Usprkos ranijim (ne samo mojim) upozorenjima da bi u Jendričkovu slučaju, a govorimo o značajnom imenu, jednom od najznačajnijih imena hrvatskoga pjesništva posljednjih četrdesetak godina, neobuzdano pisanje praćeno jednako neobuzdanim objavljivanjem moglo rezultirati kompromitirajućim činjenicama, sisački bard očito ne pomišlja zaustaviti se. Istovremeno, tražeći odobravanja za uvijek još jednu oproštajnu pjesmu (a zatim i oproštajnu knjigu) na društvenim mrežama, autor nekolicine iznimno značajnih naslova (poput zbirke Pacifička kiša nad Kupom iz 2010.), očito zadovoljen nonšalantnim društveno-mrežnim vrednovanjem (potvrđenim, dakako, lajkom), očito ne vidi problem u činjenici da je u posljednjih deset godina (počevši sa spomenutim naslovom) objavio (ukoliko sam dobro prebrojao ono što sam čitao i ono što nisam) dvadeset zbirki poezije. Dvadeset, dakle, ukoričenja od kojih je barem deset autor putem društvenih mreža imenovao svojim oproštajem od književnosti. I uzalud diskretno pisani komentari dobronamjernika da bi s tom praksom, ako ništa drugo, trebalo usporiti te da su zbirke jedna drugoj sada već toliko nalik te ih, zbog izostanka specifičnosti, one makar jedne karakteristike koja bi rukopis učinila autonomnim u odnosu na ostatak opusa, identificirati možemo tek kao „dio napisanoga u posljednjih deset godina“. O Jendričku sam pisao mnogo i uglavnom pohvalno. Komentirajući jednu zbirku (ne sjećam se točno koju, iz navedenih je razloga to nemoguće čovjeku koji ne posjeduje fotografsko pamćenje), konstatirao sam da to sada već polako gubi smisao zarekavši se samom sebi kako daljnja Jendričkova ukoričenja neću komentirati. Pa ipak, odonda (a to nije otprije tko zna koliko vremena, možda godinu i koji mjesec) otisnute su još tri ili četiri zbirke. Ova koja mi se na radnom stolu našla početkom godine bila bi, stoga, četvrtom ili petom. A zašto sve to spominjem? Zato što smatram da iz poštovanja prema velikom autoru ne bi trebalo šutjeti već govoriti, jasno ukazati na ovu nedvosmislenu skribomaniju čiji autor, usprkos svim ranijim postignućima, recepcijsku zadovoljštinu nalazi u spomenutim lajkovima koji ga očito motiviraju ne samo pisati već i objaviti još tko zna koliko zbirki poezije u narednom vremenu (iskreno, ne bi me začudilo da do kraja ove godine otisne još tri ili četiri naslova). Nepoznat netko (katkad je zbilja divno parafrazirati Krležu!) ukazao mi je na novinski članak koji jednoga književnika glorificira tako što ističe kako je u tekućoj godini objavio, ako se ne varam, sedam novih knjiga. E, pa divno!
Zbirka Urlici snova, za razliku od većine naslova otisnutih u posljednje, recimo, tri godine, nije odijeljena u cikluse (što je i dobro s obzirom da su ciklusi navedenih naslova uglavnom bili lišeni jasne rukopisne logike) te broji ukupno trideset i sedam tekstova. Za početak, idejna se iscrpljenost razaznaje i u navedenom, vjerujem da ćete se složiti, patetičnom naslovu kakav priliči tzv. autorima-amaterima (nerado spominjem amatere u književnom kontekstu s obzirom da takva konstatacija provocira aluziju na književnike-profesionalce, one koji od književnoga rada žive, a kojih u hrvatskoj književnosti gotovo da nema) koji, doduše, zbog nejasne kulturne politike kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini nerijetko „prolaze“ kao relevantna imena, a njihove pseudoliterarne splačine kao nezaobilazne književne činjenice vrijedne opet kojekakvih antologijskih sabiranja, prijevodne prakse ili pojavljivanja u Vijestima iz kulture na presvetoj nam dalekovidnici (o tome, kao i o strukturi članstva strukovnih udruženja koji se odnose na književnost, valjalo bi zasebno pisati, mada nisam siguran kome, a još manje čemu). Samu naslovnicu knjige, pak, ne bih komentirao. Recimo da je i tu ponestalo kvalitetnih zamisli.
Prvi tekst rukopisa naslovljen Jesen minijatura je neiskorištenoga potencijala napose zbog sintaktički zbunjujuće druge strofe: ne želimo / da to netko / drugi čuje / vidi / dojuri / u gomili. U tekstu Nenapisana knjiga subjektova opsjednutost nepočinjenim pismom, rekao bih, odražava autorovo progresivno skribomansko ludilo; pri tom, valja naglasiti kako naročito pretenciozna završnica u velikoj mjeri narušava ukupni dojam teksta: ni u ljubavi ni u suicidu konačno / ni u ubojstvu Zemlje iz nehata. Gustoća genitivnih nanosa zapravo je očekivanom posljedicom nekontrolirane stvaralačke hiperprodukcije; kao prvi u nizu primjera ističem drugu, treću i četvrtu strofu teksta Delfini maze trbuhe trudnica, naime: čisti se od svih / otisaka / okusa / ugode majčinog / mlijeka // mirisa / pupkovine / smokava / iz svih dosadašnjih / poroda // u plićaku oceana / delfini / maze / trbuhe trudnica. U svojim osvrtima često ističem problematiku prekomjernoga posezanja za genitivom u poeziji. S razlogom! Genitiv nudi jednostavnija izvedbena rješenja što, pak, dovodi u pitanje estetsku izvrsnost konačnoga proizvoda (na problem genitiva u suvremenom pjesničkom stvaralaštvu prije mnogo me je godina upozorio Romeo Mihaljević i to je bio jedan od rijetkih trenutaka kada sam se s pjesnikom iz Našica složio). U tekstu Hrvatski jezik 1991. – 2019. vokativ je, ne bih rekao zbog ironijskoga odmaka, uporabljen nepravilno (Profesore Miodrag Maričić). I u tekstu je Zavičajne mačke sintaksa opterećena genitivom do, rekao bih, razine diletantizma: one nas davno odsutne / bude magijom / mlakih jutarnjih čajeva // u kajdankama / nostalgičnih nota / to je tako nelagodno // kao besmislena / gravitacija emocija / oko sjena lica predaka (genitivna se gustoća pritom primarno odnosi na sintagme). Usiljenu sintaktostilističku sofisticiranost nalazimo u tekstu angažiranoga predznaka Snaga urlikanja snova što bez daljnjega rezultira zadiranjem u pamfletizam: uvjerena u moju snagu / urlikanja snova / ljubavnim manifestima / nad svim oceanima / poželjnih društvenih sustava. Slična je priroda problema (doduše naglašenije na leksičkom planu) i teksta Poezija. S pamfletizmom, k tomu, graniči i naslovno osobito nevješta Osmrtnica ljudskosti, pri čemu pažnju skrećem na drugu i treću strofu: pridružujući im se / kao podstanari / moramo lijepo / antidepresivima / opjevati svoju odličnu ocjenu / iz socijalne psihijatrije // zaboravljanje slogana / iznad ulaza u Auschwitz / cvrkuću ptice piarovke / u poštanskim uniformama / ne vjerujem im kao ni sebi (?!?).
Tekst Infantilni telac crnohumorna je minijatura za koju možemo reći kako je jednim od rijetkih nesumnjivo uspjelih trenutaka rukopisa: Nema mi / spasa // u sve mlađe / blenem // infantilan / kao telac // niti da me / odvedu u klaonicu // ne bih / prepoznao mesare. Nešto je uspjelijim i tekst Ukrašene konjske glave. Mahnitost pisanja, već smo mogli vidjeti, rezultira neprihvatljivim pravopisno-gramatičkim propustima kao, primjerice, u tekstu Sretno, ističem: kome se možeš moliti / pri brzini preko 100 km na sat / mislim bili se zanjihao. Opterećenost genitivom prisutna je i u tekstu Ptica palčić, navodim prvi dio prve strofe: Padajući / s njihaljke / poput sna / na podu kaveza. Izvedbena se neuvjerljivost također očituje pokušajima uvjeravanja čitatelja u jezikom potvrđenu subjektovu egzistencijalno-identitetsku rubnost kao u tekstu Anksiozni jezik čiji je naslovni plan upitne opravdanosti (napose stilske); nedostatak kvalitetnih naslovnih rješenja očituje se i diletantskim naslovom teksta Oplodnja snova, teksta koji usprkos tomu spada među kvalitetnije u odnosu na rukopisnu cjelinu nudeći, uzgred budi rečeno, imperativ kao jedno od možebitno neiscrpljenih stilskih rješenja: Sanjaj / slatkoću / ploda // sanjaj / koštice / u njemu // sanjaj / dok su na granama / ne čekaj. Spominjana opterećenost genitivom, usprkos tomu što je posezanje za istim stvaralački jednostavnije rješenje, povremeno rezultira izraženom sintaktičkom nezgrapnošću kao u trećem i četvrtom stihu prve strofe teksta Najslađi teret, citiram: prostodušno rasutog / tereta urlika ljubavi.
Tekst Kći sadrži nešto naglašeniju emotivnu komponentu te je, usprkos nepotrebno dvaput korištenom čestičnom sve u službi stilskoga pojačivača, jednim od kvalitativno zapaženijih dionica zbirke. Jezični problem nalazimo i u naslovu teksta Najduža noć – ovdje je, dakle, ili posrijedi kakva teško razumljiva autorska intervencija ili pogreška koja utoliko rezultira fijaskom. Osim u naslovu, besmisleni se superlativ najduža pojavljuje i u središnjici teksta: noćas je najduža / noć u godini. Pravopisno-gramatička nedoumica ostaje i nakon čitanja teksta Prestižna nagrada s posebnim naglaskom na prvu strofu, prosudite sami: Obrazi mi se osipaju / s dugo ne bojanim zidovima / u ogledalu svrbi me brada. Viškovi jezičnoga materijala (dakako, genitivnoga predznaka) uvelike opterećuju i tekst Vertikale, ističem: A kada nas / u knjigama / svakodnevice / izmožde riječi / visokih temperatura / gripoznih / horizontala. Za tekst Suicid brigade branitelja ni uz najbolju volju ne mogu dokučiti koja bi njegova uloga bila s obzirom na rukopisni kontekst; završnica teksta k tomu je i providna aluzija na kultni antiratni film Lovac na jelene redatelja Michaela Cimina iz 1978. Posljednji tekst rukopisa, mada mi tek u njegovu slučaju nije jasno što on u zbirci uopće traži, diskretno je erotizirani zapis naslovljen Ženin cvjetnjak (samoubojstva branitelja i ženska ljepota ili nekom nedokučivom logikom idu ruku pod ruku ili je ono drugo – sve napisano ugurati u jedan rukopis pa računati da tu strategijsku neozbiljnost nitko živ neće komentirati).
Što naposljetku reći? Ponovit ću: Jendričko je značajno ime hrvatskoga pjesništva te utoliko smatram bitnim reagirati na njegov perceptivni pomak dobrim dijelom prouzročen, kao što sam i uvodno natuknuo, društveno-mrežnim odobravanjima poradi kojih autor, bez obzira što uglavnom piše (i objavljuje!) jednu te istu knjigu svakih nekoliko mjeseci, očito nije kadar shvatiti koliko je taj proces ispod njegova renomea. Dvadesetak knjiga u posljednjih deset godina jamac je kvalitativnih posrtanja na koja književna kritika mora reagirati. Ako ne zbog naslova samih onda zbog autora koji je svoje mjesto pod zubatim Suncem hrvatske književnosti davno zaslužio. Naposljetku, zar je baš sve napisano potrebno objaviti? Zar potrebu za pisanjem ujedno nije moguće nastojati zadovoljiti okušavanjima u drugim književnim vrstama i žanrovima? Jendričko potpisuje zbirku eseja objavljenu devedesetih. Što ga sprječava da nešto slično pokuša i sada? Genitiv?
