Ulomci iz knjige

Pedeset portreta i poneka uvreda

Aftab Hussain

Kada sam više iz obzira prema organizatorima, a manje zbog stvarnoga zanimanja za priredbu organiziranu te večeri kao i obično sjeo u neupadljivi red stolica malo otraga i s lijeve strane (ne zbog političkoga uvjerenja, nego zato što me išijas prirodno zakreće malo udesno), doista se, kao ni tijekom daljnjih godina, nisam mogao dosjetiti nikakve pametnije riječi od suhoparne, slikovno ispražnjene priredbe. Nije naime bila riječ o čitanju poezije ili proze ili predstavljanju upravo izdane knjige, što predstavlja sadržaj velike većine okupljanja u bečkome Literaturhausu, nego o novinarskome razgovoru s dvoje književnika i pjesnika čiji je cilj bio da se iz njih još jednom izvuče njihova priča nalik filmskome scenariju. I dok se Sarita Jenamani potpuno uklapala u moju, dakako klišeiziranu predodžbu o tome kako bi mogla izgledati indijska pjesnikinja nakon dvije godine integracije u Osnabrücku, gradu veličine Rijeke u Donjoj Saskoj, pakistanski književnik Aftab Hussain u meni je pobudio posve drukčije (i posve nepravedne) asocijacije. U odijelu koje je poricalo bilo kakav odnos prema modi i moglo se uklopiti u bilo koje desetljeće tijekom posljednjih pedeset godina, u bijeloj košulji i s kravatom bez izričaja, nalikovao mi je onoj posebnoj vrsti jugoslavenskih činovnika za koje nikada nisam razumio ni otkuda su došli ni kamo su nestali nakon 1990. Sedamdesetih i osamdesetih godina moglo ih se naći u svakom uredu, obično na nižim rukovodećim položajima. Bili su ozbiljni, mahom bi u ruci držali olovku kao da će nešto zapisati, što onda ne bi činili, najčešće riječi bile su im „dobro, vidjet ćemo“, izlazili bi kroz jedna vrata i vraćali se kroz druga, govorili narječjem koje je bilo nemoguće smjestiti ikamo, a jedina im je dosljedna značajka bila što su neke samoglasnike gutali, a druge kao za nadoknadu produljivali. I često su se češljali upravo kao i Aftab, kako bi im kosa kopnjela pomicali bi razdjeljak sve više prema uhu; nisam nikada imao dojam da to čine iz samoljubivosti ili zbog toga što estetiku poimaju drukčije od onoga što im je priroda namijenila, nego mi se činilo da to, kao i sve ostalo, čine zato da na svojemu položaju ne bi išli ispod nužnoga minimuma pristojnosti, a taj je da iz sjedećega položaja stranku odmah ne zabljesnu ćelavom glavom.

I zato sam Aftaba, glave nagnute malo udesno i s lijevim ramenom malo naprijed ne bih li malo umirio išijas, odmah utopio u vlastitim predrasudama.

A sve je počelo dobro. Jedno od najdosljednijih neprijateljstava, mnogo čvršće i temeljitije od netrpeljivosti između Srbije i Hrvatske, ono između Indije i Pakistana, također je povremeno proživljavalo meke faze. Aftabov položaj u Pakistanu bio je stabilan; bio je cijenjen, čitan, čak i pristojno plaćan, pa mu gledano unatrag indijska mirovna inicijativa nije donijela ništa dobra. Ona se sastojala mahom u entuzijazmu jednoga čovjeka – tadašnjega indijskog ministra kulture koji je poznavao Aftabov rad (bez obzira na šarolikost jezika zajednička im je podloga urdu) i zatekao ga na položaju urednika književnog časopisa. Taj se ministar kulture poslužio oprobanim sredstvom uspostave odnosa, utrpao je tridesetak zaslužnih indijskih kulturnih djelatnika u autobus i s njima se svečano odvezao u Pakistan, gdje su dočekani iznimno gostoljubivo. I kako to već s umjetnicima i intelektualcima biva, svi su vrlo brzo zaključili da se odlično razumiju i da to zapravo nisu njihova neprijateljstva i sukobi. Taj je sastanak završio toliko harmonično da je svakome s imalo životnoga iskustva moralo biti jasno da se trebao prisjetiti onoga da kada stvari idu tako glatko, vjerojatno idu nizbrdo.

Aftabov prilog tome radosnom toboganu bila je objava nekoliko pjesama indijskoga ministra kulture u časopisu koji je uređivao. Kada sam ga poslije pitao bi li te pjesme bile dovoljno dobre da ih objavi i da ih je u uredništvo donio neki zbunjeni student, odgovorio je maybe, iz čega sam iščitao da nisu bile tako loše da bi njihovo objavljivanje bio jednoznačno samo politički potez, ali ni dovoljno dobre da bez toga opstanu u javnome prostoru. I dok su radoznalci u Pakistanu još čitali pjesme indijskoga ministra, u Indiji su vlast preuzeli tvrdolinijaši, rečeni ministar kulture izgubio je svoj položaj, a pakistanskim tvrdolinijašima to je bio signal da mogu ustati s klupe. Uostalom to je bila igra u kojoj su obje strane bile uvježbane još od odlaska britanskih kolonizatora i potezi su se već vukli napamet. A jedan od tih poteza bio je i okretanje domaćemu izdajniku, odnosno njegovo privođenje na obavijesni razgovor. Dakako, odnos subjekta i objekta na takvome razgovoru obrnut je od onoga što sretan i neupućen pojedinac nezahvaćen političkim vjetrovima misli: ne zove policija/državna služba nekoga na obavijesni razgovor zato da bi sebe o nečemu obavijestila nego zato da bi njega obavijestila da je stjecajem okolnosti jebao ježa. I da bi mu eventualno ponudila neke soft i hard varijante toga neugodnog čina, s time da soft varijante uglavnom uključuju radnje tipa lažnoga svjedočenja protiv prijatelja, objavljivanja difamacijskih članaka u vlastitome časopisu i slično.

Čini se da Aftab tom prigodom nije pogodio željeni tonalitet, jer ubrzo su stvari poprimile još dramatičniji ton. Još uvijek u nadi da je to samo prenagljena reakcija vlasti na zahlađenje odnosa, otputovao je na književni kongres. U Indiju, kamo su ga pozvali kolege iz autobusa. I ondje je od dobrohotnih kolega iz Pakistana primio poruku da se nipošto ne vraća, jer ga čeka uhićenje, a što je to pakistanski zatvor na sreću možemo samo nagađati i tražiti po internetu. No koliko god da je nemogućnost povratka vlastitoj kući već sama po sebi strašna kazna, ostanak u Indiji ipak se dogodio u soft varijanti. Naime kolege su ga primili kao mučenika kulture, omogućili mu da radi i da se ne spušta ispod razine života dostojna čovjeka. I onda je soft varijanta postala još softer, u liku mlade pjesnikinje Sarite Jenamani, koja je kao obožavateljica njegova pjesništva brzo prošla putem tako dobro poznatim iz svijeta umjetnosti i postala mu životnom partnericom. Unajmili su stan u četvrti nalik na zagrebačke Dugave puta sto, idealnoj za anoniman život, gdje bi možda bili još i danas da Pakistanci nisu objavili veliki članak o izdajniku domovine, dakako s Aftabovom velikom slikom. Indijci pakistanske novine čitaju otprilike toliko koliko i Zagrepčani tjednik „Vreme“, ali članak nije promaknuo indijskim novinarima i ubrzo su ga pronašli, jasno uz najpozitivniji predznak, jer on im je bio tzv. asset koji će prodati nekoliko stotina tisuća primjeraka preko uobičajene tiraže. Ponuda je bila standardna: ili ćeš sam ispričati svoju priču ili ćemo je mi napisati umjesto tebe, a onda ne jamčimo da će ti sve biti po volji. U osnovi soft varijanta tajne službe.

I tako je Aftab ispričao što je imao, ali sada su to pročitali svi, do onoga jedva pismenog. Do posljednjega susjeda u njegovoj napučenoj i ružnoj četvrti. I iz velikoga članka izvukli su samo jednu jedinu riječ: Pakistanac. Paki. Takav koji je izdao vlastiti narod. Još gore od dobrog starog neprijatelja. Srbenda iz Dugava koji tobože navija za Dinamo. Purger u Čačku koji pokušava prijeći na ekavicu.

Sarita i Aftab donijeli su odluku da se moraju maknuti. Došlo je doba trilera s putovnicama, dopisivanja s međunarodnim organizacijama i napokon – zrakoplov je mirno letio prema Europi. Ondje su im dali sve što je potrebno za građanski život, još jednom Aftab nije pao ispod crte ljudskoga dostojanstva. Ali Zapad je tražio nešto zauzvrat. Tražio je da Aftab bude cirkuski medvjed kojega će voditi od jedne do druge opominjuće i duboko humane i humanitarne priredbe, gdje će on isprva na engleskome, a kada bolje svlada njemački i na njemačkome pripovijedati svoju dramatičnu životnu priču, što u prvome redu baca sjajno svjetlo na njegove spasitelje.

Za to vrijeme Sarita je pisala svoje pjesme, koje su daleko bolje pogodile europski ukus od Aftabovih. Začinjene autoričinom životnom pričom lako su pronalazile put do izdavača, ne samo njemačkih, nego i inozemnih, između ostaloga i rumunjskih. Kada je grad Beč od Osnabrücka preuzeo brigu o Aftabu i Sariti, ona je već bila zvijezda, dok se on u nedostatku usredotočenosti, volje da se podvrgne europskome ukusu, i vremena između novinskih intervjua i nastupa mučio s uspostavom vlastite književne uloge.

Nakon završetka bečke priredbe posluženi su obvezni kanape sendviči, kolačići, sokovi, Grüner Veltliner i Zweigelt u kvaliteti „Spara“ iza ugla, pa se stvorila prigoda da svi sa svima razmijene po nekoliko riječi. Iako sam očekivao da će se oko Aftaba stvoriti grozd, on je stajao sam blizu stola sa sendvičima i jeo ih upravo kao jugoslavenski službenik: ne pohlepno, ali marljivo, ne s užitkom, ali uz dozu priznanja onima koji su ih pripremili. Ne sjećam se više koji nas je štihvort doveo u razgovor, ali nikada neću zaboraviti ono što je odmah nakon toga rekao, jer to je bio vapaj što bi ga bio uputio svakom sugovorniku na mojemu mjestu: rekao je da napokon želi pisati o ljubavi, prirodi i pticama, da zaboga više ne želi po ne znam koji put pripovijedati istu tešku priču nego je gurnuti u stranu i koliko je to moguće zaboraviti. A ja sam kao pravi pokvareni Europljanin pomislio: možda je i bolje ovako, jer doći europskome izdavaču sa zbirkom pjesama o ljubavi, prirodi i pticama moglo bi biti i gore iskustvo od susreta s pakistanskom tajnom službom.

(ulomci iz knjige koja uskoro izlazi u nakladi Vuković & Runjić)

Piše:


Rubrika:

Ulomci iz knjige

Objavljeno:

4.4.2019.

© 2019 Artikulacije