Kratka priča

Lipa

Mirna je noć. Na Janezovu ramenu počiva puška, a ja u desnoj ruci držim sjekiru.  Lijevom rukom posegnem za kosom i odmah se sjetim da mi nije više do ramena. Stojimo uz tanko deblo mlade lipe koju sam posadila prije godinu dana. Kažu da je sadnja drveta simboličan čin i za mene je ta lipa uistinu značila nov početak. Prije toga pokušavala sam učiniti mnoge stvari, između ostalog tu je posjet hipnotizeru, pri čemu sam nekoliko mjeseci lebdjela između stvarnosti i dječjih uspomena, ali ništa mi to nije pomoglo. Nakon toga sjetila sam se nečeg što sam jednom prilikom za vrijejme čekanja na klinici pročitala u časopisu. Ispod fotografije drveta s ravnim deblom i krošnjama savršena oblika pisalo je Posaditi drvo=nov život.

Oko nas je posvuda tama, a na nebu na tisuće zvijezda. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidjela toliko zvijezda. To bih rado ispričala Janezu, ali umjesto toga šutim. Kad sam se lani s lipom vratila kući, nije bila visoka više od jednog metra, a korijenje joj je bilo zamotano u plastičnu vrećicu. Nasred trave iza kuće lopatom sam iskopala jamu. Za vrijeme kopanja duboko sam disala. Bio je početak jeseni. Okolna brda već su mijenjala boju na svojim vrhovima. Vjetar mi je mrsio kosu i ja sam se iz minute u minutu osjaćala bolje. Janez se vratio kući kad je lipa bila već u zemlji i zatekao nas je zajedno. Ja sam sva blažena sjedila na zemlji i promatrala krhke grane koje su lagano podrhtavale na jesenskom povjetarcu.

Na nebu otkrivam uvijek iznova nove zvijezde. Janez pored mene duboko uzdahne. „Ništa od toga“, reče. Malo se razljutim na njega, ali i dalje šutim. Pored nas zapuše noćni vjetar.  Načulim uši, neće li možda iz daljina donijeti sa sobom roktanje divljih svinja, ali ništa od toga. Janez položi kundak puške na zemlju i reče: „Bit će najbolje da odemo na spavanje.“ Sada ne mogu više šutjeti. Bojim se da će me zaista ostaviti samu pokraj lipe, zato pitam: „Jesi li ikad vidio toliko zvijezda?“ Janez ne pogleda u nebo.

„Ja odoh na spavanje“, reče kao da mu je svega dosta i osloni se na pušku. Sada sam uistinu ljuta. „Ja ću ostati ovdje“, ustrajavam. Janez me pogleda. Znam da će i ovog puta biti učinkovito, kao što je bilo mnogo puta ranije, zato ne popuštam. Osjećam kako se u njemu nešto smekšava. Opet stane uz deblo. Šutimo. Čekam da negdje iz daljine začujem roktanje, ali tišinu poremeti tek zov noćne ptice negdje u šumi.

Prije nego što će se pojaviti divlje svinje meni je ipak bilo malo bolje. Počupala sam korov na vrtu te posadila rajčicu, grah i salatu. Temeljito sam pospremila kuću, oprala prozorska stakla i obrisala prašinu na ormarima. Opet sam počela lakirati nokte i upisala sam se na pilates. I sam Janez priznao je da izgledam zaista dobro.  Međutim, prije tri dana zaustavila sam se u nevjerici ispred lipe. Sunce nije još ni provirilo iza brda i ja sam u sivom praskozorju buljila u napola gole grane s kojih su visjeli ostaci srcolikih listova. Osjećala sam se kao da mi je netko zaategnuo uže oko vrata. Zamračilo mi se ispred očiju. Janez me pokušavao smiriti.  Otišao  je u trgovinu i vratio se kući s mrežom koju smo učvrtili oko lipova debla. Navečer sam krenula na spavanje malo mirnija, ali sljedećeg jutra bilo je još gore. Mreža je bila izgrizena, na pojedinim mjestima žalosno je visjela prema zemlji, a lipa se nalizala u još jadnijem stanju. Najprije sam nemoćno zaplakala, a kad sam se malčice pribrala, bijesno sam počela guglati. Protiv divljih svinja naišla sam samo na tri mogućnosti: mreža, što je već propala stvar, čovjekova kosa, ili pak odstrijel. Razmišljala sam nekoliko minuta, zatim sam stala ispred ogledala. Otkako sam imala lipu na glavi su mi umjesto tanke i bezbojne kose opet rasli bujni, sjajni pramenovi. Uhvatila sam ih lijevom rukom i škarama ošišala do tjemena. Stavila sam ih u platnenu vrećicu, obijesila ih na granu lipe i ponadala se da će njihov miris biti dovoljno jak. Ali ni to nije pomoglo. Budući da se lipe nipošto nisam namjeravala odreći, preostala mi je jedino još treća mogućnost. Narednih dana gurnula sam Janezu u ruke pušku i za svaki slučaj uzela iz podruma sjekiru, iako nisam bila načistu što ću s njom. Kad smo sjeli ispod lipe, Janez se okrenuo prema meni te me, kao i mnogo puta ranije, pitao: „Jesi li sigurna?“

U tom trenutku začujem nešto iz daljine. Uspravim se i Janez me pogleda. Zadržim dah i čekam neće li se zvuk ponoviti.  „Jesi li čuo to?“ šapnem. Zrak oko nas se smirio, kao tik pred nevrijeme. Uvjerena sam da će svakog časa doprijeti do mene roktanje. Zamišljam kako ću u daljini ugledati obrise, nešto će se pomicati u mraku i približavati se sasvim polako. Osjećam kako bi se to moglo dogoditi svakog časa. Hvatam sjekiru još čvršće. Blijed odsjaj oštrice. Janez iznenada prekine tišinu, govoreći: „Oprosti, ali meni je toga dosta.“ Njegov me glas iznenadi. Ima nešto tvrdo u njemu. No, progovorim unatoč tome: „Zaista mi se čini da sam čula roktanje.“ Janez se pomoću puške uspravi na noge i kaže: „Tebi se uvijek nešto čini.“ Nekoliko sekundi oklijeva, a potom nastavlja: „Tvoj optimizam me guši, razumiješ li? Uvijek odnekud iščeprkaš još pokoji djelić snage kako bi pokušala ‘samo još ovo’.“ U grudima osjećam kucanje srca koje postaje sve brže i čekam da čujem roktanje. Bio bi dovoljan samo jedan zvuk. „Ali ja ne mogu više, razumiješ li!“ Puška padne na zemlju uz prigušen zvuk. Janez stoji nada mnom, a iznad njega na tisuće zvijezda. Nikad ga još nisam vidjela na takav način. „Zašto ne možeš biti nikad zadovoljna s onim što imamo? Zašto se stalno guraš pred rudo i želiš nešto više?“ Njegov glas postaje sve tuđiji. A zvuka ni dalje niotkud. Počinjem gubiti nadu. Prikupim svu snagu u sebi i kažem: „Htjela sam jedino da budem sretna.“ Janez se sada baci na koljena. „Zar ne vidiš da smo bili sretni?“ Njegovo je lice tik do mojeg. „Čitavo vrijeme mislila sam kako ga i ti želiš“, reknem mu i glas mi jedva čujno zatreperi. Nade ponestaje u meni. Lipa iznad mene nestaje. Jedina opipljiva stvar koja još ostaje jest sjekira u mojoj ruci. Janez uzdahne: „Jedina stvar koju sam želio bila si ti.“ Zatvorim oči.

Okušali smo se. Pregledi i sati što smo ih proživljavali na klinici nisu bili najgori. Najgore je bilo čekanje koje nikad nije donislo ono čemu smo se toliko nadali. Kad sada pomislim na sve to, čini mi se kao da sam nekoliko godina proživjela na divljoj, mučnoj vožnji koja je završila silnim sudarom. Kad nam je ginekologinja rekla da najvjerojatnije nikad neću moći zatrudnjeti te bi bilo dobro razmisliti o nekoj drugoj mogućnosti, bio je to za mene udarac od kojeg se dugo nisam mogla oporaviti. Tada su počeli moji napadaji tjeskobe. Kad mi se prvi put dogodilo, bili smo upravo na ljetovanju.  Srušila sam se nasred trga ispred katedrale i bila uvjerena da ću se ugušiti. Držala sam se za grlo i uzdisala, „umrijet ću, umrijet ću …“, dok su pored mene prolazili turisti s fotoaparatima oko vrata i buljili u nas dvoje. Netko je uperio svoj objektiv prema meni i okinuo. Po povratku s ljetovanja nisam htjela više ustati iz kreveta. Po danu sam spavala, a noću bdjela i buljila u plafon. Nisam se više brinula o sebi, ni o svom izgledu ni o higijeni. Janez je doveo u stan liječnika koji mi je propisao tablete protiv depresije.

Janez svoju ruku položi na moju i reče: „Kad sam saznao da nećemo moći imati djecu, bio sam očajan, ali sam istovremeno predahnuo. Mislio sam kako ćeš sada napokon prestati s mučenjem. Mislio sam da ćemo opet biti sretni, kao što smo bili ranije.“ Njegov glas ponovno je zadobio onaj popustljiv ton kakvog je imao dok sam ga uvjeravala da pokušamo samo još s jednim pregledom, samo još s jednim lijekom. Odjednom osjetim u njegovom glasu nešto gnusno i sretna sam što je oko nas tama te ne vidim njegovo lice.

„Upravo zbog ovoga što sada činiš dogodilo nam se sve to“, kažem mu. Oštrica sjekire u mojoj ruci opet blijedo zasja. „Ta tvoja negativnost zarazi sve čega se dotakneš!“ bacim mu izravno u lice. Janez odmakne svoju roku. „Sve što sam učinila, učinila sam za nas dvoje!“ zaurlam i moj glas presječe noć. „A što si to učinila? Ležala na stolu raskrečenih nogu, dok sam ja bio zatvoren u sobici s porno časopisima?“ odrješito rekne. „Ležala si nekoliko mjeseci u krevetu, a da sa mnom nisi progovorila ni riječi, a ja samo što nisam poludio od tolikih briga?“ Hoću mu nešto kazati, na primjer, nestani, odjebi iz mog života, ali oblije me bijes poput vruće vode. Ne uspijem progovoriti ni najmanju riječ. „Tako si zaslijepljena onim što bi htjela, da ne vidiš ono što imaš“, reče Janez.

Suze u mojim očima toliko me peku da moram zažmiriti. Čvrtso uhvatim ručku sjekire i ustanem. Okrenem se prema lipi i zamahnem. Oštrica je prodrla u deblo lakše nego što sam očekivala. Zamahnem još jednom. Janez me ne pokušava zaustaviti. Moje zamahivanje sjekirom sve je silnije i lipa se kod svakog udarca jako uzdrma. U osvit zore vidim kako se naginje. Sva zadihana oslonim se na deblo i grane mekano udare o travu. Na obzorju je moguće primijetiti zametke svjetlosti. Jutarnje sunce otkrije pogled na posječenu lipu. Žalosne izgrižene grane podsjećaju na ogoljele desni. Deblo bez korijenja izgleda poput amputiranog uda. Kora ima mrtvačku sivu boju. Ovako ležeći na zemlji nalik je starici, izmučenoj i krhkoj. Čini mi se kao da nikad nije bila u zemlji. Čini mi se kao da nikad nije bila moja lipa.

Piše:


Anja Mugerli (1984.) diplomirala je slovenski te magistrirala kreativno pisanje. Objavila je zbirku kratkih priča Zelena fotelja (2015.). Priče je objavljivala u slovenskih časopisima kao što su Literatura, Sodobnost, Dialogi, Apokalipsa te čitane u emisiji "Izabrana proza" na Radiju ARS. Priče su joj prevođene na hrvatski, makedonski i srpski. Radi kao lektorica i podučava slovenski za strance. Trenutno piše roman.

Prijevod:

Sa slovenskog preveo: Božidar Brezinščak Bagola

Rubrika:

Kratka priča

Objavljeno:

8.1.2019.

© 2018 Artikulacije