Kritika

Od prijezira do spomenika (A. Maurović i N. Neugebauer: “Grička vještica”)

Marija Jurić Zagorka rodonačelnica je hrvatskog popularnog romana, prva hrvatska profesionalna novinarka, jedna od prvih hrvatskih feministica… moglo bi se navesti još puno toga po čemu je obilježila hrvatsku kulturu. Jednako pionirsku ulogu na području hrvatskog stripa imao je Andrija Maurović. No, i jedno i drugo bili su ne samo prvi nego su ostali sve do danas među najboljima i najpopularnijima u svojim područjima. Oboje u tom statusu za života, nažalost, nisu uživali, zato što ih je tzv. visoka kultura marginalizirala. Ali, zadovoljštinu su im pružali njihovi brojni (tzv. obični) čitatelji – u vezi s tim su još za života mogli biti itekako zadovoljni. Povezivalo ih je i to da su njihova djela uglavnom izlazila u nastavcima u novinama ili u novinskim sveščićima, čijoj su pak neuglednosti bili suprotstavljeni redovi kupaca koji su ispred kioska nestrpljivo iščekivali novi nastavak. Mnogo je, dakle, dodirnih točaka između Zagorke i Maurovića, a moguće je da su se i poznavali, s obzirom na to da je Maurović ilustrirao naslovnice nekih Zagorkinih romana.

Spomenute i ostale dodirne točke između tih dviju umjetničkih osobnosti na najbolji su se mogući način ipak susrele u stripskoj verziji Zagorkina romana Grička vještica, za koju je crteže izradio Maurović, dok je scenarij napisao Norbert Neugebauer. Dogodilo se to krajem 1960. kada je spomenuti strip počeo izlaziti na stranicama tada vrlo mladog Večernjeg lista, gdje je narednu godinu i pol znatno podizao Večernjakovu nakladu te hrvatskoj – a zapravo cijeloj tadašnjoj jugoslavenskoj – kulturi podario pravo remek-djelo. Nazvati strip remek-djelom u prijašnjim je vremenima bilo gotovo zabranjeno, ali danas to treba glasno i jasno reći.

S obzirom na popularnost, ali i kvalitete Zagorkine Gričke vještice, odabir upravo tog romana kao predloška za strip bio je pun pogodak. Naime, riječ je o uzbudljivoj i čitateljski pristupačnoj priči, koja uvelike barata tipičnim elementima popularne književnosti (dvoboji, tajne, prerušavanja, otmice…), no ipak sadržava i subverzivnu notu (o spolnoj i socijalnoj nejednakosti, neprosvijećenosti, mehanizmima moći, patologiji masa itd.), zbog čega je sve do danas vjerojatno najčitaniji hrvatski roman. Grička vještica je, kao što je poznato, zapravo romaneskni ciklus koji se sastoji od sedam dijelova/knjiga, a Neugebauer i Maurović adaptirali su samo drugi dio serijala, Kontesu Neru.

Idealan predložak ipak nije dovoljan za stvaranje novog vrijednog djela – da Neugebauer i Maurović nisu svaki svoj dio posla odradili na najvišoj mogućoj razini, krajnji rezultat ne bi bio toliko spektakularan koliko jest. Neugebauer, kao već iskusan scenarist, majstorski je vrlo opsežan i složen roman sveo na potreban stripski opseg, pri čemu ništa važno nije ispušteno. Kod Neugebauerove obrade posebno mi se svidjelo i to što je u velikoj mjeri upotrijebio doslovne izvatke iz romana.

Najveće zasluge ipak pripadaju Mauroviću, tada također već iskusnom i potvrđenom stripskom crtaču, koji se afirmirao još u međuratnom razdoblju, stripskim uspješnicama kao što su Trojica u mraku, Sedma žrtva, Gospodar Zlatnih bregova, Posljednja pustolovina Staroga Mačka itd., a do tada se već bio okušao i u stripskim adaptacijama romana, kao što su Sienkiewiczev Ognjem i mačem i Šenoino Zlatarovo zlato. Iako se kod Gričke vještice Maurović odlučio na crno-bijelu tehniku, koja je na prvi pogled manje atraktivna od stripa u boji, svaki kvadratić Gričke vještice malo je likovno remek-djelo, bilo da se radi o prikazu interijera ili eksterijera, krupnim planovima ili masovnim scenama. Usto, Maurović je vjerno dočarao 18. stoljeće (odjeća, arhitektura…) u koje je smještena radnja, a i svaki je lik vrlo promišljeno portretiran. Pritom – kao u klasičnim noir filmovima – dominira crna boja, koja doprinosi dramatičnosti i tjeskobnosti radnje. Najvažnije od svega je to da se kvadratići, pasice i table skladno nadovezuju jedni na druge, stvarajući uvjerljivo vizualno pripovijedanje, blisko filmsko-sekvencijalnom.

No, ni to nije dovoljno da bismo neko umjetničko djelo nazvali uspješnicom – potrebna mu je naklonost publike. U tom kontekstu za početak ne bi trebalo zaboraviti pozdraviti odluku Večernjeg lista da udomi strip. Iako, u tom je kontekstu ostala mala mrlja ili barem nelogičnost. Naime, iako radnja stripa/romana još nije bila završena, u lipnju 1962. strip se naprasno prestao pojavljivati na Večernjakovim stranicama bez ikakva objašnjenja. Od ukupno 632 pasice do tada ih je u Večernjaku objavljeno 480. Tu okrnjenost ispravilo je novo izdanje stripa, ovaj put u sveščićima u izdanju Lykosa, kasnije Epohe, iz Zagreba. U 14 sveščića koji su izlazili tijekom 1962. i 1963. strip je, dakle, tek u toj ediciji dovršen. Poslije toga, 1981. sveščiće je reizdao CFSA (Jugoslavensko udruženje za crtani film, strip i karikaturu) iz Sarajeva, kojem također treba odati priznanje. No, ni Lykosovo/Epohino izdanje ni CFSA-ovo izdanje suvremenim čitateljima nažalost gotovo više nisu dostupni, iako se još pokoji primjerak može pronaći u antikvarijatima i oglasnicima.

Stoga je posebno potrebno pozdraviti prvo integralno i restaurirano izdanje stripa koje se pojavilo prošle godine. Hvalevrijedan je to pothvat koji je poduzeo sarajevski izdavač Više od stripa, vlasnika, ujedno i urednika izdanja, likovnog umjetnika i stripofila Alije Balte. Zahvaljujući njegovu entuzijazmu, svi nastavci Neugebauerove i Maurovićeve Gričke vještice prvi su put okupljeni unutar istih korica te su tako postali lako dostupni suvremenim čitateljima, ali i proučavateljima, pa se valjda više neće događati da se zaboravlja ili tek uzgredno spominje u kontekstu Maurovićeva opusa, ali i u kontekstu povijesti hrvatskog i jugoslavenskog stripa, gdje joj pripada istaknuto mjesto.

Što se tiče samog izdanja, radi se o luksuznoj knjizi tvrdih korica, koja osim stripa sadržava i mnoštvo priloga. No, krenimo od stripa, koji za ovo izdanje nije tek prvi put okupljen na jednom mjestu, nego je i restauriran, što znači da su popravljena neka oštećenja i nedostaci iz Lykosove/Epohine verzije, koja je poslužila kao izvor. U tom je izdanju, što prije Balte nitko nije primijetio, nedostajalo i nekoliko pasica, koje su u ovom prvom integralnom izdanju pridodane iz Večernjakove verzije. U tom smislu tek ovo Baltino izdanje sadržava, dakle, cijeli strip – u Večernjaku strip nije bio dovršen, a u Lykosovu/Epohinu izdanju izostalo je nekoliko pasica. Dok su u Večernjaku i poslije u sveščićima objavljivane po dvije pasice s po dva ili tri kvadratića, Balta se – s obzirom na kvadratičasti format svojeg izdanja – odlučio za tri pasice po stranici.

Prilozi uz strip također su na najvišoj razini. Tako na početku knjige Balta donosi svoj uvodni tekst o Mauroviću, nazivajući ga „genijem crteža u stripu“, dok njegovu Gričku vješticu smatra „remek-djelom devete umjetnosti“. Maurovićevu genijalnost Balta obrazlaže s obzirom na konzistentnost kompozicije njegova stripa, vješto igranje svjetlom i sjenom, uvjerljive prikaze karaktera i emocija likova, znalačko postavljanje grupnih scena, pogođenu scenografiju i kostimografiju itd. Mauroviću počast u svojem uvodnom tekstu odaje i Midhat Ajanović, svestrani sarajevski pisac, filmaš i karikaturist s podužim sveučilišnim stažem u Göteborgu, koji smatra da je Maurović „bio jedan od najtalentiranijih umjetnika koji je ikada crtao stripove“.

O Mauroviću pohvalno piše i poznati pisac i publicist Miljenko Jergović, koji ispravno apostrofira to što su se u stripskoj verziji Gričke vještice zajedno našli akteri, mediji i žanrovi koje je tzv. visoka kultura prezirala: „Njoj [Zagorki] koja je prezrena u književnosti, on [Maurović] koji je prezren u umjetnosti, crta u prezrenom žanru stripa posvetu, koja izlazi na stranicama novina namijenjenima zabavi.“ I od sve te „prezrenosti“ nastalo je vrijedno umjetničko djelo, koje je još jednom pokazalo kako i popularni žanrovi i djela (koje se ranije nazivalo trivijalnima, šundom i slično) itekako imaju svoje umjetničke i ostale vrijednosti. Svjedoče o tome prije svega brojni poklonici kako Zagorkinih tako i Maurovićevih djela, a u novije vrijeme i sve brojniji proučavatelji.

Kad smo kod „prezrenosti“, potrebno je vratiti se nakratko na Ajanovićev tekst i apostrofirati njegovu tvrdnju da „ima neke pravde u tome da se jedno Maurovićevo djelo, obnovljeno i osvježeno digitalnim postupkom, pojavljuje u Sarajevu. To je, naime, grad u kojem je Maurović proveo dio života“. Pohvalno je to za Sarajevo, gdje je „Stari mačak“ živio oko godinu dana, dok za Zagreb i Hrvatsku, gdje je proveo cijeli život, baš i nije. No, kao i u svim drugim slučajevima, i ovdje se ne radi o gradovima i državama, nego o ljudima, a Sarajevo ima Aliju Baltu.

Kao pogovor stripu nešto opsežniji tekst u knjizi donosi beogradski esejist i stripolog s amsterdamskom adresom Zoran Đukanović, koji znatnije skreće pozornost na sam Zagorkin roman i njegovu temeljnu temu, progone vještica u 18. stoljeću, te ostale slojeve (povijesni, feministički, prosvjetiteljski, ideološki…), zaključujući da „čitanje stripa Grička vještica, kao i romana, pored zadovoljavanja čitalačko-avanturističkih potreba, budi bes i pobunu, što je Zagorki bio i cilj, želela je da emancipuje svest svojih čitalaca, a na popularan način“.

Nazvavši ga „stripom nad stripovima“, Neugebauerovu i Maurovićevu Gričku vješticu hrvatski publicist, filmolog i stripolog Veljko Krulčić u svojem pogovaračkom tekstu promatra pak u sklopu njihovih opusa, ali i u sklopu tadašnjeg jugoslavenskog stripa, uočavajući da je to ne samo najobimniji Maurovićev strip nego i „najduži strip klasične realističke naracije koji je ikada izlazio u nekoj od hrvatskih, ali i u dnevnim novinama iz cijele bivše Jugoslavije“. S obzirom na to, ali i njegovu umjetničku vrijednost, Krulčića, kao i nas današnje, čudi što Grička vještica sve do najnovijih vremena nije dobila znatniju pozornost među proučavateljima stripa: „Gričku vješticu po najstrožim estetskim i valorizacijskim vrijednostima, po dramaturško-narativnim i crtačko-vizualnim kriterijima, po svojoj raskošnoj (i – nemojmo biti lažno skromni – autentičnoj) scenografiji, po ostvarenom ugođaju i likovnoj ‘rekonstrukciji’ XVIII stoljeća, melodramatici, slojevitosti priče i likovima ‘većima od života’ – smatramo – ultimativnim remek-djelom stripovne umjetnosti, jednim od onih izvrsnih, neprolaznih, ‘forever’ djela koje bi u svakoj relevantnoj i utemeljenoj analizi Maurovićeva (i Neugebauerova, naravno) opusa moralo biti na istaknutom mjestu.“

Na kraju knjige nalazi se i natuknica o Mauroviću iz Svjetske enciklopedije stripa (1976.) koju je napisao Ervin Rustemagić, a za ovo ju je izdanje priredio i komentarom popratio Ajanović. Knjiga donosi i kratke biografije Neugebauera i Zagorke koje je priredio Marko Fančović te Maurovićevu biografiju i stripografiju, koje je priredio Krulčić.

U svakom slučaju, potrebno je čestitati Balti što je angažirao relevantne autore čiji tekstovi osvjetljavaju važnost (stripske) Gričke vještice s različitih strana i daju cijelom izdanju dodatnu težinu. Činjenica da autori tih tekstova ne dolaze samo iz različitih disciplina nego i iz različitih država bivše Jugoslavije svjedoči o tome da je Grička vještica prerasla disciplinarne i nacionalne okvire. Ta činjenica pokazuje, što je jednako važno, i da su takve suradnje ne samo moguće nego i poželjne.

Za kraj, potrebno je osvijestiti i apostrofirati put (stripske) Gričke vještice od prijezira do spomenika. Jergović je u spomenutom tekstu ispravno zaključio da je Maurović svojom Gričkom vješticom podigao „stripovski spomenik Zagorki“. Sukladno tome, dodao bih da je Balta ovim prvim integralnim i restauriranim te bogato opremljenim kolekcionarskim izdanjem tog stripa podigao knjižni spomenik Mauroviću. I Zagorka i Maurović te spomenike itekako zaslužuju.

Piše:


Mario Kolar (Molve, 1981) književni je povjesničar i kritičar, docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, gdje predaje kolegije iz moderne i suvremene hrvatske književnosti. Osnovnu školu završio je u rodnim Molvama, opću gimnaziju u Đurđevcu, a studij kroatistike, slavistike i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Objavio je knjigu književnih kritika "Nuspojave čitanja" (2014) te znanstvene knjige "Između tradicije i subverzije" (2015), "Izazovi čitanja" (2018) i "Teksture i strukture" (2023). Stotinjak studija, eseja i kritika objavio je u različitim znanstvenim i književnim časopisima i zbornicima. Priredio je izabrana djela Dubravka Ivančana ("Izabrana djela", 2017), Frana Galovića ("Dok večer se zmrači", 2020) i Slavka Kolara ("Izabrana djela", 2023), kao i knjigu izabranih radova o Slavku Kolaru ("Divan užas", 2021). Autor je teksta za ilustriranu biografiju Frana Galovića ("Fran", 2023, ilustracije Tomislav Zagoda). Član je uredništva književnog časopisa "Artikulacije", a suuređivao je i časopis "Republika" (2021–2023). Dobitnik je Nagrade „Julije Benešić“ (2014) za književnu kritiku. Živi u Koprivnici.

Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

25.4.2023.

© 2022 Artikulacije