Adam Rajzl: Mornareva žena. Đakovo, MH Đakovo, 2016.
Treći roman Adama Rajzla Mornareva žena (DHK, MH Đakovo, 2016., urednik: Mirko Ćurić) neobično je običan roman o ljubavi, mahnitosti, manijom obuzetih likova i životnih priča koje završavaju po načelu „svakome prema zasluzi“.
Ono što se podvlači kao glavna okosnica romana i poveznica svih likova jest da su svi u vlasti neke svoje manije i robovi svog osobnog ludila. U Anićevom/Goldsteinovom „Rječniku stranih riječi“ manija je, osim psihološki, definirana kao bijes, ludilo, mahnitost, tj. pretjerano izražena sklonost prema čemu. Platon u svom dijalogu „Fedar“ riječ mania objašnjava kao posebno stanje zanesenosti, pomame, posebnu vrst inspirativnog odu-ševljenja. Čak ju dijeli na četiri vrste: proročku maniju (stanje u koje padaju proročice na Delfima), ritualnu (svećenice u božanskim kultovima), pjesničku (zanesenost od strane muza) i erotičku (ljubavnu). Iako u psihologiji većinom ima negativne konotacije, manija se može shvatiti i na ovaj način, kao posebna vrsta nadahnutosti, pozitivne izbezumlje-nosti.
Radnja uglavnom prati priču i život mladog Ivana Lipovca koji iz malog slavonskog sela odlazi u Rijeku gdje se fatalno zaljubljuje u stariju ženu. Ona je Lucija Mancini, njego-va stanodavka, prekrasna rasna žena kapetana Lorenza. Budući da je on većinom na plo-vidbi, njihovo zbližavanje je neminovno. I sve bi bilo u redu da u jednom trenutku hirovitoj gospi ne dosadi njihova veza koju grubo prekine bojeći se za udobnu sigurnost uz bogata kapetana. I tu slijedi preokret inače tako obične priče.
Prvo, logičnije bi bilo da je mlađi Ivan, kao lijep i zgodan momak, ostavio ženu stariju od sebe trinaest godina. Drugo, da ju je odbolovao i nastavio dalje sa životom. No Ivan ulazi u stanje ljubavne mahnitosti, bolesno obuzet predmetom svoje opsesije i što je dalje od njega to ga više želi, iako ga to uništava. Mornareva žena postaje njegova zla kob. U vrlo kratko vrijeme postaje alkoholičar i skitnica, jedno vrijeme čak živi s Romima u riječkom romskom naselju. Rodbina dolazi po njega i odvodi ga u rodno selo, ali on nastavlja dalje sve dok ne završi u psihijatrijskoj bolnici na liječenju.
Poglavlje u kojem se opisuje boravak u bolnici najduži je u romanu, izrazito narativan i prepun živopisnih likova koji pričaju svoje životne priče. O skakaču za oklade u seoske bunare, bolesnicima koji su halucinirali svakakva bića i pojave, čovjeku koji je skupljao/ krao Gospine kipove, ljudima s umišljenim karakterima i nadnaravnim sposobnostima, onima koji su prolupali zbog alkohola, ljubavi, prevara… Svatko obuzet svojim „božanskim ludilom“ koji mu kontrolira život na način da mu je sve podredio i još ga hrani kod čitatelja ne izaziva podsmijeh, već naprotiv čuđenje, i na neki način – divljenje. Ivan se s vreme-nom smiruje, čak se na kraju ponovno zaljubljuje i ženi, dok Lucija biva žrtvom vlastite pomame prema novcu i moći te na kraju izgubi sve.
Rajzl je ovim ljubavno-socijalnim romanom vrlo vješto opisao realizmu pripadnu temu odlaska mladića u grad i njegovo propadanje, ali sa sretnim završetkom. Radnja je kronološka, gotovo epska, i prati glavnog junaka, ali s ponekim digresijama i račvanjima u drugim smjerovima kad autor uvodi druge likove. Smještena je u dva toponima, slavon-sko selo i Rijeku, s lirskim opisima slavonskih šuma i pejsaža. Likovi su precizno i dubo-ko psihološki i jezično okarakterizirani, tako da je Mornareva žena roman lika, ustvari mnogobrojnih likova opisanih u propadanju zbog svoje mahnitosti. Možda zbog priče ili zbog teme, podsjeća na U registraturi Ante Kovačića i nesretnog Kičmanovića. Obojica odlaze u veće sredine i propadaju zbog fatalne ljubavi. S razlikom što kod Rajzla negativci završavaju tragično.
Adam Rajzl poznati je đakovački (i nagrađivan) književnik, iako poznatiji po pričama za djecu. Nakon Zvonika Eve Šimunove (povelja uspješnosti na Danima Ivana i Josipa Ko-zarca u Vinkovcima) i njena nastavka, ovo mu je treći roman za odrasle. Kao prozni autor, dobar je poznavatelj ljudske psihe i kao takav gradi likove i radnju koji su svima bliski i u kojima se svatko može prepoznati. To su priče običnih ljudi, naših rođaka, susjeda, po-znanika, nimalo pretenciozne i vrlo životne, slične Balaševićevim pjesmama, ispričane objektivno, ali s određenom simpatijom. Ipak, u oblikovanju fabule, ponekad ga preuzme narativnost pa su poneka poglavlja romana vrlo opširna (za razliku od drugih) te bi se to moglo shvatiti kao jedini nedostatak ovog proznog djela. No budući kako su svi likovi Mornareve žene pogođeni svojim jedinstvenim pomaknutostima koje ih odvode od svega čime su se inače bavili kako bi ispunjavali samo tu žudnju, možda se i to može shvatiti kao nadahnutost pisca kojeg priča odvuče u sebi svojstvene prostore?
