Pripovijetka

Most

Kada bi barem učinio nešto neobično u ovom ljetnom gradskom stanju u vrijeme praznika koje već dvadeset godina nema, a svejedno ih i dalje osjeća kao amputirani ud. Kada bi barem učinio jedan korak van svakodnevne rute pod nemilosrdnim usijanim srpanjskim nebom. Hans je izišao pred zgradu uprave industrijskog poduzeća gdje bi se tijekom dana ili znojio i davio za računalom u svojoj vreloj kancelariji, ili pak pothlađivao i gubio glas u preklimatiziranim uredima stranih menadžera za koje je prevodio. Barem jedan korak u stranu, ponavljao je putem kroz hijerarhizirano parkiralište na kojem su pod suncem blještale metalizirane karoserije skupih automobila.

Ogromna čeličana skrivena iza roleta prozora klimatiziranih ureda s naporom izdiše ispušne plinove u nepomičan zrak i sve to izgleda kao da uopće nema veze s ekonomskim računicama i gotovinskim tokovima do kojih je menadžerima prvenstveno stalo. Kao da je zloslutni cilj tih vrućih postrojenja otežavati ljudima život i nanositi štetu kraju u koji je pedesetih godina tvornica nemilosrdno umetnuta. Sada je Hans već cijelu osjeća na hrptu, huk peći, zveket metalnog otpada uloženog u ognjišta, prskanje i pištanje vruće kovine u kristalizatorima, udarci valjaoničkih stanova, brektanje motora tvorničkog prijevoza. Te se stvari preko ljeta ne bi ni trebale raditi, pomisli, i odjednom spazi da ne hoda prema svojoj tramvajskoj stanici, već da je nehotice skrenuo u ulicu omeđenu topolama i jasikama koja ga vodi oko napuštenih stambenih zgrada prema nepoznatoj zemlji između tvornice i rijeke. Odvezao je kravatu, otkopčao košulju oko vrata, sako prebacio preko ruke. Još nikada nije išao tim putem, tek je slutio da će iza tih zakorovljenih šuma i napuštenih naseobina biti rijeka prekoračena željezničkim mostom, a iza njega grad, takav kakav poznaje.

Kamo to idem? Zaustavio se na vrućem asfaltu i prestao razmišljati, samo je osluškivao zujanje kukaca u cijeloj toj okolnoj vegetaciji — muhe, ose, pčele, pršilice, muhe mesarke. Lako je mogao zamisliti leš na kojemu bi blagovale. Ovdje uopće nije sigurno, ovdje čovjek ne bi uspio dozvati pomoć. A gdje bi uopće uspio? pomislio je i krenuo dalje, odlučan već nekako doći do rijeke, ako njegova staza ne završi ravno na odlagalištu otrovnog otpada.

Kao dječak često je lutao prigradskim pustošima s bratom Emilom i sestrom Kateřinom, ali još češće sam. Naselje u kojemu su odrastali postupno je gutalo autohtona sela. Iza prostranog gradilišta šćućurile su se posljednje napuštene seoske kuće osuđene na propast. Teška mašinerija rila je duboke, žute rigole usred vrtova i pašnjaka, buldožeri su uklanjali aleje trešanja i šljiva uz stare puteljke, uličice nazvane „Sajmišna“, „Nad zidom“, „Pod branom“ nestale su pod nasipima priključnih prometnica, a potok koji je protjecao u zavojima močvara i tužnih vrbi sada teče u cijevima ispod autoceste. Hans i njegov brat i sestra voljeli su taj nestajući krajolik. Još su dugo nakon kompletnog poravnavanja tragali za ostacima izgubljenog svijeta, a uspomene na sva ta pokopana mjesta samo su potvrđivala njihov osjećaj egzila koji ih je pratio u gradu. Taj grad nisu smatrali svojim, njihovi roditelji, koje je ovdje prognalo komunističko šikaniranje za poslom, trideset su godina obećavali da će za godinu, najviše dvije, odseliti natrag na Vysočinu, u kraj iz kojeg su kao mladi otišli studirati i raditi u neprijateljski svijet. Udaljena Vysočina i izgubljena sela, bili su to nedosežni horizonti ljudi zalijepljenih poput muha na muholovku po imenu Ostrava.

Ljepljivost posljednje metafore ponovo je vratila Hansa u situaciju kada mu se za leđa lijepila znojem trostruko natopljena bijela košulja, kada se na potplate njegovih cipela hvatao rastopljeni katran na cesti, kada mu se na obrve i nad gornjom usnom nakupljao ljepljivi znoj. Pregrijan, bijesan, umoran  — privezan za svoj posao kao prase za nogu. I slično kao ta u meso pretvorena životinja, i on je odjednom osjetio kako je odvojen od svojeg života. Kako funkcionira kao nekakav nesvjesni mehanizam. Grlo mu se stegnulo od žalosti kada je u toj jasikovoj šumi punoj zujećih muha glasno upitao sam sebe: „Gdje sam to? Gdje su moja djeca? Moji roditelji? Moja žena?“, znao je da na sva ta pitanja postoje sasvim valjani odgovori, ali nije ih tražio. Riječ „gdje“, koja mu je opetovano navirala na usta, sve je više i više poprimala značenje svoje suprotnosti, „nigdje“. Tamo su, nigdje, ili sam tamo ja. U ničijoj zemlji, nalik ovoj atopografskoj šumi u koju sam zalutao i iz koje mi se ne izlazi. Ostao bih ležati pod zelenim lišćem čičaka kao lovina kukcima.

Ali put ga je ipak izveo iz šume i doveo do željezničkog mosta preko rijeke. Lisičine s plavetnim cvjetovima i tvrde cikorije s cvjetovima malo bljeđe nijanse plave podižu iz šljunka svoje bodljikave stabljike. Tu i tamo na titrajućem zraku lahori cvijet divljeg maka i divizma  — sunčani štap vraća suncu svoje zasljepljujuće žutilo. Pod nogama mu je zaprštalo kamenje na željezničkom nasipu, smeđe kamenje, tračnice, pragovi, jedan za drugim, sve do ondje, gdje se sužavaju…

Hans je otvorio oči i ugledao smeđe kamenje između tračnica. Zašto je tako smeđe? Ali samo između tračnica, i malo sa strane, dalje je već sivo ili, kako da to kažem, prirodno kamene boje. Od čega je smeđe? Emil je tvrdio da je to od govana koja padaju iz zahoda u vlaku, ali Hansu se nekako čini da nije od toga, tih bi govana stvarno trebalo biti mnogo, i to bi stvarno smrdjelo, a ovo uopće ne smrdi, naprotiv, taj miris katrana i vrući zrak što drhti nad tračnicama, to je… to su praznici. Tako to miriše. Njegov se vlak približio peronu. Hans je naglo posegnuo u džep i pogledao karticu s dolascima i polascima koje je jučer prepisao s voznog reda. Moraš biti na pravom peronu, ali još i na pravoj strani tog perona, na dobrom kolosijeku. Tako mu je govorila mama.

Kolodvor Ostrava-Svinov polako je iščezavao i s njim sve ono neprijateljsko što je mali Hans nazivao Ostrava. Začudni kolodvor bez pothodnika, vjerojatno se nisu dali prokopati u zemlji izrovanoj rudnicima, po čudovišnim crnim nathodnicima raskoračenim nad širokim peronima nitko nije hodao, moguće da je to bilo čak i opasno, ljudi su samo tako prelazili preko pruga. Jednom su se Hans i Emil uputili na taj nathodnik po sumnjivim drvenim stepenicama. Bilo je to uvečer, na kraju vrludanja po obližnjim šumama. Sunce je zalazilo, nebo je bilo crveno i žuto i zrakom je lepršala čađa iz obližnje elektrane, gdje je s pročelja glavne zgrade svisoka motrio ogromni, na kilometar prepoznatljiv portret prvog radničkog predsjednika. Bio je naslikan tamno crvenom bojom na žutoj pozadini. Iz daljine je to izgledalo kao oljuštena hrđava mrlja na limu. Mrlja sa strogim i zlokobnim izrazom lica koja te prati kuda god ideš. Hans je uvijek u sebi ponavljao kako je jedina sreća u tome što nam još uvijek ne mogu čitati misli. Da još uvijek možeš gledati toj mrlji u facu i misliti si što god želiš. Kada bi znali o čemu razmišljam, sigurno bi me zatvorili. Ne znaju, sigurno ne znaju, pa makar učiteljica u školi prijeteće izjavljuje: Vidim ti u dušu. Ne vidi, a i da vidi, nisu mi misli ispisane na duši, ti kozo jedna, ti… ta riječ bila je jedina koja je mogla izraziti Hansov stav prema toj njihovoj školi, prema tome njihovu gradu, prema tome njihovu svijetu, tu riječ nije htio izgovoriti naglas ni u mislima. A ipak je tamo pripadala, a ipak tamo pripada, ti… ništa ti ne vidiš, jer kada bi vidjela, već bi nas odavna zatvorili i ubili.

Stajao je s Emilom nasred crnog mosta, a tračnice pod njima blještale su poput noževa. Nadesno toranj rudnika Jan Šverma, nalijevo tvornica — valjaonica cijevi. Kako to muklo zvuči. Gomila hrđavih cijevi, hrpe ugljena, grandiozni valjak plinskog rezervoara, a na njemu natpis Komunizam mladost svijeta. Dovoljno je bilo samo okrenuti se kako bi odmah ugledao pruge koje se protežu ispod mosta autoceste i razilaze u slobodne krajolike oko ribnjaka omeđenih lugovima, oko krivudave rijeke Odre prema brežuljcima što su se crnili na horizontu pod grimiznim sumračnim nebom. On i Emil stajali su tamo, gledali prema krajoliku leđima okrenutim gradu i kovali svoje tajne avanturističke planove. Sada, pod jasnim svjetlom prvog prazničnog dana, Hans jurca tim priželjkivanim smjerom, posve omamljen prostranim otvorenim krajolikom. Još kratko osjeća tjeskobu zamorca izvađenog iz kutije, ali već se raduje što je iza njega ostao grad kao izuta i preko ramena odbačena čizma.

U Brnu ima više od sat vremena do sljedećeg presjedanja, mogao bi razgledati grad koji huči odmah iza tih velikih vrata glavnog kolodvora, ali neće to učiniti, boji se da će mu pobjeći vlak. Boji se, i sram ga je zbog toga. Još je od djetinjstva bojažljiv. Uvijek kada bi tijekom svojih lutanja ulazio na područje označeno tablom Zabranjen pristup osjećao bi neugodno stezanje u trbuhu, a budući da je takvih mjesta, moguće, tada bilo više od onih u koja je ulaz bio dozvoljen, ili su ga takva mjesta više zanimala, ponekad bi po cijele dane osjećao neugodno stezanje u trbuhu. I tu je časak prije, kada je na peronu došao do stepenica za pothodnik, naišao na tablu s natpisom Zabranjen izlaz. Trenutak je razmišljao što to znači i što bi mu se moglo dogoditi ako krene zabranjenim izlazom, dok nije jednostavno krenuo. Zabranjeni izlaz odveo ga je ravno do velikog kolodvorskog predvorja. Hans je pomalo očekivao da će iznad stepenica, kojima izlazi iz pothodnika, biti simetrično napisano Zabranjen ulaz, da je udaljavati se od vlakova i ponovno im prilaziti jednostavno zabranjeno i ljudi tu zabranu moraju kršiti. To im i dalje prolazi, ali kada bi netko htio, mogao bi ih zbog toga kazniti ili čak uhititi.

Tako veliko predvorje Hans još nigdje nije vidio. Kada bi čuo tada vrlo raširenu moravsku izreku da je nešto veliko kao Brno, uvijek bi zamislio brnjansko kolodvorsko predvorje. Bilo je poput velike zgrade u kojoj su srušili sve katove. Koliko kubičnih metara zraka. S obiju strana velike table s polascima vlakova stoje dva kipa na odvojenim postoljima. Vjerojatno su od bronce, ali izgledaju kao od zlata, samo što su jako prašnjavi, tako da se baš i ne sjaje — željezničar i željezničarka u natprirodnoj veličini, žena u radnom kombinezonu, muškarac u uniformi, a u sredini, visoko na zidu iznad njih, nalazi se veliki, zlatni, krilati željeznički kotač i petokraka zvijezda kao Božje oko.

U tuđoj sam crkvi. Ne, nije to crkva, to je hram gdje zazivaju boga u kojega ne vjerujem. Sjedio je na klupi gdje su mu se vukle minute, čak se nije osudio izvaditi užinu, ustvari, nije htio jesti ovdje pred tim ljudima. Razmišljao je kako je nezgodno što mora prolaziti zabranjenim izlazima i ponizno sjediti ovdje pod tim njihovim prašnjavim svetištem kako bi došao do vysočinskih brežuljaka, stricu, teti i prije svega bratićima s kojima je mogao razgovarati o stvarima koje je učiteljica htjela pronaći u njegovoj duši. Ustao je i otišao čekati na peron.

Opet to smeđe kamenje. Zar to ulje iz lokomotiva boji kamenje u smeđu, zar lokomotiva putem ispušta toliko ulja? Promatrao je crvenu lokomotivu zvanu Sergej koja je upravo prolazila, njezin je motor tutnjao pod crvenim limom poput vrućeg srca, ali iz nje naravno nije istjecala bujica ulja na prugu jer tako taj motor ne bi dugo tutnjao. Ni govna, ni ulje. Misterij. Ali smeđe jest, ovdje vidim taj prijelaz.

Dok je ulazio u vlak, koji je na kraju ipak stigao, potisnuo je poriv istog trena svakoga ispitati ide li stvarno taj vlak do… Srećom je to jedna zbunjena seljanka učinila umjesto njega, i to tako temeljito da o smjeru vlaka nije bilo nikakve sumnje. Iz Brna prema Tišnovu, pa dalje prema Novom Městu.

Ovaj dio puta za njega je uvijek imao doslovno liturgijski tijek. Od Tišnova nadalje znao je stanice napamet i s glavom gurnutom kroz prozor zanosio se idejom da se vraća na Vysočinu, tamo gdje su se uvijek htjeli vratiti. Uvjeravao se da su ta brda i doline s ribnjacima i selima, ugodne željezničke postaje, stijene koje strše iz šume, da je to njegov pravi dom, da pripada ovdje, a u Ostravu… u Ostravu samo mora odlaziti. U Ostravu svi samo moraju.

Vlakić u širokom luku klizi među polja koja su ovdje uvijek bijela, doslovno bijela, na pozadini tamno zelenih smrekovih šuma koje zbog bjeline polja izgledaju crno. Kao da je snimatelj tog kadra izrazito smanjio otvor blende, što je pejzažu dalo odgovarajuću, gotovo protestantsku ozbiljnost. Bliži se stanica Olešná. Na toj najmanjoj od svih postaja prije više od osamdeset godina rodio se Hansov djed Antonín. Obiteljska legenda kaže da je nakon svog duhovnog buđenja ovaj težački sin nosao sa sobom na polje Novi zavjet u džepnom izdanju i uvijek bi pročitao jedan stih, zatim s konjem zaorao brazdu, okrenuo se, pustio konja da predahne, pročitao sljedeći stih, ponovo zario plug u zemlju, zaorao sljedeću brazdu i cijelo to vrijeme dok bi okretao zemlju razmišljao o pročitanom stihu. I tako mu se evanđelje doslovce urezalo ne samo u sjećanje, već i u srce. Imao je sreće. U vrijeme prvog rata, kao najmlađi od petero braće, otpušten je iz vojske kako bi očuvali gospodarstvo i isporučivali zalihe. I dok su braća umirala u rovovima, on je tako mogao studirati, što je kasnije dobro iskoristio u misionarskoj školi i u svojem zanimanju svećenika i misionara. To su ta svijetla polja.

Tamna šuma krije priču o kojoj obiteljske legende uporno šute. Ali jedan je od stričeva ipak na kraju otkrio Hansu što se dogodilo: Antonínov otac František trebao je biti izbrisan iz sjećanja svih kao slab muškarac. Vjera ga nije dotakla, a umjesto u crkvu odlazio je u birtiju. U Horáckom kraju tada se mnogo pilo. Rakija kod Židova. Kada glava kuće pije, to je katastrofa za cijelu obitelj. Antonínova majka, Hansova prabaka, žena opravdano veličana u svačijem sjećanju, uspjela je održati imanje uz pomoć sinova i kćeri i bez njega, pa i usprkos njemu, uz Božju pomoć prije svega. A Frantíšek kojeg je cijelo selo preziralo? Hans ga zamišlja slomljenog, sumornog, neobrijane brade i bez šešira, kako se po zimi vraća iz Abramove krčme, gdje na dug, bože dragi, na dug, dok obitelj nema od čega…, naviruje se kroz prozor u sobu, gdje njegova žena s djecom započinje večernju molitvu. Uto se František u pijanačkim suzama okreće od prozora, okreće se i od sebe sama i kreće prema šumi i hoda sve dalje dubokim snijegom među drveće gdje staza više nema, sam, izgubljen u crnilu svog bijednog života, više ne želi drugima činiti nažao, više ne želi na dug, sada prihvaća naknadu za grijeh. Našli su ga tek u proljeće, kada se otopio snijeg. Vlak je krenuo u smjeru Novog Města na Moravi, ponovo je tu ljetna vrućina i praznici i mali Hans s kovčegom i ruksakom, opet u svojem kraju, iznenada sretan i spreman za sve nadolazeće priče koje će proživjeti, čuti ili pročitati u pustolovnim knjigama koje je natrpao u kovčeg, kao i one koje je već pročitao. Bio je takav, tek bi ga drugo, treće čitanje već poznate knjige ispunjavalo ugodnim pustolovnim osjećajem koji je za njega u to vrijeme predstavljao najveću nasladu.

Zatim je u vagon ušla žena, još gotovo djevojka, držeći dijete za ruku. U vagonu se odjednom rasvijetlilo, i nije to bilo samo sunce koje je kroz prozor palo na njenu sljepoočnicu i na bakrenu kosu skupljenu iza uha, to je svjetlo sijevnulo unutar Hansove glave koja nije slutila ništa. Ugledao ju je. Nešto ga je iznutra stegnulo i oblilo, osjećaj sličan ugodi koju bi uspio izazvati kada bi se povremeno, u tajnim trenucima, pritisnuo o drvo ili ormar, a onda se toga stidio. Tada još nije znao što je to. Sada je znao, sada je vidio i nije ga bilo sram. Imala je smeđe oči i lice posuto pjegama. Iako je bila sitnijeg stasa, bila je zapravo velika, velika u njegovim velikim očima. Prvi put je primijetio koliko je ta žena drugačija od njega. Ne samo kosa, haljina, grudi, bokovi — odjednom je uvidio da je svaki milimetar njezinog tijela, da je sve na njoj od nekakve strane, dragocjene tkanine. Gledao je u nju i osjećao kako se u njegovu unutrašnjost silovito i bešćutno probija nešto čega se boji, a istovremeno to želi, jako. Osjećao se beskorisno, glupo, žgoljavo, neugodno, ali nije mogao skinuti pogled s nje.

Sjela je s druge strane prolaza i svoju malu djevojčicu u haljinici na cvjetiće posjela do sebe. Pogledala je Hansa i nasmiješila mu se poput žene koja se smiješi malenom dječaku. Tužno. A on je osjećao da je usamljena, da je život ne mazi, da njezino putovanje s velikim koferom i djetetom za vratom uopće nije ugodna pustolovina. Već je počeo otpuštati uzdu svoje fantazije i izmišljati priču o tajanstvenoj bjegunki, ali se zaustavio. Ukočio se u sadašnjem trenutku koji je bio važniji od svih izmišljotina. Razmišljao je samo o tome kako će uskoro morati izaći, a svaka sekunda prije zaustavljanja vlaka u Novom Městu bila je jedina prilika vidjeti njeno čelo, nos, usne, bradu, vrat, ruke — da bude s njezinim očima, s njezinim pogledom uperenim nekamo kamo on, bolno zaglavljen u svojem dvanaestogodišnjem obliku, još ne može doprijeti pogledom. Zatim su zaškripale kočnice, vlak se trznuo i zaustavio, a Hans se s ruksakom i kovčegom uputio prema izlazu. Ostalo je samo ono smeđe kamenje na pruzi i slika negdje u očima.

I opet gleda u to smeđe kamenje na željezničkoj pruzi, trideset godina stariji, ali i dalje samo mali čovječuljak ispred čudovišne konstrukcije željezničkog mosta, u cipelama i bijeloj košulji, tu, u toj prljavštini između čeličana. Stoji i ne može se pomaknuti. Sinula mu je nekakva značajna stvar koja bi mogla u bilo kojem trenutku nestati. To je poput zrake svjetlosti koja na trenutak osvijetli jedan jedini list u krošnji drveta, i ti možeš pročitati što je na žilicama toga lista za tebe napisano. Tako nekako to svjetlo žene iz pradavnog vagona ponovo prolazi mojim sjećanjem. Mojim već poprilično narušenim, besmislicama zagušenim i glupim poslom zatupljenim sjećanjem. Ta se struktura kostriješi i drhti. Gdje su zapravo te misli i slike kada mi nisu upravo pred očima, gdje je to lišće, te žilice u kojima živi naša duša? O bože, čega se ja to zapravo sjećam? Ne mogu se sjetiti, a opet mogu! Ali ne želim vjerovati u to, to je previše, previše…

Huktanje vlaka koji prelazi preko a zvučalo je kao iz nekog drugog svijeta. Udaljen je još nekoliko godina, pomislio je Hans pri pogledu na lokomotivu negdje na drugoj obali. Ostarjet ću trideset godina prije nego što dođe do mene. Pa ipak se i to njegovo huktanje poteže kao tekući katran. Sada imam dovoljno vremena promotriti samoga sebe, kako sam od tog trena lutao. Kakva sam bio budala, budala koja je ono najljepše što je u životu ugledala smjesta potisnula u mračan podrum, tamo gdje zlostavljana djeca protjeruju slike boli nanesene im njihovim bliskima. Tamo sam zazidao njenu sliku i nastavio živjeti kao da ne postoji. Studirao, radio, upoznavao žene, osnovao obitelj, donio na svijet djecu, razveo se od supruge, posjećivao djecu poput lopova, postajao loš i suvišan. Baš kao svatko, u tome nema ničeg čudnog. Vlak se već sasvim približio, ali još uvijek ima dovoljno vremena, još ne vidim lice strojovođe, pomislio je Hans i nastavio razmišljati.

Nema ničeg čudnog u tome da nesretan, loš, beskoristan i oženjen momak trči za drugom ženom, traži tuđu toplinu u tuđoj postelji. Čudno je kada tu toplinu pronalazi u hladnom obilaženju oko zabranjene kuće. Kada pronađe sigurnost u opasnom pogledu dva smeđa oka. Kada gleda ženu kako hoda ususret njemu u tamnoj kabanici s kapuljačom podšivenom crvenim baršunom i vodi dijete za ruku, djevojčicu, a on je se ni ne sjeti. I ona mu se približi, još bliže, mnogo bliže no što ljudi jedni drugima prilaze, i gleda ga izbliza u oči, i on vidi te njezine smeđe oči, njezinu sljepoočnicu i bakrenu kosu skupljenu iza uha, njene pjege koje bolno prelaze granice usana i ne prepoznaje je. Ne zna zašto je odjednom zaljubljen, spreman sve izdržati, svega se odreći, otići napolje gologuz samo kako bi tamo bio s njom. Samo kako bi se tamo s njom volio i mučio. Pa makar ga uništila, ubila, iskoristila, poći će za njom, a ne zna zašto. Ali ništa od toga ona neće učiniti, samo živi s njim, kao obična žena s običnim muškarcem, onim koji odlazi na posao u sakou, onim koji o sebi više brine. Zajedno su deset godina, a ne znaju što ih zapravo povezuje. To je čudno.

Sada već gledam strojovođi u lice. Vidim njegova usta otvorena poput velikog crnog „O“, čini mi se i da osjećam njegov dah i zbog njega, zbog zadaha iz usta nepoznatog muškarca, radije ću se skloniti s tračnica. Sada nije vrijeme da me pregazi. Sada je vrijeme…

Hans je odskočio u stranu, trbuhom naletio na ogradu mosta i skoro preko nje odletio u rijeku što je plazila pod mostom. Čelična konstrukcija savijala se pod udarima kotača torpednih vagona koji su prevozili tekuće željezo. Nalet vrućeg zraka, koji je izlazio iz bočnih strana torpeda, u potpunosti je relativizirao sparinu srpanjskog dana. Slasna ga je vrućina preplavila kao i tada s dvanaest godina.

Ali ja sam je pronašao, ja s njom jesam! Hansa je obuzeo nevjerojatan osjećaj sreće. Sreća je kada svi zbrkani pokreti dobiju smisao, kada je sve u redu. U najboljem redu si me, gospodine Bože, doveo dovde, do mojih dvanaest i četrdeset i dvije godine u istom trenu na smeđem kamenju.

A ja sada konačno mogu riješiti tu dječju zagonetku. To što boji kamenje u smeđe nisu govna, niti ulje iz lokomotiva, to je hrđa. Hrđava voda što za kiša teče iz željeznih šasija vagona, koji se vuku po tračnicama tamo-amo i ne slute da njihov put ima smjer.

Piše:


Jan Balabán (Šumperk,1961- Ostrava, 2010) jedan je od najznačajnijih čeških prozaika devedesetih i nultih godina. Objavio je zbirke pripovijedaka Srednji vijek (Středověk, 1995), Božje uže (Boží lano, 1998) i Praznici (Prázdniny, 1998) te romane Crni ovan (Černý beran, 2000) i Kuda je išao Anđeo (Kudy šel Anděl, 2003). Nakon toga ponovo se okreće pripovijetkama, objavivši zbirke Moguće da odlazimo (Možná, že odcházíme, 2004), za koju je nominiran za Državnu nagradu Češke Republike za književnost i ovjenčan nagradom Magnesia Litera, te Ovdje smo (Jsme tady, 2006). Njegov posljednji, posthumno objavljeni roman Pitaj tatu (Zeptej se táty, 2010) smatra se jednim od njegovih književnih vrhunaca, a za njega je dobio književnu nagradu Magnesia Litera i nagradu Knjiga godine dnevnog lista Lidové noviny. Bogato stvaralaštvo Jana Balabána objedinjuje egzistencijalističko propitivanje i problematiziranje ljudskog života, ispraznosti i tjeskobe, ali i smještanje radnje u češki grad Ostravu, koja svojim hladnim industrijskim ambijentom u njegovim djelima potcrtava specifičnu, nerijetko turobnu atmosferu. Pripovijetka Most, u kojoj sve gore navedeno dolazi do izražaja, objavljena je u iznimno hvaljenoj Balabánovoj zbirci Moguće da odlazimo.

Prijevod:

S češkog prevela Iva Dejanović

Rubrika:

Pripovijetka

Objavljeno:

20.2.2019.

© 2022 Artikulacije