Ilija Aščić pisac je koji se ne svrstava niti pristaje uz klanove, koji dominiraju domaćom književnom scenom. U njegovim pričama to je osjetno i jako, a posebno naglašeno kroz individualnost koja emanira iz njegovih likova. Grad je igralište, on je vibrirajuće srce, najčešće sivo, s bićima koja migolje, natječu se, prekoravaju i ponekad vole. Kroz tranzicijski folklor, lišen suptilnosti, probijaju natruhe društvene zadatosti, bez da opterećuju čitatelja svjetonazorskim lamentiranjima. Svijet u kojem egzistiraju protagonisti je „mračni labirint predrasuda i suludih inicijacija“. Uzvišeni ideali iz igre su nestali davno, pregaženi „životom“ koji se događa na pokretnoj traci i melje sve pred sobom. Usprkos tome tragikomika je osjetni začin svake priče, a glupa svakodnevica odjednom postaje zanimljiva. Aščićevi likovi teže transcendenciji, ali je ne pronalaze, jer duhovno je skriveno, a materijalno je gotovo sve što postoji. Oni rade u tvornicama kao šljakeri i najčešće žale što i sami nisu na poziciji tlačitelja, svojeg nadređenog.
Hrvoje Ivančić, pisac
Ilija Aščić jedan je od onih pisaca koji piše prvenstveno o vlastitom životnom iskustvu. A kad je taj život već od djetinjstva obilježen ratom, afirmativne godine progonstvom, a mladenaštvo nezaposlenošću, onda nije čudno da je proza koja iz toga nastaje često na rubu – bilo onom fizičkog ili psihičkog zlostavljanja. Riječ je o autentičnoj prozi koja ne mari za osjećaje čitatelja i povodi se samo željom za iskrenim pri(s)povijedanjem. Ove će vas priče odvući u svijet šljakera koji se trude preživjeti i nešto steći, pritom često ne birajući sredstva.