Nova zbirka poezije vrstovno heterogene i dokazane autorice Olje Savičević Ivančević, zbirka poezije naslovljena Divlje i tvoje, jedan je od onih naslova koje ljubitelji suvremenoga pjesništva nipošto ne bi smjeli zaobići, posebice oni ljubitelji koji preferiraju snažan emotivni plan naspram hermetičnoga pisma namijenjenoga katkad posve iscrpljujućim intelektualnim upregnućima. Mogao bih uvodno iznijeti niz asocijacija proizašlih iz višestrukoga čitanja ovoga nadasve kromatskoga rukopisa, međutim, iz bojazni da bih time uvid učinio neželjenim impresionističkim komentarom (kakvih je, kada je pjesništvo posrijedi, ionako previše) s podvlačenjem ću impresija ovdje nastojati stati.
Rukopis je ustrojen monolitno te broji četrdeset i pet tekstova kvalitativno uglavnom neznatnih oscilacija, a uz konstataciju da u istom pronalazim više tekstova upravo bravuroznoga estetskog dosega. Provođenje je pravopisne norme i gramatičkih zakonitosti razmjerno dosljedno. Količina je interpunkcijskoga materijala minimalna te se dominantno svodi na posezanje za zarezom. Stih je, dakako, slobodan, a otpočinje velikim početnim slovom (što možemo čitati i kao jednu takoreći kanonsku mikrostilističku gestu). Zbirku otvara tekst Moje životinje, diskretna prozivka obrazovnoga sustava u službi indoktrinacije (što potpisniku ovih redaka, zaposleniku u danom sustavu, nije bilo teško detektirati): Neka je proklet onaj dan / Kad me školski pedagog / Pozvao u ured i ubacio otrov / U moje uho. Tekst Mitovi i legende čitam kao ironijski snažno razlaganje pitanja nacionalnosti kao identitetske oznake (mita) čemu domišljato biva supostavljeno krajnje reducirano sjećanje na subjektičinu ljubav iz djetinjstva koje, zbog svoje upravo krajnje reduciranosti, ostaje otvoreno faktografski nimalo discipliniranoj interpretaciji (što možebitno rezultira legendom).
U tekstu je Naša ulica svijest o linearnoj egzistenciji podvučena kao razlog subjektičinoj mučnini uvjetovanoj kontinuitetom reminiscencije: Ja sam bila zaljubljena u mnoge / Gradove / I svi su mi nepodnošljivi / Tko ode taj se ne može vratiti / U tome je problem. Iznimno dojmljivu, estetski progresivnu deskripciju ljeta kao hiperlinka na ugodnija, egzistencijalno hranjivija sjećanja nalazim u tekstu Lubenica, ističem: Ali u doba toplih ugodnijih dana / U kojima krv navire u voće / A med lipti iz srca svih stvari / Kradom skidam cipele i trčim / Preko trgova i bulevara. Tekst Vijek suptilno je pisana oda patrijarhalno podcijenjenoj ženskoj hrabrosti, ali i onoj tihoj, s koljena na koljeno prenošenoj, ženskoj solidarnosti kakva potpisnika ovih redaka nemalo podsjeća i na neke davno odgledane bliskoistočne (osobito iranske) filmove; k tome, posrijedi je i rekapitulacija subjektičina izravnoga suočavanja sa smrću što je, pak, novi početak obilježen spokojem kojem se iz pepela prijašnjih strahova izdigla subjektica neupitno čudi. Pošten posao kritika je po nositelje radnoga procesa degradirajućega stanja post-tranzicijskoga društva naznačena onim dijelom subjektičina obiteljskoga backgrounda koji se odnosi na predano obavljane poslove njenih predaka, a čemu je u opoziciju stavljena egzistencijalna neisplativost subjektičina obrazovnoga procesa: Pripadaš prvoj generaciji / Koja je završila fakultet / I nisi mogla pronaći pošten posao.
Perunike potresno je svjedočanstvo subjektičina ratnoga trpljenja uvjetovanoga onim već ranije naznačenim identitetskim odrednicama koje svoju kvalitativnu kulminaciju doseže pred samu završnicu, a uz oponiranje društveno uvjetovanim identitetskim nedostacima jasnim isticanjem identitetski supremativne (u odnosu na navedeno) kategorije doma: Oni su morali otići / Ili su mogli otići / Mi nismo / Ili nam nije palo na pamet / Otac je rekao otprilike / Ovo je kuća moje obitelji / Već 385,76 godina / Kao da to išta znači. Tekst Beskrajno ljeto šarmantan je subjektičin oproštaj od umnogome trpeće, a ipak neodoljivo drage mladosti obilježen izvedbeno briljantnom te gdjegdje hiperboličnom deskripcijom: Samo da nam napokon dođe turizam / I stranci, investitori / I divlja buzara za 1500 kuna koja te / Nakon što je pojedeš pojebe. Tekst Dalmacija, sve po osam obilježen je stilski učinkovitim korištenjem figure ponavljanja čime biva naglašena, iz subjektičine pozicije, potpuna iskustvena iscrpljenost koja rezultira neminovnom i drastičnom egzistencijalnom krizom. U tekstu Džepni nožić, pak, nalazim jaku sentimentalnu sliku supremativnoga stanja majčinstva: Mi sada nismo zajedno / I ja u prolazu dodirujem kosu / Nepoznatog dječaka / Da umanjim tu razdaljinu. Na isti se naslanja i tekst Ne čitaš žene čija semantička okosnica sugerira majčinstvo kao ishodište jezika/pisma.
Tekst Zašto su se smijali narodni heroji demistifikacija je krajnje manifestacije požrtvovnosti. Nježan otac, s druge strane, intimistički je zaziv post-patrijarhata koji otpočinje emocionalno efektnim upitom: Hoćeš li biti nježan otac, sine? Izvjesno je najbolji tekst zbirke Nismo uspjeli spasiti grad; literarni je to refleks suočavanja s krhotinama razbijenih mladenačkih iluzija čiju kvalitativnu kulminaciju donosi završnica: Iako smo čistili izmet za psima / Reciklirali smeće i gledali iskosa / Balave mulce koji pljuju na pločnike / Iako smo prestali gledati televiziju / Iako smo prestali jesti meso / Iako smo ponekad izlazili na ulice / Nismo uspjeli spasiti grad / Nismo ni pokušavali. Tekst Ljubavnici, kao i obično estetski je zavodljiva i ne odveć diskretna kritika hipokrizije društva iz kojega izdvajam posezanje za dvostrukom negacijom kao efektnim stilskim pojačivačem: Njihova tijela već su ilegalna / Nezaštićena od neljubavnika / (Nitko nije prijatelj ove strašne ljubavi). Često posezanje za figurom ponavljanja u tekstu Ne želim ništa poslije smrti rezultira učinkovitom ritmoretoričkom hipersenzibilnošću.
U tekstu je Popis za kupovinu razvidna sintaktička redukcija, a uz dva međusobno dijelom suprotstavljena fragmenta, naputka koji, izdvojeno, čine ironično predznakovljenu mikrocjelinu: Ako ne možeš donijeti puno / Ti uzmi ono što je nužno i Ako ne možeš donijeti nužno / Ti uzmi ono što je puno. Tekst Pismo bolesnom prijatelju (s posvetom Za Predraga) dirljiva je jednosmjerna korespondencija subjektice s umirućim objektom osnažena ponešto narativnijim flešbekom u drugom dijelu teksta. Upute kćerima za odlazak na fakultet predstavlja vrhunac intimizacije u odnosu na rukopisnu cjelinu; antologijski je to zapis već uvelike citiran na društvenim mrežama. I u danom primjeru uočljivo je promišljeno korištenje figure ponavljanja, ovaj put osobito u drugoj strofi: Ako ti kažu: / Naivno ili nemoguće / Odlazi / Ako ti kažu: / Ispadaš iz igre / Oni ispadaju, ti odlaziš / Ako ti kažu: / Hirovita / Nasmij se i odlazi / Ako ti kažu: / Razmažena / Ne moraš otići, ne da ti se / (Slobodno ostani razmažena / Da bi bolje znala razmaziti). Rukopis biva zaključen tekstom Šuma mi je rekla: proljeće, tekstualnim spomenikom metatekstualnoj ovjekovječenosti prirode.
Iz navedenoga je, vjerujem, jasan moj stav o novoj zbirci Savičević Ivančević kao jednom od važnijih pjesničkih naslova u 2020. godini. Knjiga je to rubno stvarnosne poezije kakva se posljednjih godina ne ispisuje dominantno kao u ranijih nekoliko dekada. Što, međutim, ne bi trebalo iskusnijega čitatelja učiniti nespremnim. Ono što i zaključno ističem kao nedvojbeni forte rukopisa snažan je emocionalni plan kakav sam, prisjetim li se svojih čitanja u posljednjih nekoliko godina, našao možda samo kod Damira Radića. Naravno, naglašeni emocionalni plan pristalice hermetičnoga pisma izvjesno može navesti na davanje niže ocjene ovom naslovu. Tu, dakako, dolazimo do disperzije horizonta očekivanja koja je, uostalom, izvan egzaktno vrednovanih kategorija neminovna. Pa ipak, uvjeren sam da će i najniže ocjene ove knjige uvelike sugerirati njenu kvalitativnu iznadprosječnost, tim više što naglašeni emocionalni plan, autoričinoj spisateljskoj disciplini zahvaljujući, nije naudio postojanom jezičnom, osobito semantosintaktičkom konstruktu.
