Malena skupina mladih plemenitaša u bijegu od pošasti kuge kreće na put kako bi pronašla kraj do kojeg još uvijek nije došla vijest o epidemiji. Nekoliko dana provode u Italiji pa nakon dugog i mučnog putovanja stižu u Pograničje. Ondje vladaju neobični običaji, ali Firentinci ne bježe dalje, već se smještaju u jedan hotel u Pograničju, kako bi se poslije mnogih poteškoća i na kraju neobične avanture napokon odmorili.
U tisuću tristo četrdeset i osmoj godini od spasonosnog utjelovljenja Božjeg sina, u gradu Firenzi, koja ljepotom zasjenjuje ostale talijanske gradove, izbija kuga, koju je moć nebeskih tijela ili gnjev Boga zbog naših grešnih postupaka svalila na smrtnike. Kuga se tek prije nekoliko godina pojavila u dalekim zemljama; i nakon što je tamo sa sobom odnijela veliki broj ljudi, vijest je stigla i do Italije i neprestance se širila od jednog do drugog mjesta. Činilo se da u liječenju te bolesti ne pomažu ni liječnički savjeti, ni lijekovi. Pošast je bila toliko zarazna da je nisu prenosili samo bolesnici, već se širila glasinama i govorkanjem.
Neki su zbog toga smatrali kako umjeren život, tjelesni i duhovni spokoj, izbjegavanje loših vijesti i razvratnosti povećava snagu otpornosti u pogledu tog problema. Tako su se mladi željni života zbili u skupine, zatvorili u kuće koje je pošast zaobišla, gdje nije bilo oboljelih, pa su umjereno, bez glasnih zabava, uživali u najfinijim vinima i jelima.
Ali zla je kob ostavila sve manje takvih kuća u Firenci! Tako su mladi i imućni okupirali vile u okolici Firence, gdje su im krošnje stabala pred očima zakrivale grad u patnji. Ipak, vijesti i glasine su ih dostigle nošene pticama ili vjetrom: ponegdje im je uzdisaj ušao u uho, ponegdje jauk, tako da ni u vilama iz okolice Firence više nije bio moguć ostanak za zdrave.
Tako je jedna grupa mladih odlučila napustiti okolna brda Firence i nedaleko od grada potražiti mjesto gdje se bez straha mogu prepustiti međusobnom druženju i plemenitaškoj razmjeni mišljenja. Dame su prvo predlagale okolicu Milana ili krasnu Veneciju, ali mlada gospoda znala su da strašnu pošast mogu zaustaviti samo snijegom pokrivene Alpe, pa su predlagala udaljenije, nepristupačnije krajeve.
Nakon što su sve odvagali, razmotrili, došli su do zaključka da za boravište ne bi trebali birati veći talijanski grad ili njima dobro poznatu zemlju, već nekakvo granično područje, a da nije daleko od Italije. Pa neka to bude Pograničje, okolica Dunava, savjetovao je Pamfilo. Ta je zemlja toliko opasna da se čak i zalutale vijesti okreću na njezinim granicama.
Ali zato su ljudi tamo ugodni, ljubazni, dobrog izgleda, ohrabrivao je Pamfilo dame. Klima je tamo ugodna, njihova vina izazivaju užitak, u hotelima je uredno i čisto te uvijek s veseljem prihvaćaju strance. U tom kraju žive naočiti, snažni ljudi, tijelo im je otporno na svaku fizičku bolest, pričaju o njima da se često žaloste i ne razmišljaju mnogo o udaljenim područjima. A što je najbitnije, objašnjava Pamfilo, jezik Pograničaraca toliko je nerazumljiv da bi nam uzalud i pričali o kugi i smrti, mi ih ionako ne bismo razumjeli.
Samo su se dame suprotstavile čuvši pametne i promišljene argumente: ako stanovnici okolice Dunava ne govore razumljivim jezikom, kako ćemo biti obavješteni ako kuga – ne daj Bože! – prijeđe Alpe i zaprijeti čitavoj zemaljskoj kugli. No, mlada gospoda, koja su već čeznula kušati mađarska vina, samo su se smješkala na prigovaranja.
Njih će kuga zaobići – objašnjavao je Filostrato – Pograničarci ne razumiju baš glasine koje prenose bolest. Ono čega se ne bojimo to ni ne postoji – a tamo čak i ptice pa i vjetrovi govore drugim jezikom! Ako se povučemo u neku pompoznu vilu ili udoban apartman hotela bit ćemo potpuno na sigurnom.
Što je netko mlađi, na više se toga spreman odvažiti. Ubrzo su se i dame predomislile, posramile su se prijašnjeg prigovaranja, pripremile odjeću i češljeve te poslale sluškinje da krenu pred njima u Pograničje. Ni gospoda nisu imala puno više posla. Zakvačili su mačeve, osedlali konje i već su krenuli.
No put nije bilo lagan, glasine i lažne vijesti slijedile su ih poput crnih oblaka što donose nevolje i u dolini rijeke Po. Nešto se drugo ipak promijenilo: ljudi su na sjeveru nosili čudnu odjeću i što su se više udaljavali od Firence, to su bili više okruženi neobičnim i nerazumljivim običajima. Ptice su još uvijek znale latinski, ali više nisu pričale o Firentincima ni o bližim rođacima i prijateljima, već o smrti nepoznatih Talijana. Ne zamarajmo se nepoznatima, rekao je Filostrato: goni nas pošast, požuruje vrijeme, moramo bježati.
O tome kroz koliko su pustolovina prošli, koliko iskušenja, koliko su puta morali ostati suzdržani slušajući o stranim sudbinama i pokazati se bešćutnima, bolje da i ne govorimo. Gdje god bi se kretali pod olovnim talijanskim nebom, bolesni i prosjaci teturali bi ulicama, a u prihvatilištima bi mrzovoljno i nevoljko posluživali Firentince. Gdje god bi odsjeli pratili bi ih podrugljivi pogledi, kao da su odmetnici ili kakvi komedijaši. Međutim, nedostatak ljubaznosti i gostoljubivosti nije bio jedina neobičnost koja je začudila Firentince.
Čini se da tamošnje stanovnike nisu mučile samo hrpa problema i pošast, nego ih je mučilo i žurno vrijeme. Od jutra do mraka su jurili, trčali, jeli stojećke, brbljali i – kakvih li barbara, mislila je Neifile – nisu ih zaintrigirale ležerno ispričane, lijepe, cjelovite zabavne priče Firentinaca. Živjeli su u ropstvu različitih čudnih naprava – telefona, izuma, satova – a nisu bili tužni i bezvoljni zbog prizora umirućih sugrađana na ulici, već ako bi popustivši iskrenim čuvstvima (ljubavi ili prijateljstvu) proveli nešto vremena u društvu prijatelja. Koliko je vremena prošlo, uzviknuli bi tada – i već su jurili, ne zamarajući se dobrim manirama ili tuđim osjećajima.
Poput kakvog lošeg sna, uzdisala je Fiammetta, koja se u početku teško mirila s ritmom novih vremena, s tom neprekidnom, besmislenom jurnjavom. Ova je bezglava jurnjava gora od pošasti, mislila je – umrijeti trčeći kao muha bez glave! Užurbano živjeti, užurbano jesti, užurbano se družiti. A još uz to i vrijeme! Možda su zbog toga tako razdražljivi ovdašnji ljudi, razbijala je glavu, jer njihove čudne naprave ili ova oblačna nebesa, ne dozvoljavaju da kao kulturni ljudi uživaju u vlastitom vremenu. Na sjeveru je gotovo svaki dan padala kiša ili bi se na cestama nagomilala čudna bjelkasta magla. Nebesa su se promijenila tek kada su se Firentinci u Veneciji ukrcali na brod i za sobom ostavili talijanske teritorijalne vode.
Više ni ne znam gdje smo, žalila se Elisa, nakon što su se usidrili u sunčanoj Dalmaciji i počevši primjećivati čudan jezik i čudne običaje u gradskom svratištu. Možda se opet promijenilo i vrijeme, a ne samo običaji, rekao je Filostrato; iako su Dalmatinci – svi su makar i loše govorili talijanski – znali da pošast hara Italijom. Sumnjičavo su promatrali Firentince i s negodovanjem ih mjerkali kada se otkrilo da nemaju bankovnu karticu i da pričaju nepovezano kada ih pitaju otkuda su stigli. Moramo spaliti odjeću, savjetovao je Pamfilo. Moramo lagati da smo trgovci, dolazimo s dalekog otoka Cipra i nitko među nama još nije čuo za pošast.
Bio je to srcedrapajući prizor, lijepe firentinske dame odjevene u istrošene, svakodnevne haljine! Ovdje su drugačija vremena, šaptao je Pamfilo: Fiametta i njezine prijateljice razbarušile su kosu, svoj najljepši ukras. Pamfilo im ipak nije otkrio da čak i lijepo počešljane više ne liče na one poletne i smirene dame s kojima su krenuli iz Firenze da zajedno pronađu siguran kraj. Ali kao da se nešto promijenilo i kod mladih gospodina: postali su blijedi, mršaviji, razdražljivi i – čudnog li čuda! – i sami su blebetali, brzo i živčano govorili. Kao da su im satovi na zapešćima, koje su nabavili u Milanu, promijenili krvni tlak.
Ali što su mogli! U gradu Trogiru javili su se jednom dalmatinskom gospodinu, gradskom službeniku, te su mu rekli da su njih desetorica – Fiammetta, Pampinea, Emilia, Elisa, Gianetta, Neifile, Filomena, Filostrato, Dioneo i Pamfilo – ciparski trgovci, koje je neugodno nevrijeme potjeralo da u Dalmaciji potraže utočište. Gospodin Dalmatinac je možda povjerovao, možda nije, ali je sumnjičavo buljio u njih, kao da u današnje vrijeme nitko živ ne bi tražio spas pred nevremenom u Dalmaciji. No, uzevši u obzir kako su mladi raščupane kose skromni, iako se čine imućnima, i neiskusni u svakodnevnom životu, kao svoj doprinos bjasnio im je najbrži put do Pograničja, makar im nije dao smještaj. Filostratovi su mu se zahvalili i odmah krenuli u smjeru Dunava.
Pričekajte samo trenutak, vikao je za njima Dalmatinac, kojega za razliku od ostatka ovdašnjeg stanovništva vrijeme nije previše požurivalo. Pamfilo i dame pristojno su se okupili oko njega u krug. Prijatelji, dopustite da vam dam par savjeta! Morate znati da su stanovnici Pograničja – koji ponekad ni sami ne znaju kako bi se nazvali – ljubazni, ali vrlo nepouzdani. Tamo su neka druga vremena i običaji, objašnjavao je, tako da putnici mogu doživjeti niz zapanjujućih stvari. Pampinea, blijeda u licu, krene se raspitivati o bolestima koje su uobičajene u dolini Dunava, ali Dalmatinac je samo odmahnuo. Srdačno su se rukovali, poželio im je sretan put gurnuvši im u ruke neku vrstu isprave, koja bi im – kako je rekao – na neko vrijeme trebala zamijeniti „izgubljene“ putovnice.
Firentinci su nakon tri dana neprekidne jurnjave stigli u Pograničje. Uzalud su se trudili. Domaći, kojima je život ovdje prolazio u neprekidnoj žurbi, stigli su mnogo brže do granice. Ipak, Firentinci se nisu nad time žalostili. Ugledavši prekrasne padine, Elisa je već kod prve doline predložila da se tamo nastane i da napokon provode vrijeme kako i priliči mladim plemenitašima. Ponuda nije bila samo primamljiva, već i razumna, u svakom se gaju čula pjesma ptica – pjevana na njihovim ušima nepoznatom jeziku. Koliko raznolike ljepote! Sjalo je sunce, voćke u vrtovima naginjale su se pod raskošnim plodovima.
Ne mogavši odlučiti idu li dalje ili ostaju – a kako su se nad brdima već počeli skupljati olujni oblaci – zaustavili su se na užini podno sjenovite lipe uz put. Nakon što su se okrijepili i malo osvježili, Fiametta izjavi da je uzalud ovaj kraj lijep oku i srcu, dnevno je svjetlo tako kolebljivo, kao da se nešto loše sprema u zemlji. Možda je već i dovde došla vijest o pošasti, možda granična ophodnja već priprema karantenu, brinula se Neifile.
Uzalud je cvalo cvijeće, uzalud su cvrkutale ptice, tmurne, zloslutne misli obuzele su svakoga od njih. Druga vremena, drugi običaji, šaptala je Emilia. Tko zna kakvi ovdje ljudi žive? Kako se možemo pouzdati u ovdašnje stanovnike, ako ih ni ne poznajemo? Tko zna kakvi su im običaji? Govore čudnim jezikom i možda oni ne pate od pošasti ili žurbe već od neke druge duhovne bolesti.
***
