Razgovor, Ana Schnabl

Nisam vizionarka, već analitičarka. Zato pišem o onom što mi je poznato.

Jedna od gošća na ovogodišnjem Alpe Adria Festivalu bit će i mlada slovenska spisateljica Ana Schnabl, koja je prošle godine objavila svoju prvu zbirku kratkih priča te odmah dobila nagradu za najbolju debitantsku knjigu. Urednica je Europske revije za poeziju, studentica na doktorskom studiju filozofije te povremena kolumnistica za slovenske medije iz područja kulture. Schnabl nakon objave prvijenca ne odmara već radi na novom romanu dio kojega bi mogla pročitati publici na skorašnjem druženju u Podravini. Za Artikulacije otkriva niz zanimljivosti o svom dosadašnjem stvaralaštvu.

Prošle godine objavili ste svoju prvu zbirku kratke proze Razvezani. Koliko dugo ste radili na njoj?

O pričama i likovima sam razmišljala dosta dugo jer sam poprilično neodlučna i sumnjičava autorica. Prije nego što se primim pisanja, moram dobro razraditi plan, inače samo osjećam veliku neugodnost i pisanje mi predstavlja prevelik stres. Psihičke pripreme, ako dozvoljavate obješenjački upad, trajale su otprilike pet godina, no kada sam počela pisati, priče su brzo bile gotove. Neto vrijeme utrošeno na pisanje bi možda iznosilo tri ili četiri mjeseca. Kratka priča zahtijeva potpuno drugačiju koncentraciju od romana, pisanje je na neki način više eruptivno, eksplozivno, što je naravno usklađeno s neizvjesnim načinom postojanja. Disciplina koja se stječe kratkom pričom je u potpunosti  neprocjenjiva.

Ljudi o kojima pišete, Vaši likovi, vrlo su kompleksni, opsujete ih detaljno, gotovo psihološki. Je li ih bio problem, u tako kratkoj formi, predstaviti baš onako kako ste željeli?

Zapravo ne. Još dok sam razmišljala o likovima, znala sam u kakvoj ih formi želim predstaviti, odnosno znala sam da će ona biti kratka. Nisam ih analizirala kao cjelokupne osobnosti, već sam se prvenstveno usredotočila na njihov ključni emocionalni problem: zavist, ovisnost, depresiju itd. Kad sam shvatila temelj njihove nevolje, „iskopala“ sam one psihološke detalje koji tu nevolju najtočnije predstavljaju ili je sažimaju. Dakle, ti likovi su me zanimali samo u točno određenom trenutku njihova života, opterećeni točno određenim problemom. Važni su bili detalji, rekla bih, a ne toliko psihološko profiliranje en gros. Naravno da moj stvaralački proces nije toliko rigidan, kako sažimam ovom prilikom, i često se izgubim, ali se trudim da iz vida nikad ne izgubim temeljni psihološki zaplet lika. Jer, ako u kratkoj priči to izgubim, izgubila sam i lik.

Vaše priče govore o ljudskim slabostima s kakvima se svi povremeno susrećemo. Što je s Vama? Koliko osobnosti unosite u svoje pripovijesti?

Moji likovi nikako nisu odraz ili produžetak mene same, ne pišem autobiografski niti autofikciju. Oni su u biti drugi ljudi, koji mi nisu strani, jer sam ih upravo ja iznova stvorila iz djelića života ljudi koje susrećem i s kojima živim, iz njihovih i svojih emocionalnih reakcija i konflikata. Puno i često opažam, a još češće vježbam suosjećanje. S obzirom na to da silno nastojim razumjeti sebe i druge, iz toga crpim ne samo svoju životnu, već i literarnu osnovu. I još nešto. Zaista vjerujem da mi ljudi više nalikujemo jedni drugima, no što si to želimo priznati: iz toga razloga si često dozvolim zaključivati po sebi, odnosno prepoznajem između drugih i sebe više sličnosti nego razlika. Nisam vizionarska autorica, više analitičarka i zato najradije pišem o onome što mi je poznato odnosno onome što sam posredno ili neposredno iskusila.

Često pišete o aktualnim ženskim pitanjima. Kakva je danas situacija po pitanju ženskih prava u Sloveniji?

S jedne strane mi se čini da smo mi žene dosegnule političku ravnopravnost – o tome svjedoči, primjerice, usklađenost kad je riječ o plaćama – no s druge strane, reakcionarne težnje određenih društvenih i političkih skupina još su snažnije. Iznenada opet razgovaramo o pravu na pobačaj. Očite, javne društvene nepravde su nekako utihnule i sasvim dobro se ustalile u našoj svakodnevici. Još uvijek se suočavamo s mnoštvom diskriminacije i lažnih predstava. Situacija je vrlo kompleksna i zato o njoj treba često i puno pisati i govoriti, teško ju je sažeti u jedan odgovor.

Kakva je danas literarna scena u Sloveniji? Pišu li i čitaju Slovenci? Koje slovenske autore rado čitate?

Literarnih stvaratelja je poprilično, Slovenci su narod koji puno piše. Ono što me najviše veseli je to što su pisci toliko raznoliki da više ni ne možemo govoriti o nekim posebnim literarnim tokovima ili generacijama. Prevladavaju vrlo individualne vizije literarne umjetnosti, pa čitatelji zapravo imaju na raspolaganju sve što im odgovara. Među njima je i nekoliko autorica i autora koje iznimno poštujem: Mojca Kumerdej, Jasmin B. Frelih, Urban Vovk, Katja Perat, Drago Jančar, primjerice.

Koliko Vam je poznata hrvatska literarna scena? Koje ovdašnje autore volite?

Najviše poznajem pjesnike zbog projekta u kojem sudjelujem. Najbolje su mi poznati Asja Bakić i Marko Pogačar, među proznim piscima Vedrana Rudan i Slavenka Drakulić. Prozu najradije čitam u izvorniku, a kako hrvatski zapravo ne govorim, ograničena sam na tri druga jezika.

Nakon što ste objavili zbirku, kazali ste kako su Vaši sljedeći ciljevi roman i drama. Jeste li već počeli raditi na tim projektima? O čemu će u njima biti riječ?

Roman već pišem, ali detalje ne bih otkrivala. Ionako sam u javnosti već rekla previše, i to prebrzo, pa me to samo „pere“. No, naučila sam nešto… (smijeh)

Bavite se i novinarstvom. Kakav je danas položaj novinara u Sloveniji?

Novinarstva sam se ostavila jer nikad nisam bila dobra novinarka, samo sam jako dobro znala pisati. Još uvijek pristanem napisati kolumnu ili neki drugi oblik osvrta, za istraživanje i terenski rad sam jednostavno previše introvertna. Inače je položaj novinara u Sloveniji poprilično kompleksan. Oni koji nisu stalno zaposleni nisu za svoj rad primjereno plaćeni, pa nisu niti motivirani u istraživački rad uložiti puno vremena i energije. Da bi se preživjelo, potrebno je puno producirati, a tako naravno pada kvaliteta, kao i smisao novinarskog rada. Naravno, za to nisu krivi novinari, problem je u sustavu. Prevelik problem za kratak odgovor.

Kako ćete se predstaviti hrvatskim čitateljima na Alpe Jadran Festivalu u Podravini?

Navodno ćemo imati festivalske majice (smijeh). Vjerojatno ću se predstaviti nekim poglavljem iz romana i kratkom pričom iz svog prvijenca. Neke druge trikove ne bih pokazivala (smijeh).

Piše:


Fotografija:

Matej Pušnik

Rubrika:

Razgovor, Ana Schnabl

Objavljeno:

9.9.2018.

© 2019 Artikulacije