Kritika

Od rezidencije do otpora (Branko Čegec, Cetinjski rukopis, Zagreb, MeandarMedia, 2020.)

Na više sam mjesta u posljednje vrijeme, s čim se jamačno mnogi akteri pjesničke scene u nas neće izrijekom složiti, spominjao, sukladno okolnostima, potrebu za angažiranijim diskursom, gardom, neprihvaćanjem poze, inzistiranjem na odvažnom jeziku smjelosti koji katkad, razumljivo, sa sobom nosi i rizike. Deprimirajuća era post-tranzicije označena moralnom i posljedično materijalnom devastacijom društva na svim razinama, era patriotizacije lopovluka i superlativizacije karijernih nositelja revidiranih značenja, era sakralizacije zločina i skrnavljenja svih temelja dugoročno mogućega prosperiteta, usprkos recepcijskoj rubnosti recentnoga pjesničkog stvaralaštva, poezijom samom ne smije ostati snažnije nezahvaćena. Tim više, moram naglasiti oduševljenost novom zbirkom Branka Čegeca naslovljenom Cetinjski rukopis, tragom autorova rezidencijalnoga boravka u Crnoj Gori 2019. godine koji je, osobito u drugoj cjelini rukopisa, uočljiv i kao trag jasnoga nezadovoljstva samoubilačkim stanjem društva koje u guruima vlastite propasti običava vidjeti svoje spasitelje. Društva, dakle, nesvjesno umornoga od spasitelja: očeva domovine, nebeskoga oca, očeva propadajućih gradova i još više propadajućih sela, zadriglih instant-kravataša s mrljom pohlepe na bijeloj košulji, primitivaca koji intelektualcima poručuju da si diplomom obrišu onu stvar i intelektualaca koji, robujući sinekuri, šute kao zaliveni (moć akademske ortodoksije koristeći u svrhu očuvanja kabinetskoga autoriteta). Umornoga i od pjesnika koji bi ponekad i opsovali, ali da pritom ne otvore usta (da ih se ne čuje tamo gdje čuti ih nije poželjno). Društva kojem je, prema tome, potrebno pismo na tragu Nicanora Parre, Ferlinghettija i Borisa Marune. Nije isključeno da će biti onih koji smatraju kako pretjerujem (jedan će vrli Facebook-sakupljač radova jamačno imputirati mi ulizništvo, jer upravo je uliznički javno kritizirati, primjerice, Crkvu i Državu), ali spomenuto smatram silno važnim i zato, čak i kao komentator poezije, odbijam šutjeti.

Zbirka je to sačinjena od dvaju velikih ciklusa naslovljenih Nadnevnik i Novi prilozi za katalog banalnosti. Interpunkcija na razini rukopisa nije korištena, što možemo pripisati autorovoj sada već davnoj tezi o „procesualnosti pisanja“ (koju svako malo za potrebe komentiranja poezije obično opravdano iskoristim), kontinuiranom, naime, „prevladavanju puta“ od inlokucije do perlokucije (do u beskraj!). U čitavoj prvoj cjelini svjedočim, u odnosu na konvenciju, svojevrsnoj grafostilističkoj inverziji; naslovi su tekstova tako zabilježeni malim, a tijela tekstova velikim tiskanim slovima, što svakako, pri prvoj komunikaciji s materijom, provocira efekt začudnosti uvjetovan „otklonom od očekivanoga“.

Prvi tekst prvoga ciklusa naslovljen je semantika i isti upravo sjajno, uz minimalna jezična sredstva, ističe „jaz“ između inlokucije i perlokucije: ZA SUSJEDNIM STOLOM / ČETVORICA RAZGOVARAJU // GOVORE JEZIKOM / KOJI RAZUMIJEM // JEDINA RIJEČ / KOJU SAM RAZUMIO / BILA JE / VATERPOLO. U tekstu biblija otpor skrivenoga subjekta zalog je ujedno njegova poslanja, umjetničkoga i mesijanskoga, njegova je tautologija svakako željeni razgrađivač staroga i gradivna sila novoga svijeta: BUDI UMJETNIK / UMJETNIK SAM / BUDI MESIJA / MESIJA SAM. Kibernetizacija i kiborgizacija estetike ženskoga tijela na tragu je surogatne novonormalnosti asocijativno bliske čak i transmedijalnim tendencijama Nam June Paika (visisise): MAUZOLEJ / NA MJESTU BRADAVICE / NA DRUGOJ / ANTENA. U tekstu pipin mali šćepan kretanje je naznačeno kao polazišna osnova kozmopolitizma. Tekst naslovljen igra podvlači bezbrižnu, pa i dobrohotnu narav režimskoga ishodišta; posrijedi je interpretiranje autokrata kako u subjektu, tako i u svakoj svjesnoj jedinci: ZABAVLJAM SE JER VLADAM / NAD ZELENIM PROSTRANSTVOM / OD DVA KVADRATA // BAREM DOK NE DOĐE SVITA / DA PODIGNEM ŠTAP / I ZASNUJEM IMPERIJ. Ironijski diskurs u službi jasne razlikovnosti patrijarhalnoga i post-patrijarhalnoga svijeta okosnicom je teksta oni. U tekstu dajbabe redukcionizam i intencionalna ogoljenost jezika polučuju efekt artificijelne doskočice: DAJ BABO / DAJ POPU // I BUDE / MANASTIR. Ritmičnost teksta besmrtnost pospješena je čestom podudarnošću slogova, geminacijom, anaforom te anadiplozom; u tekstu žutica, pak, osobitu ulogu igra aliteracija (dana dva primjera moguće je čitati i kao koketiranje kako sa slamnigovskom, tako i s balogovskom tradicijom). Sklonost ironijski jakim završnicama do izražaja dolazi u tekstu fiziologija: NIKAD NEĆEMO SAZNATI / ZAŠTO SAM ZAPEO / DOĆI DO BARA / PO TOJ NEOPISIVOJ GUŽVI // MOŽDA SAMO ZATO / ŠTO MI SE PIŠALO.

Tekst doba nevinosti deskriptivna je kritika već spomenutoga patrijarhata realizirana prikazom djevojaka koje konzumiraju sladoled, a uz konverzaciju koja odaje „prirodu“ danoga čina kao kakve pripremne radnje za život posvećen, uz ostalo, zadovoljavanju muških potreba. Egzistencijalna nužnost estetske nazadnosti (kao i etičke površnosti) tekst patetično posebice naglašava ironičnim, turbofolkerskim imperativom: BUDI MOJA RADOST / BUDI MOJA VIOLINA / I MOJ SAKSOFON; na dani se tekst naslanja minijatura naslovljena trice, trezvena konstatacija kasno-konzumerističke narcisoidnosti svedene na digitalizirani trag supremativne estetike (ženskoga) tijela, upravo s naglaskom na laku potrošivost (i zamjenjivost) tijela-medija. Tekst strah od letenja, pak, obilježen je zavodljivom intermedijalnom osjetljivošću: KRUŽENJE UDOVA / UBRZAVALO SE I / UBRZAVALO // DO POTPUNOG SMRZAVANJA / U SKULPTURU / ERICE JONG. Korespondiranje s grafičkim tradicijama (i post-tradicijama) očituje se i tekstom zvrk čije tijelo sugerira dominantno grafičko rješenje u pjesništvu A. B. Šimića. U strofičnom je tekstu lojalnost, s druge strane, tijelo razlomljeno u dva paralelna i približno simetrična stupca. Tekst paralelni svjetovi otvara pitanje hijerarhije svjetova, njihove semantičke (ne)jednakosti ili (ne)pravilnosti, kao i mogućnost transpozicije subjekta iz svijeta u svijet (što, posljedično, rezultira njegovim „otklonom prema svjesnom“, zatim i preispitivanjem realiteta vlastite egzistencije na što, napokon, ni čitatelj nije kadar ponuditi odgovor). Transpozicija se subjekta, kao u tekstu samoća (a u odnosu na rukopisnu cjelinu), dešava i prema kriteriju roda/spola, a u tekstu drama i prema kriteriju lica (uz, pritom, rodnu repoziciju).

Rastući identitetski deficit ilustriran dezintegracijom medija okosnica je teksta iphone x; pritom je, na tragu kritike kasnoga kapitalizma, svakom fragmentu dezintegriranoga medija/čovjeka dopisana mjerljiva materijalna vrijednost. Završnica teksta, pak, ironizira ontološko pitanje transpozicijom sjećanja iz prostorno-vremenskoga konteksta u tehnološki paralelizam artificijelne post-egzistencije (kao jedine moguće): MEMORIJU SAM USPJEŠNO / KLONIRAO NA UREĐAJ / SADA U RAJU / SA SVIM DUŠAMA / VJEČNOGA ŽIVOTA // AMEN. Tekst dnevna dijagnoza približava prirodu kao čimbenik iznevjerenoga subjektova (ionako) usiljenoga optimizma: DAJ RUKU DAN / KAŽEM JA // NE DAM. U tekstu krug sinkretistička deskripcija rezultira po smisao literature nepovoljnim zaključkom umnogome, s obzirom na prostorno-vremenski endistički kontekst, očekivanom. Tekst suputnici podvlači paraegzistencijalni radikalizam literarno omogućenoga supostojanja tradicije i post-tradicije (koji se u zbilji ponajčešće temelji na neuravnoteženoj relaciji odnosno na post-tradicijskom kompiliranju tradicijskih obrazaca, iz čega proizlazi da jedan sustav postaje sredstvom drugoga sustava). Očekivane intertekstualne migove (s obzirom na naslov) nalazim u tekstu kiš (intertekstualne su geste u drugoj strofi pritom fusnotno pojašnjene). Tekst je tranzicijska nesumnjivo jedan od izravnijih angažiranih trenutaka zbirke; ono što atmosferu zapisa čini defetističkom diskurzivna je jasnoća na tragu razgovorne priopćajnosti: KUPILI SMO SI VAŠE TVORNICE / U KOJIMA NEĆETE RADITI / OSLOBODILI SI VAŠA POLJA / NA KOJIM NEĆETE SIJATI // NE ZNAMO GDJE STE POGRIJEŠILI / NIJE NAŠE DA ZNAMO / ZA VAŠE NEVOLJE. Povremena dosjetkovnost na tragu bliskih generacijskih prethodnika (Vladović, spomenuti Balog, osobito Maleš) rezultira i vic-poezijom u kojoj semantičku okosnicu teksta čini stereotip (trusno); tekst govori o sudaru dvojice kršnih Crnogoraca na biciklima. Na tragu semantičke reindeksacije stereotipa lako je čitati i tekst rad red rekreacija (o prometnom policajcu koji je naposljetku ustuknuo pred ženskim šarmom). Tekst naslovnoga neologizma (blistok) hommage je metajeziku migrantske apokalipse: SVI GOVORE / NIJEDAN ARAPSKI.

U tekstu dva kovača intermedijalna je višeslojnost obogaćena približno zrcalno izvedenom figurom ponavljanja (drugi dio prve strofe te druga strofa) na tragu hijazma: PJEVA MIŠO KOVAČ / U CETINJSKOJ TAVERNI // U CETINJSKOJ TAVERNI / PJEVA / SAMO MIŠO KOVAČ; u završnici je teksta pojmu sreća pridodan predznak neuvjerljive usmenopredajne apstrakcije na tragu napuštenih vjerovanja. Tekst corso dočarava post-tranzicijsko „nadglasavanje“ kanonske poetike. Tekst stanja i odnosi, pak, izvrsno dijagnosticira kompleks ustaljenih obrazaca ponašanja kao generatora uznapredovala iščezavanja sredine; izostanak djelovanja koje bi rezultiralo distorzijom rutine tako rezultira melankoličnim zaključkom u potpunosti nesvjesnoga glasnogovornika autodestruktivnoga kolektivnog subjekta: NIJE DANAS LAKO / REKAO JE MIRAŠ JEDNOM / ZNANCU U PROLAZU / ZATO LJUDI ODLAZE / IZ OVE LJEPOTE. U tekstu paralelogram, ustrojenom u dva stupca (kao u jednom od ranije navedenih primjera), uzročno-posljedičnu korelaciju čitateljski uspostavljam promatrajući cjelinu kao jednu strofu, pri čemu prvi fragment stiha biva ili pitanje ili početak konstatacije, a drugi odgovor ili potvrda konstatacije; dano je grafičko rješenje čitati kao komentar semantički dvojbene validnosti prvotno viđenoga. Tekst e-migracija tematizira slučaj ubojstva mladoga njemačkog turista iz, ako se ne varam, 2019. godine, u vrijeme nastajanja ovoga rukopisa, što sugerira, uz dakako brojne druge primjere, njegovu s obzirom na trenutak stvaranja (na sadržajnom planu) sinkronijsku narav; završnica ovoga znatno angažiranoga teksta, uz „patriotski postojani“ pojam domovina, bez imalo sustezanja veže skoru neminovnu emigrantsku šutnju: NOVINSKO IZVJEŠĆE S / REKVIZITARIJEM / BALKANSKE LJUBAVNE LIRIKE / NOŽEM U SRCU / BIJEGOM I PORICANJEM / NE USPIJEVA PRIKRITI PODATAK / DA LUĐACI HODAJU ULICAMA / SILUJU I UBIJAJU / DOK SVI DRUGI UŽURBANO / NESTAJU PREKO GRANICE / TAJEĆI PRAGMATIČNIM NIJEMCIMA / SITUACIJU U DOMOVINI. Zadnji tekst ciklusa, ritam grada, obogaćen anaforičkim nizom, diskretno je angažirani zapis u službi akcentiranja potrošivosti države kao političke kategorije čiji nestanci i mijene, međutim, ne utječu (ili utječu tek posve neznatno) na prostorno-vremenski kontinuitet.

Novi prilozi za katalog banalnosti naziv je, kao što sam ranije napisao, druge velike cjeline rukopisa koji otpočinje tekstom Oglas (8/7/2019.) stilski obilježenim neizravnom anaforom (uvjetovanom stepenastim stihom), a koji sugerira u konačnici društveno iznevjerenu apostolsku narav širenja pismenosti: (u)vodimo knjige u buduću svjetlost / u prošlo svršeno vrijeme. U tekstu Balada o čovjeku koji je svakodnevno odlazio u shopping a ništa nije kupovao osobito su dojmljivi ekspresivni opisi žena u drugoj strofi: žene s djecom u čoporu i narogušenim muškarcima / žene bez djece nabreklih grudi i opuštenih guzova / žene s trbusima u lepršavim haljinama. Tekst O teritoriju i odnosima među živim bićima razmatra ulogu kućnoga ljubimca (psa) kao simbola slabljenja dvojine karakterističnoga za tzv. H-vezu pri čemu isti, u početku ultimativna muškarčeva želja, naposljetku završava na ženinoj grbači, onoj društveno determinirane sakupljačice, hraniteljice i odgajateljice. O jednome koji je pisao u žuti blok komentar je ustaljene sumnjičavosti provincijske sredine prema nepoznatom (u ovom slučaju subjektu-rezidencijalcu); tekst je mjestimično obilježen elementima humoreske, a interesantno je naslov pjesme usporediti s naslovnicom zbirke čiji je omot, naime, žute boje. U tekstu 13. jul, uz figuru ponavljanja, ulogu stilskoga pojačivača mjestimično nosi i hiperbaton, ali i grafostilemi (pisanje dviju riječi velikim tiskanim slovima nejednake veličine fonta, pri čemu dana dva grafostilema možemo promatrati kao odnos hiperbole i litote): velikim slovima piše SEKS / malim slovima LOVE. U polistrofičnoj poemi Kako smo osvojili sretnu vječnost na tomboli grafostilistički je naznačena i figura ponavljanja (stih SJETI SE pisan velikim tiskanim slovima na početku svake strofe). U tekstu je suicidalno uočljiva naznaka posezanja za intersemiotičkim materijalom; komentar je to ruiniranoga evanđelja novoga doba, pridavanja božanske naravi tehnološkim dosezima čije kolektivno obožavanje rezultira tragedijom. To, međutim, ne treba čitati kao kakav konspirativni tekst, već kao historijski potvrđenu sklonost nekritičkom, slijepom vjerovanju. Uvodna je dionica tako obilježena osobito provokativnom ironijom: sišao sam na zemlju / izvadio tri ribe iz konzerve i / 14 milijuna ljudi u Africi / palo je pokošeno.

Tekst Tisućljetni san (vjerojatno najbolji trenutak rukopisa) diskrecije je u potpunosti lišen komentar dominantnih interpretacija „imanja države“ u službi permanentnoga profita namijenjenoga odabranima. Klasna diferencijacija utkana u njezinu srž, njezin okrnjeni i lažni suverenitet državu (ili „državu“) tako čini jamcem gubitništva socijalne većine: čitam vijesti iz svoje tzv. države / koju smo / kažu / dobili / i zahvaljujući tome / ostvarili pravo / na gubitak. U tekstu Dno i naopako kategoriji očekivanoga dopisana je i socijalna obezvrijeđenost nositelja akademskoga elitizma: nedovoljno je kada gledamo / bivšeg profesora / svoga bivšeg fakulteta / kako kopa po kontejneru / skuplja boce / da ne bi morao prositi. Tekst internacionala žestoka je kritika dehumanizirajućega svojstva korporativnoga tržišta; sintagmatska geminacija (ponavljanje sintagme multinacionalna korporacija, doduše, u različitim gramatičkim oblicima) pritom atmosferu teksta, usprkos njenom sinkronijskom realitetu, čini distopijskom i nepodnošljivo anksioznom. Rukopis je zaključen tekstom Svršetak igre, literarnom dekontaminacijom od spomenutoga realiteta (nadasve politički motiviranoga) i nenadanim zaokretom od distopijskoga prema utopijskom diskusrsu: spreman i mirisan / dočekao sam / kraj politike / fikcije koja je / u moje ime sijala / bijedu razdor i smrt / fikcije koja je sve to činila / u mojoj jedinoj stvarnosti.

Da rezimiram, a s tim se, vjerujem, dosta čitatelja neće složiti, Čegecova je nova zbirka ono čega u ovdašnjem recentnom pjesničkom stvaralaštvu kronično nedostaje, taj toliko priželjkivani srednji prst državi i njenim odabranim sinovima (je li tko spomenuo kćeri?) koji, razumljivo, definiraju dobro i loše, državotvorno i antidržavno, lijevo i desno, crno i bijelo, živo i mrtvo. Pritom napose mislim na izrazito angažiranu drugu cjelinu asocijativno na tragu uvodno spomenutih autora, ali i rane Zorice Radaković, pa i (doduše, bitno manje) Allena Ginsberga (ili, kada bismo si dali na slobodu, Briana Turnera, možda i Brucea Springsteena). I premda je Mićanovićev opsežni pogovor pritom posve jasan sustvaralački čin koji možemo čitati i kao quorumaški štos, ali i svojevrsni manifest kojem temelj udaraju retorička pitanja, blurbovski izdvojeni fragment prepoznaje te upućuje na ključno: Što možemo s poezijom koja jest otpor i kad govori o otporu u samo njoj razumljivom jeziku. Što možemo s poezijom koja želi biti (i već time to jest) pobunjenička, snažna, odlučna. Za početak, možemo je čitati. Zatim, možemo je čitati naglas. A onda i naglas pred drugima: u parku, na trgu, pred ulazom u školu ili crkvu, ispred banke, pošte ili policijske postaje. Čitati i čitanjem poručiti: tzv. državo, pročitana si! Pročitana si ti i pročitani su oni koji su te izmislili da bi njima bilo dobro! Naposljetku, za one koje je strah čak i u svoja četiri zida te u sebi čitati angažiranu poeziju, tu je diskretnija, ali jezično uzbudljiva prva cjelina koja će namiriti njihove estetske potrebe pritom ne razotkrivajući (njima samima) njihov kukavičluk. Mogao bih i radikalnije zaključiti ovaj oduševljeni osvrt, ali nemam namjeru (i nemam želudac) ispričavati se zakletim osporavateljima autorskoga prava na defloraciju jezika čijoj je čednosti, govorimo li o Čegecovu Cetinjskom rukopisu, odzvonilo.

Piše:


Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

18.1.2021.

© 2019 Artikulacije