Kritika

Književna medalja srebrnoga sjaja

Petra Hůlová: Sve ovo pripada meni. Zagreb, Hena com, 2018., prev. Sanja Miličević Armada

Kad je početkom novog milenija objavljen u Češkoj (2001), roman Sve ovo pripada meni (Paměť mojí babičce, u doslovnom prijevodu: Sjećanje na moju baku) zasjeo je na sam vrh tamošnje ljestvice čitanosti knjiga unazad desetak godina, a iste je godine ovjenčan nagradama Magnesia Litera za debi godine te Knjiga godine tjednika Pučke novine. Njegovoj autorici Petri Hůlovoj, u to vrijeme dvadesetdvogodišnjoj studentici mongolistike i kulturologije na praškom Karlovu sveučilištu, pošlo je za rukom napisati slojeviti bestseler koji se odlikuje promišljenom kompozicijom i pripovjedačkom vještinom svojstvenima već zrelom autoru. Hůlova na tome nije stala, štoviše, od tada je objavila čak osam romana, od kojih su neki također nagrađeni prestižnim češkim književnim nagradama. Ipak, romanu Sve ovo pripada meni pripada posebno mjesto: on ne samo da je bilježio zapažene uspjehe kod čitatelja i književnih kritičara, već je nerijetko apostrofiran kao ostvarenje koje je češkoj književnosti podarilo nešto bitno novo i drukčije, rasvijetlivši u suvremenoj proznoj produkciji jednu novu nišu, u kojoj će svoje mjesto onda tražiti i drugi češki književnici – onu u kojoj je radnja izmještena u geografski udaljene i kulturološki nerijetko vrlo različite prostore.

Radnja romana Sve ovo pripada meni smještena je u Mongoliju 20. stoljeća i može se čitati kao kronika koja zahvaća ukupno pet generacija jedne obitelji. U fokusu romana nalazi se Dzajina obitelj: roditelji Tuleg i Alta te njene sestre Magi, Nara i Ojuna. Centralni lik romana jest Dzaja, koju čitatelj prati od najmlađih dana pa sve do poznih zrelih godina. Dzaja još kao dijete sluti da je kopile, kao što je to i njezina sestra Nara u kojoj će čitav život vidjeti srodnu dušu, a ta činjenica kao da ih je obje predodredila za životni debakl. Njihove se sudbine dodiruju u žarišnim životnim točkama i u mnogočemu dupliraju. Dzaja će tako u jednom trenutku doći na mjesto učiteljice umjesto Nare, Nara dolazi u grad po uzoru na Dzaju, da bi Dzaja postala prostitutka poput svoje starije sestre. Obje naposljetku život provode bespomoćno čekajući: Nara životnu ljubav Džargala, a Dzaja kćer Dolgormu.

Roman je komponiran od šest poglavlja, a svako do njih ispripovijedano je u ich-formi. Petero je pripovjedača, točnije pripovjedačica: prvo i posljednje poglavlje pripada Dzaji, a unutar tog prstena nalaze se iskazi Dzajine kćeri Dolgorme, majke Alte te sestara Ojune i Nare (Magi pogiba na konju još kao mlada djevojka, stoga nije mogla biti jedna od pripovjedačica). Sve one pripovijedaju s vremenskim odmakom, s pripovjednog „sada“ koji možemo smjestiti u našu suvremenost. Svaka od njih ima vlastitu istinu, svaka prokazuje pripovijedanje onih drugih kao ne sasvim vjerodostojno i pouzdano, pa je čitatelj onda taj koji nakon tog kaleidoskopa priča podvlači crtu, stvarajući od njega zaokruženu obiteljsku sliku. A to je sve samo ne slika obiteljske idile; ona vrvi životnim padovima i posrnućima, bolnim ranama i tragedijama, koji će eruptirati u Dzajinu prilično mučnom životnom putu. Nakon djetinjstva u mongolskoj stepi obilježenog smrću bake Dolgorme i pogibijom sestre Magi, Dzaja odlazi iz stepe u školu, a nakon nje u grad. Čitatelj tada prati Dzajin put do dna, a roman prerasta u klasičnu, u književnosti do izlizanosti upotrebljavanu priču o gradu koji proždire došljake i o došljacima koji u gradu zagrezu i moralno propadnu. Dzaju tako siluje majčin bivši ljubavnik koji sada živi s tetom Šerceceg, zatim završi u bordelu, da bi nakon toga rodila kćer kojoj ne zna oca i koja je naposljetku, kada otkrije čime joj je majka zarađivala za život, zauvijek napušta, ostavivši je da svoj život provede u patnji. Nakon što prestane s prostituiranjem, Dzaja se vraća u obiteljsku jurtu, no taj je zavičaj za nju sada dobrim dijelom nepovratno izgubljen i stran.

Recimo to jasno i glasno: Sve ovo pripada meni ženski je roman, i to ne zato što ga je napisala autorica. Dva su razloga za takvo njegovo određenje. Prvo – a to je već istaknuto – roman se sastoji od svjedočanstava koje pripovijeda pet pripovjedačica, čime je naglašena ženska perspektiva, dok je ona muška posve prigušena. Bilo bi, primjerice, zanimljivo čitati priču ispričanu iz rakursa Dzajina oca Tulega, budući da se sve što se događa u romanu više ili manje neposredno tiče i njega kao glavnog muškog lika, ali njemu to nije omogućeno. Uskraćivanje njegove priče nije, dakako, nedostatak romana, niti to umanjuje njegovu koherentnost, ali je time ženska perspektiva maksimalno naglašena. I drugo, u romanu se problematiziraju odnosi među likovima, i to odnosi u kojima glavne uloge imaju žene, u kojima su leđa na kojima se taj život razbija u pravilu ona ženska. Roman Petre Hůlove, dakle, u punom je smislu riječi „žensko štivo“, bez obzira na rastezljivost i nedovoljnu preciznost ovog pojma, a katkad i negativne konotacije koje se uz njega vežu. Njezina priča govori o sudbinama nesretnih žena čije međusobne odnose definira nerazumijevanje, zbog čega ne može biti niti katarze niti ikakva pomirenja.

Za razliku od ostale četiri pripovjedačice, Dzajin pogled karakterizira izvjesna infantilnost koja će je pratiti kroz čitav roman, iako je ona u većem dijelu radnje odrasla osoba. Ta infantilnost posebice dolazi do izražaja kada pripovjedačica pripovijeda o potresnim događajima iz vlastita života. Ilustrativna je scena pogibije sestre Magi, što Dzaja opisuje neobično hladnokrvno i o čemu se izvještava bez previše sentimenta, ili pak scena u kojoj Mergen siluje Dzaju nedugo nakon njezina dolaska u grad, čime počinje njezin moralni kolaps: „Na gaćicama sam imala sitnu krvavu mrlju, kao kad tata nespretno probode ovcu, a u guanzu [zalogajnici] sam na trenutke osjećala da moram sjesti ili počešati se, osjećala sam neobično peckanje u međunožju. Ništa drugo.“ Ta nezrelost u emocionalnom proživljavanju i racionalnoj refleksiji događaja za koje bismo očekivali da će predstavljati neki oblik traume rezultira time da čitatelj stvara distancu, a možda i gnušanje spram likova i svijeta koji se pred njim prostire. Ktome također doprinosi činjenica da se čitavim romanom provlače pomalo morbidni zapleti i raspleti ljudskih odnosa. Primjerice, nakon silovanja i defloracije s Mergenom, koji je nekoć spavao s njenom majkom Altom i s njom razvio vrlo intenzivan i strastven ljubavni odnos u vrijeme dok je ona već bila udana za Tulega, a koji sad živi s njezinom tetom Šarceceg, Dzaja se podaje prvom muškarcu na kojeg naiđe, i to praktički isti dan kad dođe do silovanja koje je, usput rečeno, i ne potrese previše. Njezina sestra Nara, pak, kao djevojka poludi za bratićem (!) Džargalom i zaruči se s njim, ali zbog njega izgubi razum tako da vjenčanje propadne, da bi se naposljetku Ojuna, najmlađa sestra, udala za drugog bratića, Džargalova brata (!) Najmu, i s njime zasnovala obitelj. Mnogo toga u romanu Sve ovo pripada meni djeluje pomalo uvrnuto i bizarno, pa i perverzno, tim više što je to za pripovjedačicu Dzaju samorazumljivo, nešto kao logični životni slijed, i što kod nje moment šoka ili barem čuđenja u potpunosti izostaje. Priča koju čitamo zapravo je jedno nerazmrsivo klupko ljudskih odnosa, gotovo kao neka sapunica na mongolski način, doduše bez neke posebne patetike i u jednom sirovijem i surovijem pakiranju. Incesti, silovanja i prostituiranje ovdje se predstavljaju kao nešto što je za Mongole najnormalnija stvar. A to će čitatelju katkad biti možda i teško probavljivo. Mongoli su primitivni divljaci, poručuje nam se, i u tom smislu roman doprinosi njihovoj stereotipizaciji. Šteta zbog toga, jer je – a to također treba reći jasno i glasno – sjajno napisan, jer u njemu do izražaja dolaze autoričina vještina i lakoća fabuliranja, detaljno psihološko profiliranje likova te živi i uvjerljivi opisi mongolskih stepa, svakodnevnog života i običaja. Ukratko: književna medalja srebrnoga sjaja.

© 2019 Artikulacije