Kritika

Mapiranje gubitaka

Jakuba Katalpa: Nijemci. Geografija gubitka. Zagreb, Hena com, 2017., preveo Emilio Nuić

Recentna češka romaneskna produkcija iznjedrila je korpus djelâ koje povezuje zaokupljenost kolektivnim povijesnim traumama dvadesetoga stoljeća. Broj ostvarenja koja bi se u njega mogla svrstati u posljednjih je desetak godina nabujao do te mjere da se slobodno može govoriti o tendenciji, ako ne i modi. Njihov je uspjeh kako kod kritike tako i kod publike značajan, nerijetko privlače medijsku pozornost, pa i književne nagrade, a neki od njih prevedeni su i objavljeni i u Hrvatskoj. Boginje sa Žítkove Kateřine Tučkove, Seoski barok Jiříja Hajíčeka, Ljubavno pismo klinopisom i Životopis crno-bijeloga janjeta Tomáša Zmeškala, Ponosni Budi Irene Douskove, Laku noć, slatko sanjajte Jiříja Kratochvila… neki su od njih koje su hrvatski čitatelji imali priliku upoznati. Usporedo s razvijanjem pripovijedanja o sudbinama malih ljudi koje su obično determinirane tragičnim, a nerijetko i apsurdnim lomovima, u njima se istovremeno projiciraju velike povijesne traume prošloga stoljeća, u kojima se ti mali ljudi najčešće nisu mogli ili znali snaći. U ovu se romanesknu liniju u suvremenoj češkoj književnosti može svrstati hvaljeni i nagrađivani roman Nijemci (2012) Jakube Katalpe (1979; pravim imenom Tereza Jandová), doduše s jednom važnom razlikom. Naime, dok u većini navedenih djela svjedočimo tematiziranju i problematiziranju čehoslovačke komunističke ere, kod Katalpe je u fokusu Drugi svjetski rat.

Nijemci su osmišljeni kao dvorazinski roman. Prvu razinu čine prvo i posljednje, deveto poglavlje romana. To su poglavlja u kojima istupa pripovjedačica u prvome licu i u koje je smještena njezina dvogodišnja (2002-2004) istraga o vlastitoj baki Klari i njezinu životu. Druga razina obuhvaća sedam poglavlja između prvog i devetog, u kojima pripovjedač u trećem licu pripovijeda život Klare, njezinih predaka i likova koji su na ovaj ili onaj način povezani s njome. Na rubovima Klarine osobne priče, kao i čitavog niza mini-priča vezanih za druge likove, ispisuje se povijest uspona i pada nacizma, Drugog svjetskog rata i razdoblja neposredno nakon njegova svršetka. Kompozicija je, kao što vidimo, prstenasta: prvo i posljednje poglavlje čine svojevrsni narativni prsten unutar kojeg je u ukupno sedam poglavlja stiješnjena životna priča Klare Reissmann, bake pripovjedačice iz narativnog prstena. Roman počinje smrću, odnosno pogrebom oca pripovjedačice u ožujku 2002. godine, nakon kojeg ona predloži svojoj braći da će srediti stvari u njegovu praškom stanu. Očevi remenčići za ispravljanje displazije kukova, koje ondje pronalazi, navode je da zagrebe dublje u obiteljsku prošlost, u prošlost bake Klare koja je napustila svoga sina i koju nikada nije upoznala, premda je u vrijeme istrage još uvijek živa. Pripovjedačica tada odlučuje posjetiti Klaru u njemačkom Lahnsteinu. Ondje doznaje da joj baka boluje od Alzheimerove bolesti, stoga je osuđena na informacije koje joj pruža Klarina kći Gertrude, što će činiti građu sedam narednih poglavlja ispripovijedanih u trećem licu. U devetom poglavlju roman se simbolički zaključuje ne samo povratkom u prvo lice pripovijedanja, već i viješću o Klarinoj smrti. Krug je time zatvoren: roman počinje i završava smrću, koja je u Nijemcima pokretač radnje, ali i njezina „točka na i“.

Radnja Nijemaca većim je dijelom vezana za češke Sudete, točnije za rudarsko selo Rzy kamo Klara odlazi kao učiteljica nakon što joj Gestapo zbog protudržavne djelatnosti pogubi zaručnika i gdje popunjava prazno učiteljsko mjesto nakon zagonetnog nestanka učiteljice Anne Gerling. Rzy, u kojima većinsko stanovništvo čine sudetski Nijemci, zatvorena su i prema došljacima nemilosrdna sredina, no Klara u njima s vremenom pušta životne korijene, a naposljetku čak izgradi prisne, pa i burne odnose s nekim starosjediocima. Uspostavlja, primjerice, pomalo neobično prijateljstvo s učiteljem Fuchsom, a zatim i ljubavni (točnije seksualni) odnos sa živoderom Weissmannom. Upravo će joj potonje zapečatiti sudbinu: na samom izmaku rata Klara doznaje da je trudna, a Weissmann, koji se još prije Klarina dolaska odrekao vlastite supruge zbog njezinog židovskog podrijetla, s kćerkom napušta Rze i trudnu Klaru. No uskoro se u obližnji grad Tichý Brod vraća Anna Gerling, koja je, kako nam se otkriva, pobjegla iz Rza noseći Weissmanovo dijete. Njezin povratak za Klaru predstavlja svojevrsni deus ex machina – ali samo naizgled. Anna naime Klari nudi smještaj u Pragu kod svoje sestre Hedvike i njezina muža, što Klara naposljetku prihvaća. U Pragu će tako roditi sina Konrada (oca pripovjedačice iz prvog i devetog poglavlja), kojeg će ubrzo ostaviti na brizi Hedviki i njezinu suprugu te otići u Njemačku s namjerom da se ondje zaposli i nakon toga se vrati po sina. A kad do toga dođe, Hedvika joj sina odbija dati. Budući da su kao Konradovi roditelji službeno navedeni Hedvika i njezin suprug, Klara je bespomoćna i svoju bespomoćnost naposljetku prihvaća kao životnu zadanost, a njezin će sin Konrad tek dvadesetak godina poslije od Hedvike doznati da mu je ona biološka majka.

Annin povratak u Rze višestruko je zanimljiv. Prije svega, on predstavlja svojevrsno zatvaranje kruga, tako da je i unutar narativnog prstena radnja zaokružena. S Anninim povratkom Klara kao da preuzima na sebe njezinu sudbinu te, baš kao što je to svojevremeno učinila Anna, utočište pronalazi kod Hedvike, također noseći Weissmannova sina. Sudbine dviju žena podudaraju se tako u svojoj apsurdnosti, koja je samo preslika apsurdnosti povijesti. Činjenica da se Anna vraća u Sudete s neželjenim Weissmannovim sinom, a da istovremeno Klara nosi njegovog drugog neželjenog sina, i da se njih dvije sreću te međusobno zamijene uloge, na granici je nevjerojatnog, ali ta nevjerojatnost u Nijemcima se doima ne samo mogućom, već i logičnom. Anna i Klara kao da sudjeluju u igri koja nije ništa manje pomaknuta od one u kojoj glavne uloge imaju ideološki sistemi onoga vremena i u kojoj je jedan oblik terora nadomješten drugim: Nijemci, još donedavni gospodari svijeta, pa tako i sela Rzy, u duhu poratnog češkog revanšizma suočeni su s masovnim egzodusom iz Sudeta, što će predstavljati jednu od većih mrlja u češkoj povijesti dvadesetoga stoljeća.

U Nijemcima bi svakako valjalo izdvojiti igru s pripovjedačem, koje čitatelj nerijetko možda i nije svjestan. Kao što je već rečeno, radnju narativnog prstena, u koji spadaju prvo i posljednje poglavlje, pripovijeda pripovjedačica u prvome licu koja pokušava doći do informacija o Klarinu životu. Te joj informacije naposljetku pruža Gertrude i one bi načelno trebale činiti građu sedam poglavlja unutar narativnog prstena. Pripovjedač je u tih sedam poglavlja anoniman i istupa u trećem licu, i lako ćemo zaključiti da taj pripovjedni glas pripada Gertrude ili eventualno Klari koja sluša Gertrudina pripovijedanja. Ipak, za razliku od pripovjedačice iz narativnog prstena, koja je s obzirom na logiku vlastite pripovjedne situacije (sudjeluje u radnji kao jedan od likova) nužno ograničena u svome znanju, u poglavljima u kojima se rekonstruira Klarin život pripovjedač je sveznajući. Njegovo sveznanje ne odnosi se samo na život Klare, nego na sveukupnost informacija o svijetu i vremenu kao takvima. On zna sve, neprestano šeće po sinkronijskoj i dijakronijskoj osi, razotkrivajući nam osobne priče, emocije i misli pojedinih likova s kojima Klara ili Gertrude nikako nisu mogle biti upoznate, npr.:

„Da se na trenutak zaustavi vrijeme, situacija bi izgledala ovako:

Klara Kolmann – u dobi od dvadeset godina i dva mjeseca – stoji na prozoru i razmatra mogućnost samoubojstva, zato što joj roditelji nisu dopustili da ide u cirkus. Nakraju se odlučuje otrovati fosforom sa žigica.

Istovremeno Albert Högl, vlasnik velike berlinske knjižare, dovozi u svoju trgovinu pakete s knjigama koje je podigao iz tiskare na Annabergstrasse. Kad mu u ruke padne knjiga u dva dijela Mein Kampf, sprema je na sam kraj police, jer je uvjeren da nikoga neće zanimati.

U tom se istom trenutku Franziska Kolmann, koja se odmara prije večere, prebacuje na bok i u snu ugura dlanove među bedra.

Nijednoj od sluškinja koje žive i rade u Beču smrt nije ni na kraj pameti.“

Tko popunjava narativne praznine, nadograđujući pripovijedanje Gertrude o životu njezine majke i povezujući kaleidoskop mnoštva mini-priča u sveobuhvatnu sliku svijeta? Je li to učinila sama Gertrude, ili možda Klara? Ako je tome tako, ako je jedna od njih dvije sama začinjavala fabulativni kostur, upotpunjujući ga sukladno vlastitoj mašti, nije li posrijedi tek fikcija o fikciji? Ili ovdje – a to se također nameće kao mogući odgovor – imamo posla s klasičnim sveznajućim pripovjedačem, s nekim tko je iznad svih likova u romanu i tko se u njemu ne pojavljuje kao jedan od sudionika? U slučaju da se priklonimo ovom rješenju (koje je logički gledano možda prihvatljivije), ostaje nam za zaključiti da znamo jako malo o saznanjima Gertrude i pripovjedačice o Klarinu životu, jer ono što nam se u sedam poglavlja o Klari pripovijeda nije njihovo znanje o njoj, već znanje sveznajućeg pripovjedača.

Da ne bi bilo zabune, daleko do toga da je pitanje pripovjedača jedino zanimljivo u romanu Nijemci. Na gotovo petstotinjak stranica Katalpa suvereno ispreda zanimljivu i uvjerljivu priču koja je kompozicijski dobro osmišljena i realizirana, s karakterima koji su nerijetko psihološki efektno razrađeni na vrlo malom prostoru, s konkretnim i nepretenciozno tematiziranim povijesnim dekorom na kojem će prodefilirati mnoštvo likova i njihovih životnih sudbina. A te su sudbine redom tragične: u Nijemcima su svi likovi naposljetku na gubitku, kao što je na gubitku i sama povijest, kao što su, na kraju krajeva, na gubitku Nijemci iz naslova romana. Katalpu pritom ne zanima plitko i jeftino moraliziranje ili povijesno uopćavanje. Ona ne preispituje moment krivnje, ne čini to čak ni kad je posrijedi Klara kao centralni lik, koja bi za takvo što bila prilično zahvalna, posebice ako se uzme u obzir da se u izvjesnoj mjeri angažirala za „njemačku stvar“, da je bila članica Saveza žena Nacionalsocijalističke partije, da je jednom prilikom odbila pomoći svojoj učenici židovskog podrijetla ili da je iz Rza slala anonimna doušnička pisma u njemačko ministarstvo. Sve to u romanu se ne valorizira, ne stavlja se na vrijednosnu vagu niti komentira. Nijemci ni u jednom trenutku ne prerastaju u povijesnu osudu određene ideologije ili kritiku postupaka pojedinih likova, crno-bijelu karakterizaciju ili raspodjelu krivnje. Sve to prepušteno je čitatelju koji sam za sebe odlučuje hoće li uopće nečemu takvome pribjegnuti ili ne, a ta je nenametljivost spram čitatelja, koja se može shvatiti i kao autorska zrelost, nedvojbeno prednost ovoga romana – i to samo jedna u nizu.

© 2019 Artikulacije