Miro Gavran jedan je od najuspješnijih hrvatskih autora i jedan od najprisutnijih hrvatskih umjetnika u inozemstvu. U književnosti se pojavio kao 23-ogodišnjak 1983. dramom Kreontova Antigona uprizorenoj u Dramskom kazalištu Gavella. Autor je 9 romana, zbirke kratkih priča, 8 knjiga za djecu i mlade i 50 kazališnih tekstova koji su igrani širom svijeta (Rotterdam, Washington, Moskva, Rio de Janeiro, Pariz, Buenos Aires, Waterford, New York, Mumbai, Bratislava, Prag, Ljubljana, Sarajevo, Krakov, Beograd, Budimpešta,Los Angeles, Podgorica, Sao Paolo, Atena, Augsburg, Beč, Sofija, Riga, Vilnius, Antverpen, Tirana, Priština, Hyderabad, Rim, Maribor, Novi Sad, Mostar, Brno, Trnava, Bautzen, Zagreb, Varšava, Sao Paolo,Bangalore, Bukurešt, Novosibirsk….). Dobitnik je više od 20 književnih i kazališnih nagrada: Nagrada CENTRAL EUROPEAN TIME koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus (Budimpešta, Mađarska), Nagrada Europski krug za afirmaciju europskih vrijednosti, četverostruki je dobitnik državne Nagrade za dramsko djelo Marin Držić, dvostruki dobitnik nagrade za kratku priču Večernjeg lista Ranko Marinković, za roman Kafkin prijatelj dobio je 2012. godine Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dobitnik je nagrada za djela za djecu i mlade Ivana Brlić Mažuranić i Mato Lovrak. Roman Zaboravljeni sin uvršten mu je na IBBY HONOUR LIST u švicarskom Baselu, a za roman Profesorica iz snova dobio je Specijalnu nagradu na Međunarodnom festivalu književnosti u bugarskoj Sofiji.
Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, radio je kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra ITD, a od 1993. godine je profesionalni pisac. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo se proučava na brojnim sveučilištima diljem svijeta. U proljeće 2007. godine njemačka izdavačka kuća Anton Hiersemann iz Stuttgarta koja proteklih šezdesetak godina u suradnji s Institutom za kazališne studije Sveučilišta u Beču, svake treće godine objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, uvrstila je čak tri Gavranova teksta u svoj izbor, a riječ je o dramama Kreontova Antigona, Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova.
Gavran je član Ruske akademije književnosti u Moskvi i član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Gospodine Gavran, u jednom sam intervjuu pročitao da ste sa 16 godina željeli biti veliki pisac o dotaknuti ljude svojim pričama. Jeste li zadovoljni razvojem situacije?
Više sam nego zadovoljan time kako se odvijao moj spisateljski i životni put. Smatram da je velika privilegija za svakog čovjeka kada se njegov hobi iz rane mladosti prometne u njegov posao i poziv. U pisanju i danas uživam s istim žarom kao u mladosti. To je predivna emotivna i intelektualna igra, kojom uspjevamo usrećiti i sebe i druge.
Vaša su djela prevedena na 38 jezika, knjige su Vam imale preko 200 izdanja, a prema Vašim je dramama nastalo preko 300 predstava koje je gledalo preko 3 milijuna ljudi. Koliko je u Vama još uvijek Gornje Trnave i Slavonije kojom ste se bavili u ranijim radovima?
I Trnava i Slavonija su trajno odredili moj emotivni svijet. Prva dva romana (“Zaboravljeni sin” i “Kako smo lomili noge”) kao i zbirka priča i pripovijesti (“Mali neobični ljudi”) snažno izražavaju taj suvremeni slavonski duh i mentalitet…a Slavonije ima i u mojim romanima za djecu, kao i u filmu “Djed i baka se rastaju” za koji sam pisao scenarij. Proteklih godina sam svoje priče situirao u neke druge predjele: od biblijskih prostora (romani “Judita”, “Krstitelj” i “Poncije Pilat”) do Praga…ali u novom romanu koji upravo pišem Slavonija i Zagreb će opet biti mjesta zbivanja, a uz njih i Hercegovina.
Ove godine bili ste nominirani za Andersenovu nagradu. Koliko Vam je to značilo i pridonose li takve stvari novim prijevodima i uprizorenjima drama?
Ta nominacija mi je dvostruko bila važna: prvo kao priznanje ljudi u Hrvatskoj koji su smatrali da je moj prinos stvaralaštvu za djecu i mlade vrijedan nominacije, a drugo značenje se ogleda u tome što su mi se netom nakon objave nominacije javile dvije prevoditeljice iz dvaju zemalja koje su se zainteresirale prevesti moj najnoviji roman za djecu “Ljeto za pamćenje”.
Vaš je kalendar popunjen. U Češkoj je nedavno završio 6. Gavranfest, festival posvećen Vašem dramskom stvaralaštvu, jedini takav festival u Europi posvećen stranom živućem autoru. Kakvi su dojmovi?
Dojmovi su izrazito pozitivni i snažni. Gospodin František Karoch, selektor i producent festivala, odabrao je sedam mojih predstava koje su odlično bile primljene od publike i kazališne javnosti. Sve se odvijalo u značajnim praškim teatrima Žižkovskom divadlu JARY CIMRMANA i u Divadllu TRONIČEK, pojavili su se brojni češki poznati glumci i redatelji, ravnatelji kazališta, a Udruga LASTAVICA koja je odradila većinu organizacionog posla, pokazala se sjajnim timom dobronamjernih ljudi kojima je stalo do ispreplitanja i uzajamnog kulturnog upoznavanja različitih naroda i kultura.
Dramatičar ste i romanopisac. Pomaže li jedno drugom ili odmaže?
Pomaže. Kada se zasitim pisanja za kazalište, romanima pristupam sa svježinom i zanosom. Kada mi dojadi samotni posao romanopisca, sa radošću se vraćam dinamičnom kazalištu. Kazalište me je naučilo da postupam racionalno s rečenicama, da ispisujem dijaloge koji nose životnu uvjerljivost, a proza me je naučila da je prostor slobode i poigravanja jezikom nepregledan, ali da također traži od pisca da nikada ne zaboravi na čitatelja.
Stignete li uopće pisati od svih tih premijera i novih prijevoda knjiga? Pratite li rad na predstavi ili Vaš rad završava predajom teksta?
Od prošlogodišnjih 25 premijera koliko sam imao, otišao sam pogledati samo njih pet. Ne odradim promocije većine mojih knjiga koje iziđu na drugim jezicima. Moram čuvati vrijeme za pisanje, jer mi je pisanje ipak najvažnije. Srećom, godišnje po četiri mjeseca provedem na moru i to vrijeme uvijek iskoristim za čitanje i pisanje. A rad na novoj premijeri u Zagrebu nikada ne propuštam: za mene su čitaći pokusi praktički završni rad na kazališnom tekstu. Tek u toj provjeri kazališni pisac može odmjeriti da li je neki dijalog uvjerljiv, a odnosi medju junacima logični i psihološki motivirani na pravi način.
S obzirom na brojna izdanja Vaših knjiga možete li reći koliko se odnos prema knjizi promijenio u odnosu na vrijeme kad ste Vi počinjali i što se može učiniti da se knjigu učini vidljivijom?
Prije trideset godina bilo je teže objaviti prvu knjigu…Ali generalno gledano situacija je približno slična…osim što je danas knjižarska mreža devastirana. Ali zato postoje neki novi kanali distribucije knjiga, koji onda nisu bili ni na vidiku.
Jesu li za status knjige kriva i prijateljska tapšanja, razne klike i kritika kojoj više nitko ne vjeruje?
Ne vjeruje nitko ni filmskoj kritici, ni kod nas ni u svijetu…a nisu ljudi kritici previše vjerovali ni prije trideset ni prije pedeset godina. Kritika je tada znala biti još i više ideologizirana, subjektivna, neobjektivna. Ali to nije problem za knjigu…problem će biti kada čitatelji prestanu vjerovati sebi, a to se, hvala Bogu, kod nas još nije dogodilo.
Bitno je da ljudi koji vole književnost razgovaraju o pročitanim knjigama, da razmjenjuju dojmove i da ne sljede slijepo propagandne mašinerije velikih svjetskoh izdavača, kao ni naših izdavača. A uvijek se u svakom vremenu pojavi i nekoliko odličnih kritičara, koji su istinski ljubitelji književnosti i koji sa zanosom isčitavaju tekuću književnu produkciji i koji znaju analitički prikazati novu knjigu, upozoriti na zanimljiva nova imena, pri tme zastupajući književnost i čitatelje, a bježeći od klanova i uskih interesa.
Gdje se trenutno spremaju Vaše premijere i prijevodi knjiga?
Protekli mjesec bila je premijera moje komedije “Papučari” u Vilniusu u Litvi, te premijera drame “Sve o ženama” u Pribramu u Češkoj, a počeli su pokusi za mjuzikl “Pacijenti” u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga za koji je glazbu napisao Tonči Huljić, a ja libreto dok je redatelj Igor Barberić, potom kreću pokusi za moju dramu “Parovi” u Teatru GAVRAN u režiji Roberta Raponje, pa me očekuju premijere od Moskve do Hyderabada…Moj zadnji roman za odrasle “Kafkin prijatelj” nakon prijevoda na nizozemski, češki, slovački, engleski i albanski, trebao bi se u privodu Venka Andonovskog pojaviti i na makedonskom u Skoplju…itd…itd..
Na čemu trenutno radite?
Na romanu “Nekoliko ptica i jedno nebo”, te me čeka ispisivanje nove verzije komedije “Kuća iz snova” koju sam napisao po narudžbi zagrebačkog HNK, a koja bi trebala biti premijerno izvedena u tom kazalištu iduće godine.
