GRADIĆ
Netko je u crvenoj kući.
Nemoguće je reći tko, iako
žena, nejasna sjenka na ulazu, to sigurno zna;
a muškarac na kestenu
s dalekozorom u ruci
ne želi da ga s prozora vide.
Kuću je obojio prethodni vlasnik.
Pas u gredici cvijeća
vezan je slijepom ljubavlju,
i zbog toga ne laje
i zbog toga u jednoj od zamračenih soba
netko sjedi, pucketava praznina.
Žena nosi blijedoplavu spavaćicu
i neodređeno pilji uvis. Muškarac,
čiji se obris pojavljuje jasan u lišću,
ne gleda u nju toliko
koliko ona u njega,
dok daleko za gradom seljak
plače, orući polja po noći
da mu se ne smiju za dana.
„NAUČI NAS DANE NAŠE BROJITI“
U starome susjedstvu, svaka je pogrebna hala
urešenija od one prije.
Ulice mirišu na policiju, pištolji im tuku o bedra,
svaka je komora napunjena vitkim, plavim zrnom.
Jeftini balkoni naslagani do neba.
Dječak se igra križić-kružić po Mjesecu
prekriženom TV antenom, i sanja
da je progutao plavi grah.
Uhvati mu se u crijevima, potjera mladice
i izvija se nagore, mladice se omataju
oko očnih duplji zatvarajući ih.
A ovo nebo, zavezano poput tamne kravate?
Pozornik, ravnodušan, drži sav grah.
Kolovoz. Majke prolaze kimajući, svaka s bodljikavim srcem na rukavu.
PET SLONOVA
korača prema meni
Dok jutro je smrznuta
suza u mozgu, dolaze
s istoka, od surle do repa,
nezgrapne balerine.
Kako im reći da cijelu večer
utjehu odbijah? Pet kišobrana, pet
vrba, pet mostova i njihovih sjena!
Podižu surle, zakvače nebo
u koje žurim, razbiju
ljušturu od limuna i kvarca. Mogla bih reći
da oni su pet sjećanja, ali
to ne bi bilo pošteno.
Prije kamenčići što traže zaklon u srcu.
Prolaze uz mene. Okrećem se i slijedim ih,
i satima ne srećemo nikog.
NEČIJA KRV
U šest ujutro stajah na doku,
misleći: Ovo je Independence, Missouri.
Ostat ću ovdje. Brod ide dalje za New Orleans.
Život kao da mi ima tek koju minutu, a ovdje je kraj.
Ne rekoh ništa, makar me zgrabi
tražeć’ oprost što dade mi život.
I kad sunce rasprši vodu u tisuću igala
na vrhu krvavih od nečijeg prsta,
brod se lagano odvoji od doka.
Zadržah pogled dok joj se lice ne stopi
sa sjenom što lebdi na drhtavu Sunčevom svjetlu.
Stajah tako. I ne mogoh pomoć’. Opraštam.
PRVI POLJUBAC
Gotovo dječak bijaše taj što razveže
dvostruku tugu pod pečatom u meni.
Izgradio je kuću na livadi,
a nitko da stane i da joj se divi,
i odjeća mu bješe kriva. Ništa
kao da mu ne stade na put.
Obećah mu sve
samo da ode. Nasmiješio se
i krenuo. Kako
da vratim njegove motive
neponovljive
poput daha? Gdje još
da ga nađem, dok ustaje
u meni, gotovo dječak…
LJEPOTICA I ZVIJER
Dragi, tanjuri su odneseni,
sluge su u svojim sobama.
S kojim lažima ćemo danas leći?
Zec što udara ti u grudima, moje
dječje noge, blijede od života podsuknji?
Ocu drugo ne bi bilo pravo
dok se vuče kući s poklonima za nas.
Tako si lijep da me to ždere iznutra…
Zvijeri, dok ležiš oduzet od tuge
podno mojih nogu, bijah premlada da vidim išta
kako umire. Vani se sklapaju ruže
crvene usne na crvene usne. Čeznem za sestrama-
stoje pred svojim zamagljenim zrcalima.
Sive životinje kruže im pod prozorima.
Sestre, zar ne vidite što će vas zgrabiti –
onaj očekivani, lijepi, onaj što nas treba?
RIBA U KAMENU
Riba u kamenu
htjela bi pasti
natrag u more.
Umorna je
od analiza, malih
predvidljivih istina.
Dosta joj je čekanja
na otvorenom
profil joj je označen
bijelim svjetlom.
U oceanu se tišina
kreće i kreće
a toliko je toga nepotrebno!
Strpljivo pluta
do pravoga trenutka
da baci svoj
kosturni cvijet.
Riba u kamenu
zna da ne uspjeti znači
življenju učiniti
uslugu.
Zna zašto mrav
gradi gangsterov
sprovod, bahat
i savršeno jantaran.
Zna zašto znanstvenik
u tajnome ushitu
miluje paprati
puteno pismo za slijepe.
KATARINA ALEKSANDRIJSKA
Uskraćena za znanje i
priliku da putuješ
nije čudno što je svetost
došla kao glas
u tvoju postelju –
a što se događalo
svake noći nije bilo
ni za čije uši
do Isusovih. Njegov
mirisan dah.
Njegova užasna
bol. Svakoga jutra
spavaćica svezana
iznad tvojega struka –
održano obećanje,
prsten od mlijeka.
U ROGOZU
Odsijeci štap što jednom je
rastao u rijeci.
Osloni se na njega. Odvagni
kamen u rukama
i spusti ga na tlo.
Neka ga prekrije mahovina.
Udari kamen
da vidiš razmišlja li
o vodi.
PRVA KNJIGA
Otvori je.
Hajde, ne grize.
No da…možda malo.
Više gricka. Bocka.
Ugodno, zapravo.
Vidiš, otvara se.
Padni unutra.
Da, teško je početi;
sjećaš se kako si učio jesti
nožem i vilicom? Kopaj:
nikada nećeš doći do dna.
Nije to kao kraj svijeta –
samo svijeta kakav misliš
da poznaješ.
ROBOVA KRITIKA PRAKTIČNOGA UMA
Nemam razlog
za bijeg –
barem mi nitko
ne bi spasio život.
Pa skupljam nagađanja
u jutenu vreću.
Skupljam paperje dok
tlo se ne zabijeli
a ja sam jedina tamna
točka na nebu.
Cijeloga dana djeca
sjede u korovu
čekajuć’ da vrelina mine
sa zvečarkama.
Cijeloga dana Gospa
od Mliječnoga Zuba
čuva ih
dok se ja, Sova
od Slomljena Duha
prigibam i
smišljam melodije
što brzo odlijeću
čim se nađu
u zraku. Koliko
vidim
na nebu je vrelije
nego u hladnoj,
svježoj zemlji. To znam
jer bio sam ondje,
gdje kameno zrnce
kruži tupim
plavetnilom što otpušta
nizove oblačića,
slabe razloge
za rasprodaju.
SAMOHVALA
Za stolom uz ručak, uz pohane patlidžane,
pričaš o prijatelju Iri koji je
u podrumu držao piranju skoro od metra.
„Takva je bila“, kažeš šireći ruke,
„prugasta, srebrne krljušti, plavkasta.“
Muškarac purpurnih očiju podiže obrve;
smiješ se njegovoj šali o ženi
u kostimu kobasice, pod stolom
nožni prsti nalaze njegove i tvoj je.
Večer iscuri uz zijevanje zvijezda.
No putem kući,
kad te povuče u živicu,
zašušte crni jezici lišća,
i bljesnu te vilenjačke oči,
neće biti vremena za povratak
s lažima, s lažima.
ČITAJUĆI HÖLDERLINA NA TRIJEMU UZ POMOĆ RJEČNIKA
Jedna po jedna,
riječi se predaju,
bijele zastave istaknute
na tihome taboru.
Kad mi se vratila sramežljivost?
Ove je večeri nebo odbilo
leći. Sunce se zgurilo
iza lišća, no drveće je
odavno otišlo odavde.
Značenje što se pojavljuje
dolazi mi iskosa, a ja
mu idem ususret, izlazeći
iz vlastita tijela
riječ po riječ, sve dok nisam
sve odjednom: miris
svijeta u koji
uranjam,
gnjurac što se
prisjeća zraka.
TRI DANA U ŠUMI, S RIJEKOM, SLOBODNA
Psi nemaju drugoga posla
nego da laju; zviždaljka dužnosti
nabaci im jarko uže
oko vratova.
Stajat ću ovdje cijele noći
zatreba li, ništa stvarnija
od drveta na mjesečini.
Strah od buđenja je povjerenje
nepodnošljivo razvučeno
sve dok ga ništa, pa čak ni ljubav,
ne olakša, a ipak
volim taj život:
tri dana šume,
nijema pobuna lišća.
Tko može ukazati na miris
do pas? Put je slobodan
do rijeke. Kaži mi,
Bože, kako je to
izbiti poput ruže.
U glavu mi šikne krv –
tu sam.
Slabašan jezik, opori strah,
mislim da psi su prevagnuli,
sad tako udaljeni nisu više
do lanca zvona
tamnoga, podzemnog zvuka.
IKE
Pustio je kosu tek tako.
Pronašao drombulju.
Otjerao pčele.
Potok i prijelaz
Izgradio je pomalo.
Drske li zebe: cvrkuće u ritmu
Kako mu koljeno škripi.
Na brežuljku otmjene
Obitelji sjede na klupi
Ožalošćene. Orgulje
Sopću, bolesnih
Pluća.
Prošao je šikaru.
Pucao na ljuticu.
Čuo je kako se miče
Cijele noći.
NJEGOVA KOŠULJA
ne prikazuje ga u
pravome svjetlu. Ledeno
plava, od sukna
tako običnog
da ju je bilo tko
mogao kupiti,
njegovu košulju
poznajem samo
ja, i samo
u određeno doba
dana.
U zoru
ona je barjak
usred
trga
i čeka da uhvati
studeno svjetlo
Raskopčana, ona je
jedro iznenađeno
nesputanom radošću.
Na svjetlu svijeće postaje
pokajnikov
šal ili prosjakov
kožuh, košulja mu je
nedodirljiva.
Čisti je oblik
i boja
žudnje
i moglo bi je se držati
nečim posve
krhkim i
običnim.
Ö
Oblikuj usne u o, no reci a.
To je otok.
Jedna riječ švedskog izmijenila je okolinu.
Podignem li pogled, žuta kuća na uglu
galija je nasukana u cvijeću. Oko nje
vjetar. Čak bi i urlik stroja za lišće
mogao biti brodska sirena
dok izbjegava maglovite plićake.
Ne treba nam više da stvari teku.
Obitelji se popunjavaju
odbijajući se odmaknuti od sadašnjosti,
sadašnjost gura stakleno čelo do mora
(povjetarac u dvorištu, leprša poneki kardinal)
i da jedne večeri kuća na uglu
zaplovi močvarama
ni ja ni moj susjed
ne bismo se čudili. Ponekad
se pronađe riječ tako prava da zadrhti
na najmanje objašnjenje.
Počneš s jednim, završiš
s drugim i ništa nije
kako je bilo, pa čak ni budućnost.
BREŽULJAK IMA NEŠTO ZA REĆI
no ne govori.
Umjesto njega stenje dolina dok vjetar,
amforički,
trubi jedinu pogrešnu notu.
Napola puta stanemo da provirimo
kroz uprljani bor: to je Europa
i njezine zelene uzvisine.
*
i sve polako.
Ostatak
uspona je u nama,
zemlja se osupnuto uzdiže.
*
: nije sve u knjigama
(ali karte ne lažu).
Brežuljak ima pravo
biti ondje, izbočina
na svinutoj kičmi seljaka
koji, zaboravivši pobjeći, jednostavno
zauvijek leže.
*
remenčić i mamuza
grablje i vile
rog sandala
glineno ložište lule
*
(Navodno je
vjetar u nama, i prolazi nam
plućima. navodno je
proljeće, a tlo
se vlaži dok se silovane djeve otvaraju
u cvat. Ono nevidljivo
pjeva, a mi smo tome svjedoci.)
*
kad bismo samo slušali! Pod nogama
polagan teret, Otimač Vrijeme,
i sitna starica
što ondje još uvijek živi.
DOU WAN GOVORI SUPRUGU LIU SHENGU
Izgradit ću ti kuću
s malo odaja,
no trajat će
vječno: četiri sobe
uklesane u stijenu
za tebe, moj
jedini osvajaču.
U južnoj sobi sve
što će ti trebati za put –
kola i tucet konja –
sa suprotne strane,
kipići služinčadi
u poniznom stavu
i dva brončana vrča, vrednija
od onoga što obitelj plaća
za privilegij da ostane
živa godinu dana, i zajedno…
ali tebi je to dosadno.
Tad samo naprijed, predvorjem
što vodi do tebe, moj
vjerni
care. Ondje
kad te smrad
vlastita nestajanja
istjera na zrak (ali
nećeš ga naći), ondje
je mirisna svijeća
u obliku planine
oko tebe, gdje lovci progone
svetu životinju
a vrhunci se kupaju
u suncu.
Za ona vremena
u tvojoj niši kad tmina
te pritisne, postavit ću ti
svjetiljku. (I kip
dvorske djevojke koju si
najčešće želio.)
I za tvoje tijelo
dvije tisuće pločica žada
zlatnim nitima spojenih
u sjajan omotač,
odijelo da drži ti
oblik smrti –
kad odavno budeš svjetlo i oblak
nad zemljom kao što proriču legende.
ZAŠTO SAM POSTALA VEGETARIJANKOM
Gospodine ministre, pronašla sam
vrh Vašega palca
odgrizen ondje dalje:
zgodna kapica. Oprostite,
možda Vam
zatreba
prije ili poslije.
Možda ste ga izgubili
slažući novine.
Ne bih htjela biti neuljudna.
Ne vidim drugi način manje bolan
ili namjeran. Bio je ondje
gdje sam ga morala
vidjeti – još svjež
bojom i izbočinama
i komadićem nokta
i tragovima zuba
kao znak – jedine
jestive gljive
na cijeloj livadi.
ISTOČNOEUROPSKE EKLOGE
I
Taj milozvučni
zatvor: svjetina
se smrzava oko
kuhanih kobasa.
II
Jedno od nas će
patiti. Ne miči se.
Ni riječi više. Sve
to ti se samo čini.
III
Sve što je tiho
jest čarolija. Polja
s vrućim gnojem.
Svježe meso u zraku.
IV
Nekome će trebati
mjesec dana ovdje
da svlada prijeteće
komplikacije.
V
Tko?
Jasno da ne.
Pa zašto bi.
Jasno da ne.
VI
Krajolik
je lijep
u ovo doba godine
THOMAS ZA VOLANOM
Ovo je dakle rijeka koju treba preplivati.
Kroz brisače trgovina je
viknula, osvijetljena poput kasina,
neonski natpis zavodljivo gleda s drhtava asfalta.
Zatim se raskrile staklena vrata
i muškarac stupa do ruba pločnika
da zapali cigaretu. Thomas pomisli
da se nebo izlijeva jednako brzo
kao što mu se grudi pune vodom.
Da li da trubi? Ma kakvi –
ne može skinuti ruke s volana.
Čovjek mu hladno pogleda u oči
i baci upaljenu šibicu.
I sad je ulica mračna, ni žive duše,
pa ni sablasti. On leže preko
sjedala, u kapsuli prema moru,
poljubac se opusti. Gleda
stisnuto oko pretinca na armaturi,
s receptom u njemu,
nasmije se pomislivši Oh
riječi napisane na vodi. Zamislio je
kako mu se žena budi bez njega,
razbio je prozor. Čuo je sirene
kad se kao otkucaji zaljuljaše ključevi.
ČAROLIJA
Vježbom do savršenstva, kažu naši stari.
Pa je vježbala opsjenu
dok se kocke leda
nisu spremno ljuljale
na običnom bijelom koncu;
mogla je promijeniti
jaje u posljednji novčić.
Poslana u dvorište da brusi,
tako je dugo bila nagnuta nad
kolo dok se noževi
ne bi stanjili. Kad bi ustala,
obrve bi joj bile obrijane do kraja
poput žitnoga polja,
s točkicama krvi,
ali nije osjećala ništa, čak
ni kad bi mama vrisnula.
Jabuku je hranila kiselim zeljem;
jabuke su cvale kiselije
svake godine. Poput svake umjetnosti
beskorisne a predivne, poput
klizanja zrakom
stvari su se događale
njoj. Jedne se noći probudila,
a na travnjaku je blistala
skela usidrena svjetlima.
Idućega jutra nedjeljne novine
donijele su Eiffelov toranj
kako probija oblake.
Bio je to znak
da će jednoga dana stići u Pariz.
POSLUŠNOST
Taj dimnjak, na primjer,
na praznoj parceli prekoputa:
da može narediti da ga se sruši i gledati
kako pluta u protoku vremena nad grbavim asfaltom i šljunkom
stao bi možda prst ili dva
pred njenim lakiranim cipelama.
Tijelo joj više nije meko, ali um joj je slobodan.
Može smisliti sumrak, titrav,
sumporno narančast pa crn
poput vrha flamingova krila, bijelu
drvenu ogradu što ide uzbrdo…
no nikad ne bi stvorila tako jadne zvijezde.
Kuću, zatvorenu poput džepnoga sata,
i stisnuta srca što dišu u njoj –
njih ne bi mogla smisliti nikad.
