Razgovarali Doroteja Palijan, Maja Deban, Katarina Fabijanić, Jelena Trbović, Petra Vinski, Đurđica Prstec, Ivan Horvat, Mario Kolar, Maja Pavičić, Romana Kuharić i Martina Mohorić
From: ‘Mario Kolar’ To: ‘Pavao Pavlicic’
Sent: Tuesday, April 16, 2019 2:49 PM
Subject: Re: Kolektivni intervju sa studentima
Poštovani prof. Pavličić,
ovaj semestar vodim kolegij o Vašem stvaralaštvu i u sklopu toga studenti su napisali zanimljive osvrte na neke od Vaših najnovijih knjiga pa ćemo ih objaviti u časopisu “Artikulacije” (e-izdanje: www.artikulacije.hr). U sklopu tog temata objavili bismo i kolektivni intervju studenata s Vama – pitanja za intervju napisali su, naime, različiti studenti (u privitku).
Bili bismo Vam vrlo zahvalni kada biste odgovorili na naša pitanja i time doprinijeli ne samo novoj dimenziji našeg kolegija, nego i zanimljivosti časopisa.
Srdačan pozdrav!
Doc. dr. sc. Mario Kolar
Filozofski fakultet u Rijeci
From: ‘Pavao Pavlicic’ To ‘Mario Kolar’
Sent: Wednesday, April 17, 2019 1:56 PM
Subject: Re: Kolektivni intervju sa studentima
Poštovani kolega Kolar,
zahvaljujem Vam. Rado ću odgovoriti, samo mi recite koliko imam mjesta?
Srdačan pozdrav Vama i studentima, PPavličić
From: ‘Mario Kolar’ To: ‘Pavao Pavlicic’
Sent: Wednesday, April 17, 2019 3:25 PM
Subject: Re: Kolektivni intervju sa studentima
Poštovani prof. Pavličić,
hvala na spremnosti za suradnju, vrlo se veselimo.
Nemamo posebnih ograničenja što se tiče opsega, no ako možete, pokušajte ostati u okviru do petnaestak kartica.
Srdačan pozdrav i sretan Uskrs!
Mario Kolar
From: ”Pavao Pavlicic ‘ To: ‘Mario Kolar’
Sent: Thuesday, April 30, 2019 2:32 PM
Subject: Re: Kolektivni intervju sa studentima
Poštovani kolega Kolar,
evo odgovora na Vaša i studentska pitanja. Nadam se da će odgovarati potrebama.
Svima srdačan pozdrav, PPavličić
Doroteja Palijan: Kroz gotovo pedeset godina objavili ste preko stotinu knjiga. Što Vas najviše potiče da stalno pišete?
Kad se nečim bavite tako dugo, onda vam to postane način života, i bez toga više ne možete. A taj način života uključuje onda i to da svuda oko sebe vidite priče, pa vam je žao da one ostanu neispričane. A ako još uzmemo u obzir i okolnost da mene taj posao neizmjerno veseli, eto vam stotke, dok se okrenete.
Maja Deban: Jedan ste od najčitanijih hrvatskih pisaca. Kako na Vaše pisanje utječe to što znate da čitatelji od Vaših novih djela imaju određena očekivanja?
Utječe tako što uvijek držim na umu da ono što pišem netko mora čitati i da pri tome moram zadržati njegovu pažnju. To se odnosi na stil, kompoziciju i ostale tehničke aspekte teksta. Ali, kad se radi o izboru teme i o pristupu toj temi, onda zaboravljam na čitateljska očekivanja: pišem o onome što me muči ili zanima, a pitanje je sreće (koju sam do sada često imao) da se to podudari s onim što muči i zanima čitatelja.
Katarina Fabijanić: U svojim romanima često tzv. obične ljude dovodite u neobične (fantastične) situacije. Takav je slučaj i u Vašem najnovijem romanu Bakrene sove. Događa li Vam se, ili Vam se ikada dogodilo, nešto slično i u vlastitom životu?
Događa mi se, kao što se događa i svakome drugom, treba samo prepoznati takve situacije i njihov literarni potencijal. Evo vam primjera: na maturi iz njemačkoga nisam dobio odličan, nego vrlo dobar; zbog toga nisam mogao upisati kao drugi glavni predmet njemački, nego talijanski; na talijanistici sam upoznao Mladena Machieda, on je zapazio moje tekstove i odveo me u književni časopis, i tako sam počeo objavljivati. A da mi je na maturi profesorica dala neki drugi tekst, možda bi moj život otišao u nekom drugom smjeru. Navodim taj slučaj zato što se u Bakrenim sovama radi upravo o takvoj problematici.
Jelena Trbović: Jeste li se, poput pripovjedača u romanu Krasopis, ikada susreli sa osobom čiji ste život (ni ne znajući) opisali u nekoj od vlastitih knjiga?
Događalo mi se to, a događalo se, koliko znam, i drugim piscima. To je vjerojatno znak da sam u tekstu pogodio nešto što je tipična ljudska situacija. A Ratko Cvetnić u svom romanu Blato u dvorištu, govoreći o toj temi, kaže da se uvijek u priči prepoznaju krive osobe.
Petra Vinski: Jeste li ikada napisali i objavili roman pa naknadno uvidjeli da postoje i bolji završetci (kao što su u Školi pisanja uvidjeli njezini polaznici kad su u stroj za priče ubacili djela pojedinih hrvatskih klasika)?
Nije mi se to dogodilo, možda i zato što ja uvijek na početku znam kako će se stvar završiti, pa prema tome završetku i usmjeravam priču, a dok je usmjeravam, taj mi se završetak čini jedini moguć. Tako je to otkako sam počeo pisati, a poslije sam od strukturalista naučio da je kraj najvažnije mjesto u priči, jer sve vodi prema njemu.
Đurđica Prstec: U nekim Vašim romanima vidljive su intertekstualne relacije (Koraljna vrata, Pokora) i metatekstualne intervencije (Krasopis), a često puta ste izjavili da pišete za tzv. obične čitatelje. Ne bojite li se da će im to smetati?
Ne bojim se, i to zato što su takve manirističke igre u mojim pričama ipak sporedna stvar, pa se te priče mogu razumjeti i bez njih. Drugim riječima, tko vidi, neka vidi, a tko ne vidi, neće mnogo izgubiti, jer nastojim da priča bude sama po sebi zanimljiva. A čitatelj uvijek navija za priču, pa ako autor ne iznevjeri ta očekivanja, može svome recipijentu uvaliti svakojake mudrolije, a da ovaj to ni ne osjeti.
Ivan Horvat: Neovisno o njihovoj tematici i žanru, u Vašim se romanima često pojavljuje ljubavna priča, ali ne kao glavna tema. Jesam li u pravu kad mi se čini da ljubavnu priču izbjegavate kao glavnu temu, ali ipak ne možete bez nje kao barem dio radnje?
Nije da ja izbjegavam ljubavnu priču kao glavnu temu, nego mi se čini da za nju, kao, uostalom, i za humorističku, nemam prikladan senzibilitet. Ali, s druge strane, vjerujem i to da zanimljive priče ne mogu biti bez ljubavnoga motiva, jer on daje junakovu životu puninu i zaokruženost. To sam naučio još iz starih holivudskih filmova.
Mario Kolar: U većini svojih djela izbjegavate tzv. veliku povijest, no u nekoliko se djela ipak probila gotovo u središte Vaše pažnje, npr. u Muzeju revolucije. Kako to da joj se niste do kraja uspjeli oduprijeti?
Nisam joj se uspio oduprijeti zato što joj se ne uspijevam oduprijeti ni u životu. Mene kao junaci zanimaju oni ljudi na kojima se povijest vrši, a ne oni koji tu povijest stvaraju. A pravi je problem, pa i u mojim pričama, u tome što se čovjek, koliko god bio apolitičan i samozatajan, ne uspijeva prošuljati kroz život a da ga ta velika povijest ne zakvači. Pa onda ona prodire u priče baš kao što prodire i u naše biografije.
Maja Pavičić: Čitate li književne kritike vlastitih romana? Nerijetko Vam zamjeraju šabloniziranost, predvidljivost, happy endove te nepotrebnu artificijelnost, kako gledate na to?
Vjerujem da i sami vidite koliko su te zamjerke međusobno proturječne. Kako nešto što je artificijelno – dakle komplicirano i ambiciozno – može u isto vrijeme biti i šablonizirano? Često se zamjera tek toliko da se nešto zamjeri, ali ja to ipak shvaćam ozbiljno, jer mušterija je uvijek u pravu. Shvaćam to ozbiljno kao sud o vrijednosti onoga što sam napisao, ali ne i kao naputak za ono što ću ubuduće napisati, jer pišem kako najbolje znam. A što se tiče sretnih završetaka, njih naprosto volim, kao što ih vole i čitatelji (naravno, ne samo moji), koliko god da znamo da takvi završeci baš i nisu realistični.
Mario Kolar: Pojedine autobiografsko-memoarske elemente sakrili ste, čini mi se, po bojnim romanima, no napisali ste i nekoliko čistih memoarskih djela. Kako odlučujete što će iz Vašeg života biti čisti memoarizam, a što dio fikcije?
Znamo svi da svaki pisac ugrađuje u fikciju i dijelove svojega života, jer može se pripovijedati samo o onome što je čovjek i sam iskusio, na ovaj ili onaj način. Često mi se dogodilo da mi moja vlastita fikcija otkrije literarni potencijal nekoga memoarskog motiva, pa da onda tome motivu posvetim posebnu knjigu. Ukratko, nema tu neke posebne računice, nego se neka tema sama od sebe progura u prvi plan i zatraži da joj posvetim pozornost. A ja onda slijedim taj zahtjev. Nisam pristalica nikakvih mistifikacija u vezi s književnim radom, ali možda ga toliko i volim upravo zato što u njemu uvijek ima nečega zagonetnog i nečega pustolovnog.
Romana Kuharić: Je li lakše pisati djela za odrasle ili ona za djecu i mlade?
Mnogo je lakše pisati za odrasle. Odrasli su, naime, spremni piscu ponešto i oprostiti, zažmiriti na jedno oko ako gospon autor malko gnjavi, dok su djeca u tome nemilosrdna: čim im postane dosadno, počnu preskakati i čitati samo ono sa crticama, to jest dijaloge. Zato fora i jest u tome da ih natjerate da čitaju sve. Tako se onda ni ja nisam latio pisanja za djecu sve dotle dok nisam povjerovao da posjedujem potrebnu vještinu, što znači onda kad sam iza sebe već imao desetak knjiga za odrasle. A koliko je ta vjera bila opravdana, o tome ne mogu ja suditi.
Đurđica Prstec: Napisali ste i veći broj stručnih knjiga. Brinete li o tzv. običnim čitateljima i u takvim djelima?
Stručne su knjige, kao što i im i ime kaže, namijenjene stručnjacima, pa njih imam na umu kao čitatelje takvih svojih knjiga. Ali, postoje i tu različite mogućnosti, pa ima takvih stručnih knjiga koje čitate kao da su romani, i takvih kod kojih zaspite na polovici druge stranice. Mene je na tom polju uvijek vodila samo jedna želja: da ono što imam reći iskažem jasno i razumljivo, tako da se moja teza može ili potvrditi ili oboriti, ali da ne bude sumnje o tome kako ona glasi. To mi se čini kao nekakvo moralno pitanje.
Martina Mohorić: Okušali ste se u različitim žanrovima i diskursima, u kojem Vam je najdraže pisati i zašto?
To što sam se okušao u raznim žanrovima nije bilo radi samoga okušavanja, nego više zato što mi se činilo da jedna tema traži jedan žanr, a druga drugi, pa sam tako onda svirao na raznim instrumentima koliko sam znao i mogao. A osim toga, u neke žanrove, npr. u scenarije, uletio sam zato što su to drugi od mene tražili. Ne skidam sa sebe odgovornost, nego samo objašnjavam kako su stvari tekle.