Vaš bogat književni rad obuhvaća i prozu i poeziju. Možete li nam ispričati kako su izgledali počeci Vašega stvaralaštva?
Na početku bila je proza, koju sad već godinama ne pišem. Teško mi je reći gdje su počeci – krenulo je već u osnovnoj školi, ali ozbiljnije sam se počeo baviti pisanjem prije osam godina, nakon majčine smrti, kada sam ostao sam. Ovo iskustvo bilo je kao neki katalizator za moje stvaralaštvo i na području književnosti i teatra. Ne toliko zbog traume koju je trebalo kanalizirati. Ambicije su postojale već i prije, ali se tek u to vrijeme tako poklopilo da sam skupio interese i iskustva koja su mi omogućila ozbiljnije ući u te procese, raditi na svom instrumentu i razvijati se kao kreator. Najbitniji trenuci ovih godina bili su kad sam upoznao braću Janeza i Andreja Vajevca i Petra Semoliča, koji su postali moji mentori u teatru i poeziji, od kojih sam naučio sve što znam i od kojih još učim svaki dan.
Pokrenuli ste i pjesnički festival Izrekanja. Kako ste došli na tu ideju i možete li nam reći nešto više o festivalu?
Celje je grad sa velikim brojem prekrasnih pjesnika. Ali u isto vreme Slovenija je nenormalno centralizirana, kakou svemu tako i u literaturi. Ako ne prođeš u Ljubljani nemaš šanse da te smatraju relevantnim piscem. S iznimkom Lirikonfesta u Velenju čak i književni festivali događaju se pod kontrolom entiteta u Ljubljani. Pokrenuti nezavisni pjesnički festival u Celju znači dati glas i identitet periferiji i njezinim pjesnicima. U isto vrijeme, kao jedan od inicijatora renesanse slama u Sloveniji, koja je počela prije tri godine, osjećam da u Sloveniji još ne postoji svijest o interpretaciji i performansu kao bitnoj mogućnosti za poeziju. Festival Izrekanja ne želi biti festival slam poezije nego želi postati festival poezije i performansa. U prvom izdanju u fokus smo uzeli slam poeziju, ali to neće biti tako i u budućnosti. Sljedeće godine, na primjer, u fokus ćemo staviti glazbu.
Mentor ste mladim pjesnicima, a radite i kao knjižničar. Koliki se mladi u Sloveniji, po Vašem mišljenju, zanimaju za književnost (čitanje, pisanje)?
Čini mi se da mladi u Sloveniji nisu ni više ni manje zainteresirani za književnost od ostalih mladih u Europi. Oduševiti mladog čovjeka za književnost ili umjetnost traži ozbiljan angažman. Kao mentor pa i kao knjižničar vidim, da je odgoj mladih pjesnika, pisaca, glumaca, proces, koji treba godine i srce. Slovenska agencija za knjigu počela je sa nekim jednokratnim akcijama, tako na primjer svi učenici prve godine srednje škole trebaju jednom posjetiti knjižnicu na sat i pol, a upute koje dobijem od njih kao knjižničar zvuče: „Trebaš ih oduševiti za čitanje.“ Oprostite, ali to su gluposti. Ako želim oduševiti mlade za čitanje, trebam ići do njih svaki tjedan na dva sata, raditi s njima na kreativnom pisanju, razgovarati s njima o knjigama koje smo zajedno pročitali i to trebam raditi ozbiljno i na dugi rok.
Vrlo sam zahvalan svojoj ravnateljici, koja je omogućila festival Izrekanja u knjižnici. Otvoriti instituciju poeziji na takav način je neprocjenjivo, jer poezija i književnost tako postaju dio identiteta institucije, pa i mladi, koji su radili za taj festival i praktički živjeli u knjižnici dva tjedna, osjećaju, kako poezija i knjižnica postaju dio njihovog identiteta.
Osim književnošću bavite se i kazališnom umjetnošću, pripremali ste i nekoliko predstava s mladima. Kako je započeo Vaš put u kazališne vode? Pronalazite li se više u glumi ili postavljanju predstave na pozornicu?
Kazalište sam otkrio u srednjoj školi ali ozbiljnije sam ušao u njega u isto vrijeme kao u poeziju. Tada sam otkrio dramski studio braće Vajevec, koji radi u Ljubljani (pa čak i u Zagrebu) po principima glume po metodu Stanislavskog i Leeja Strasberga. Radi se u actor’s oriented kazalištu, koji izvire iz glumca i ne poznaje redatelja u klasičnom smislu, nego s glumcem, koji je spiritus agens umjetničkog čina na pozornici, radi acting coach. Tako da se sam više osjećam glumcem ali u zadnjih nekoliko godina preuzimam i ulogu acting coacha u kazališnoj školi koju sam s mag. Tinom Kosi, direktoricom celjskog kazališta, pokrenuo 2015. godine.
Gostovali ste na brojnim književnim festivalima, a sada i na Galovićevoj jeseni. Što Vama osobno znače ta iskustva?
Eugenijus Ališanka govori o pjesničkim festivalima kao nedjeljama pjesnika. Meni ta definicija osobno mnogo znači, jer se na festivalima događa intenzivni susret raznorodnih poetika koje koegzistiraju u prijateljskom, opuštenom dijalogu. U literaturi, kao i na drugim područjima, previše je ambicioznosti, kompetitivnosti i proždrljivosti, naročito u malim državama, u kojima je tržište također malo. Festivali tu situaciju nadilaze, tako da mi je uvijek velika čast i veselje, kada me neko pozove da sudjelujem.
