoga se službene vlasti odluče obračunati s Komenijem tako što na njih pošalju policiju i bagere. Tada – točno na polovici romana, čime je on podijeljen na dva simetrična dijela – radnja se seli u Bjelorusiju, kamo pripovjedač bježi na poziv Bjelorusa Aleksa. No Aleksove namjere nisu nimalo prijateljske, on se zapravo želi domoći kontakata terezínskih donatora, pohranjenih na pripovjedačevu USB-u. Događaji i atmosfera u Bjelorusiji postaju još uvrnutiji, radnja pomalo fantazmagorična, što je dijelom potpomognuto konzumacijom droge. Radnja romana naposljetku kulminira u bjeloruskom Hatinju kao mjestu u kojem se nalazi(la) “Đavolja radionica”: “U Bjelorusiji ćemo dakle sagraditi Jurski park strahote, muzej totalitarnih režima na otvorenom.

Dospjet ćemo na kartu svijeta zahvaljujući vrećama kostiju, zamotuljku krvi i gnoja.” (str. 120). Turističko iskustvo povijesne traume ovdje je dovedeno do krajnosti, pa su tako glavni muzejski izlošci u Hatinju mumificirani ljudi koji su nekoć preživjeli strahote logora. Ovdje, u drugom dijelu romana, kada se pripovjedač nastoji izbaviti iz ralja bjeloruskih divljaka, razotkriva nam se značenje naslova: pripovjedač ne tumara samo fizički hladnom bjeloruskom zemljom, već zemljom koja ima mnogo dublju, simboličku i povijesnu hladnoću kojoj se on svim snagama nastoji oduprijeti (“Hladna zemlja zacijelo će me pustiti. Neće me progutati, usisati.”, str. 150).

Na samome kraju vratimo se tvrdnji iz uvoda ovog teksta o romanu Hladnom zemljom kao mogućoj Topolovoj “trećoj sreći” kod hrvatskih čitatelja. Treba biti iskren (čitaj: objektivan) i reći da je Hladnom zemljom dobar roman, ali ništa više od toga. U svojim djelima Jáchym Topol nerijetko pruža svjedočanstvo o sveprisutnosti zla kao povijesne konstante koja neprestano mijenja svoja obličja, a u tom bi se svjetlu mogao iščitati i ovaj roman. Hladnom zemljom podsjeća na europsko srce tame, to je putovanje u samu srž zla Zapada u kojoj oživljavaju demoni povijesti koja nam je svima zajednička. S druge strane, Hladnu zemlju moguće je shvatiti i kao kritiku društva (povijesnog) spektakla koju predstavlja upravo terezínski Komenij kao simbol kiča i turističke perverzije – u njemu se, između ostaloga, prodaju majice s likom Franza Kafke, “geto-pizze” i začin od terezínske trave, u ovom centru smrti osnovan je “zabavni centar” i pokrenut projekt “Veselih radionica” za lokalne bogalje, pijandure i “retarde”, koji će “donijeti kolosalne dotacije od EU”… Bilo bi nepravedno reći da je Topolova kritika promašena, ali se ona lako može doimati površnom, zamornom, neinventivnom. Nakon svega, ostaje dojam

da Topol može bolje i više od ovoga jer – kad se sve zbroji i oduzme – usprkos svojim neospornim kvalitetama, Hladnom zemljom ne obara s nogu niti naročito zanimljivom fabulom, niti načinom na koji je ona izložena, a niti inovativnošću na razini stila.

© 2019 Artikulacije