Kratka priča

Je suis Paris

Ispričavam se, ali o Parizu ne mogu početi drukčije nego osobno.

Moji su roditelji godine 1937. bili u Parizu na bračnom putovanju i kutija s fotografijama, razglednicama, kartama, ulaznicama, markama, raznim potvrdama i drugim suvenirima s toga putovanja za mene je postala kamen temeljac prilikom izgradnje moga sna o Parizu. Iz kutije sam izvukao veliki plan Pariza i pričvrstio ga na zid svoga studentskog sobička. No za mene je Pariz  u to vrijeme bio prije svega grad književnosti, a moram priznati da je to i danas, premda se sprovod Jean-Paula Sartrea smatra krajem Pariza kao najvažnije metropole književnosti.

Da, Sartre. U vrijeme komunističkog režima služio sam vojni rok kao tzv. ročnik, uz ostalo i u Havlíčkovom Brodu, a ondje se odvio i moj jedini doživljaj vrijedan pamćenja iz te dvije idiotske vojničke godine. Gripa me otjerala u ambulantu kasarne, a neka mi je dobra duša iz vojne knjižnice (sic!) donijela upravo izdani debeli svezak Sartreovih drama (5 drama i jedna jednočinka). Bila je godina 1962. i Sartre je kod nas već bio pomalo dopušten, zahvaljujući njegovu koketiranju s marksizmom. To je bilo godinu dana prije njegova prvog dolaska u socijalističku Čehoslovačku, i to upravo na premijeru jedne od drama iz te knjižurine. Do tada sam ga znao samo iz dvaju svezaka Putova slobode, koji su stigli izaći prije komunističkog puča. Istina je da taj Sartreov roman nije za mene bio čitateljski doživljaj, ali objasnio sam si to time da je Sartre tako velika osobnost da si tu i tamo može dopustiti neku slabost, recimo prilično loš roman. Naime, Sartre je za mene utjelovljivao cijelu jednu parišku četvrt, slavni St-Germain, gdje je cvao i bujao egzistencijalizam (te 1962. godine prije je venuo, ali ja to još nisam znao, na onome starom planu Pariza sam Žermenku, kako sam je od milja nazivao, zaokružio tankom crtom). A svezak drama, koji je počinjao slavnom jednočinkom Iza zatvorenih vrata („Pakao, to su drugi!“), dok sam bio u groznici i na znojem natopljenoj slamarici, očarao me: bila je to najsjajnija gripa moga života.

No vratimo se kutiji sa suvenirima iz Pariza. Dakle, moji su roditelji bili na bračnome putovanju 1937. i tako su posjetili i parišku Svjetsku izložbu, koju mi je kutija također predstavila (Esposition internationale des arts et des techiques). Majka je imala devetnaest, otac dvadeset godina i to je bilo dvije godine prije 2. svjetskog rata. A u obiteljskome sam arhivu poslije pronašao razglednicu koja je imala poštanski pečat od 17.8.1910. i iz Pariza ju je poslao moj djed, novotomistički filozof, koji je ondje bio na usavršavanju u pariškim knjižnicama. Na razglednici piše: „Veselim se što ću za nekih tjedan dana biti kod kuće. Užasna je buka trimilijunskoga grada.“ U tome je zgodno to što je djed bio sin kovača, dakle, u bučnome se Parizu veselio tišini rodne kovačnice. Kad je poslao razglednicu, imao je dvadeset osam godina i to je bilo četiri godine prije 1. svjetskog rata. A kad sam ja stigao u Pariz, imao sam pedeset osam godina i to je bilo tri godine prije napada na njujorške  Blizance. Iz Pariza sam poslao razglednicu s katedralom Notre Dame i napisao: „Ovdje vlada magična tišina devetmilijunskoga grada, fluidno kruta, zaglušujuća tišina.“ Ali sad već trčim pred rudo.

Prvo je sve bilo beznadno: nisam imao mogućnost otići u Pariz s dvadeset godina, kao moj otac, niti s dvadeset osam, kao moj djed, i u mome su životu prošle mnoge godine kad sam mislio da nikad neću otići u Pariz, jer su za mene, nakon što su moj otac i moj stric emigrirali (stric je redovito govorio na radiju Slobodna Europa) putovanja u inozemstvo postala nemoguća.

A zatim se sve čudesno promijenilo (devedesete godine) i Pariz mi je čak, usuđujem se reći, izašao u susret. Tada sam već bio zaposlen u radijskoj redakciji i moj me šef, Tomáš Sedláček, koji je funkcionirao kao veza između Pariza i Brna, obavijestio da je u Brno doputovao Milan Kundera sa svojom ženom Věrom i da su se smjestili inkognito u hotelu International i pozivaju me onamo na ručak, a Kundera za mene ima dobru vijest iz Pariza. I tako smo se susreli u restoranu hotela, i premda sam slutio o čemu se radi, ipak je to za mene bila tako zadivljujuća i zaglupljujuća vijest iz Pariza da se uopće ne sjećam što smo ručali, ali zato su mi se zauvijek u sjećanje urezali krpeni ubrusi, koji su poput velikih šiljatih kapa stajali ispred tanjura Milana Kundere i njegove žene i Tomáša, ali nažalost i mene. Do tada se nikad nisam susreo s tim i zato nisam znao što bih sa svojom šiljatom kapom kad su ostale odjednom nestale sa stola, a ja nisam znao gdje. Obuzela me panika, bio sam svjestan toga da sad svi oko mene, a prije svega moj domaćin iz Pariza, vide kakav sam imbecil, gadan faux pas, i tako sam pokušao barem što neupadljivije položiti svoj ubrus, da više ne provocira svojom usamljenom šiljatošću. No imao sam sreće, naime, uskoro je našem stolu prišla neka vrlo mlada djevojka, ispričala se što nam smeta i postavila pitanje: Oprostite, da niste vi gospodin Milan Kundera? A Kundera je spremno reagirao: Nisam. Ali ako vas to veseli, mogao bih odglumiti da sam Kundera. To je djevojku možda zbunilo na sličan način kao mene krpeni ubrus i brzo se oprostila, a na vratima sam ugledao glumca Arnošta Goldflama, koji ju je očito poslao. Simpatična zgoda s curetkom prikrila je, nadao sam se, moj faux pas, i kad nam je domaćin na kraju ručka ponudio svoje cigare, u božanskoj su se ugodi raspršili svi moji strahovi i sumnje.

No pariško izdanje moga romana iz godine u godinu se odgađalo, sve dok se napokon godine 1998. nije trebalo pojaviti na pultovima pariških knjižara. I to je bila prilika za „moj Pariz“. Ondje se upravo događao međunarodni sajam knjiga Salon du Livre i činilo se da ću u Pariz ujahati na svome Pegazu. Uvrstili su me u češku sajamsku delegaciju i bio sam u pratnji gospođe Dane Kalinove, ravnateljice praškog sajma knjiga.

U životu mi je kroz ruke prošlo nekoliko udžbenika francuskog jezika, raskupusao sam ih, ali uzalud, francuski je za mene ostao španjolsko selo. No znao sam da se za svoj Pariz moram nekako pripremiti. I tako sam iz Baudelaireovih Les Fleurs du mal odabrao dvije strofe i nabubao ih napamet. Dakako, ne zato da bih se producirao, ta moj je francuski izgovor  užasan, ti su mi stihovi, neizgovoreni, samo trebali poslužiti kao tajni ključ, ili ako hoćete, pin koji mi je trebao otvoriti ulaz u Pariz, koji je za mene još uvijek bio imaginarni grad.

Metro: ligne 8, station Balard, ondje Paris Expo, Porte de Versailles, Hall 1 i već sam bio na Salonu du Livre. Ondje sam se susreo s A. J. Liehmom, kojemu sam se divio i znao ga kao prevoditelja Sartreove jednočinke koja me onako očarala u vojnoj ambulanti, ali prijevod svoga romana na francuski nekako nisam uspijevao naći. Postojala je još jedna mogućnost. Gospođa Kalinová dogovorila mi je susret s Yannickom Guillouom, urednikom u izdavačkoj kući Gallimard, i otišla je onamo sa mnom. Dugo smo tražili malu, zabačenu ulicu Sébastiena Bottina, koju na planu Pariza ne možete vidjeti bez povećala, ali našli smo je točno u sat i minutu kad nas je urednik Guillou očekivao. Za taj sam susret pripremio jednu kratku rečenicu iz francuske konverzacije, ali zapeo sam već na drugoj riječi. Tako da smo se sporazumijevali uz pomoć engleskoga gospođe Kalinove. I tada sam doznao da je objavljivanje moga romana ponovno odgođeno, vjerojatno za jednu godinu. Hélas, dodao je urednik na francuskome. No mene je to vjerojatno isprepadalo. To je značilo da se to tako može odgađati u beskonačnost. I onda se dogodilo ovo: neočekivano sam izveo još jedan faux pas, i to na način zbog kojega bih se trebao stidjeti do kraja života. Zloupotrijebio sam engleski gospođe Kalinove za brzi dijalog s preljubaznim urednikom Guillouom:

Nemojte se ljutiti, htio bih vas nešto upitati. Koliko znam, u Gallimardu je Albert Camus neko vrijeme radio kao recenzent. Možete li mi reći gdje je prostorija u kojoj je sjedio?

Upravo sjedimo u njoj.

A gdje je stol za kojim je sjedio?

Upravo gledate u njega.

A gdje je stolac na kojem je sjedio Camus?

Izvolite, rekao je preljubazni urednik, jer je shvatio što bih htio i oslobodio mi je stolac.

Tri minute na Camusovu stolcu za vječno odgađanje moga romana, predložio sam, a gospođa Kalinová prevela je i tu moju suludu rečenicu.

Urednik je kimnuo i zamijenili smo mjesta i ja sam navodno tri minute sjedio na Camusovu stolcu, nitko to nije štopao, bile su to samo vjerojatno tri minute, ali poslije sam napustio Gallimard uvjeren u to da sam sve zaribao. (Možda ne moram dodavati da se nije sve odigralo točno tako, moj faux pas u Gallimardu izgledao je mrvicu drukčije.)

Bio sam smješten na zapadnome rubu Pariza. Izlazio sam na posljednjoj stanici metroa, na Pont de Sévres, gotovo da sam mogao vidjeti Bois de Boulogne. Ugodan stan, koji mi je dodijelilo veleposlanstvo, odgovarao je Balzacovu opisu stana francuskoga buržuja, kakav sam mogao znati iz njegovih romana da sam neki od njih čitao (nikad mi nije bio po volji papa deskriptivnog realizma). S Pont de Sévresa sam se sljedeći dan odvezao na stanicu Trocadéro i prešavši Seinu, hodao sam po obali od Eiffelova tornja prema Notre Dameu. Držao sam se lijeve obale, jer sam znao da ta dva dana čistoga vremena, koliko imam na raspolaganju, ne smijem rasprčkati, razmijeniti u sitniš i tako nisam zavirio u Louvre na desnoj obali, a prošao sam i pokraj Muzeja d’Orsay na lijevoj, premda bih rado vidio originale impresionista, ali umjesto da vidim slike, prednost sam dao tome da vidim la ville de Paris s obalama i mostovima i pariškim ulicama i otocima Ȋle de la Cité i Ȋle Saint-Louis i umjesto muzejima i galerijama, dao sam prednost nečemu vrlo pariškome, naime FLANERIZMU. Ah, où sont-ils, les flâneurs d’antan? pita se Kundera u romanu Polaganost, a ja sam drsko odgovorio: ovdje sam, je suis flâneur, lutam i tumaram i potucam se i vrzmam se i bludim Parizom i motam se i povlačim, premda zasad samo po lijevoj obali, i ondje sam se susreo sa svojim Parizom, oživjelim snom koji sam nekoć izgradio, a gle, on postoji i smijem za njim posegnuti, ali ako budem htio, tome snu mogu i gaziti po licu.

Trinaest godina poslije, u ožujuku 2011., pozvan sam na književni kolokvij s užasno dugim nazivom Les littératures de l’Europe centrale et orientale sur les ruines du communisme. Tada sam bio smješten u konzulatu, a ne u veleposlanstvu, dakle u četvrti St-Germain, u rue Bonaparte, odakle se za samo deset minuta moglo stići do izdavačke kuće Gallimard, u kojoj su mi u trinaest godina moje nenazočnosti u Parizu stigla izaći dva romana, a za objavljivanje trećega već sam imao potpisan ugovor. Ali ovaj put nisam ni pokušao ući, bio je dovoljan jedan faux pas, koji sam ondje izveo prije trinaest godina, a preljubazni urednik Yannick Guillou već je ionako bio u mirovini, tako sam si samo priuštio pogled na zelene tende iznad prozora izdavačke kuće i na veliki NRF na fasadi (inicijale nekadašnjeg naziva Gallimarda) i tiho sam nestao, kako ih ne bih ometao u radu na mojim romanima.

U Parizu sam u ta dva dana imao samo jednu obvezu: autorsko čitanje u veleposlanstvu (a ne u konzulatu). Pripovijetku je na francuskom pročitala njezina prevoditeljica Petra James, odnosno, ulomak iz duge pripovijetke, a ja sam čitanje dopunio kratkim odlomkom na češkom. Naime, u publici su bili Francuzi i nagradili su nas tek mlakim pljeskom, iz pristojnosti. Toga je dana briljirao Slovak Pavel Vilikovský, s izvrsnom kraćom pripovijetkom, poslije koje je francuska publika ustala i pljeskala (ali književnik Vilikovský, za razliku od mene, nije bio nazočan i zato mu taj pljesak na nogama prenosim barem na ovaj način).

Kad je poslije veleposlanica, Njezina Ekselencija madame Chatardová, doznala da sam iz Brna, pozvala me na veleposlaničku kavu i kolač i pritom me obavijestila da redovito posjećuje Brno, jer ondje, u četvrti Zábrdovice, živi njezina mama.

U preostalom vremenu u Parizu pretražio sam St-Germain i susjednu Latinsku četvrt, tražeći mrvice koje su ondje ostale od nekadašnje Sartreove egzistencije, a otišao sam i na Sorbonu i ondje poslušao predavanje Petre James, na kojemu nisam razumio ni jednu rečenicu, a zatim sam krenuo u Beaubourg, odnosno Centre Pompidou, gdje sam proveo nekoliko sati na četvrtome i petome katu: moderna, i to najsuvremenija likovna umjetnost, moja je velika ljubav, ta ja sam književnik samo iz nužde, naime, ne znam materijalizirati imaginaciju, nažalost, ne znam raditi s materijom, znam samo s riječima, s tom maglom i dimom maštovitosti. Još sam se stigao provozati bateau-mouchem po Seini i na kraju sam sjedio u kavani na place St-Michel, s pogledom na fontanu s arkanđelom Mihaelom koji se upravo sprema pogubiti Sotonu. No njegov podignuti mač još ni danas nije udario i odsjekao Sotoninu glavu. Hélas, kako bi rekao urednik Yannick Guillou.

U Parizu sam proveo dva dana godine 1998. i dva dana godine 2011. i imao sam sreće što je to još bio Pariz prije terorističkog napada na Charlie Hebdo, Pariz o kakvome sam sanjario nad kutijom sa suvenirima s bračnoga putovanja i zamalo sam podlegao iskušenju da iz ta četiri dana izvučem veliki pariški roman, ali na vrijeme sam zaključio da bi to od mene bilo drsko. I tako sam Pariz od magle i dima riječi ostvario barem u dvjema pripovijetkama i u pariškim fragmentima svojih romana, koje ću vam uskoro ponuditi.

Dan prije moga odlaska iz Pariza, 24. ožujka, sve su francuske novine (kupio sam Le Monde) objavile da djela Milana Kundere od toga dana ulaze u besmrtnost u ediciji Pléiade. Shvatio sam to kao neobičnu slučajnost, koja je moj dvodnevni boravak u Parizu povezala s MK. Nije on slučajno u Besmrtnosti posvetio cijelo poglavlje Slučajnosti. I tako svoju knjigu o Parizu ne mogu zamisliti bez tekstova o Kunderi. Naime, Kunderinom je zaslugom Pariz i dalje ostao glavni grad književnosti. A druga je čarobna slučajnost što Kundera živi upravo u onoj pariškoj četvrti koju sam zaokružio tankom crtom na starome planu Pariza, u svojem nekadašnjem studentskom sobičku. I još nešto: ovo je jedina moja knjiga u kojoj nema samostalnoga poglavlja o Brnu, pa neka onda Brno bude zastupljeno upravo prisutnošću brnjanskog francuskoga pisca.

Slijedi pripovijetka o susretu s Parizom, koja je vjerojatno iskrivljeno zrcalo moga vlastitoga susreta i zaista samo malo pretjerujem kada tvrdim da sam tek nakon što sam napisao tu grotesku postao čvrsto uvjeren da sam stvarno bio u Parizu.

Piše:


Češki prozaik, esejist i dramatičar Jiří Kratochvil rođen je 1940. u Brnu, gdje je završio studij češkog i ruskog jezika. Do pada komunističkog režima svoja je djela objavljivao u samizdatu i u inozemstvu, a tek od 1990. postala su dostupna i širem čitateljstvu u Češkoj. Dobitnik je više uglednih nagrada i djela su mu prevedena na mnoge jezike. Knjiga Je suis Paris neobična je mješavina raznorodnih tekstova, koju je sastavio sam autor. U njoj se nalaze dvije pripovijetke, iz zbirki Brněnské povídky i Kruhová leč, zatim ulomci iz romana Alfa Centauri i Truchlivý Bůh (objavljeno na hrvatskom pod naslovom Žalosni Bog) te dva eseja iz knjiga Vyznání příběhovosti i Bleší trh. Već iz naslova je jasno da knjiga govori o Parizu, no velika je pozornost posvećena i Milanu Kunderi i njegovim djelima.

Prijevod:

S češkog prevela Sanja Milićević Armada

Rubrika:

Kratka priča

Objavljeno:

22.9.2020.

© 2019 Artikulacije