7. prosinca 2022.
© The Nobel Foundation
Kako započeti? To sam si pitanje desetke puta postavila gledajući u praznu stranicu, osjećajući da moram pronaći baš tu rečenicu, jedinu, koja će mi omogućiti ulazak u proces pisanja knjige i u isti mah dokinuti sve nesigurnosti. Poput kakva ključa. Danas, kako bih se suočila sa situacijom, nakon što je minuo početni strah od ovog događaja – „događa li se ovo uistinu meni?“ – koju mi moja mašta predstavlja na način što ulijeva sve veći strah, osjećam istu potrebu. Pronaći rečenicu koja će me osloboditi i uliti sigurnost da održim govor bez drhtanja, na ovom mjestu na koje ste me večeras pozvali.
Tu rečenicu ne trebam tražiti daleko. Ona se nameće. U svoj svojoj oštrini, svojoj nasilnosti. Lapidarnoj. Nepobitnoj. Zapisana je u mom dnevniku prije šezdeset godina. Pisat ću kako bih osvetila osobe podrijetla poput moga. Odraz je Rimbaudova krika: „Vječno sam inferiorna podrijetla.“ Imala sam dvadeset dvije godine. Studirala sam književnost na provincijskom fakultetu, s djevojkama i mladićima koji su uglavnom bili građanskoga podrijetla. Oholo i naivno mislila sam da će pisanje knjiga, postajanje piscem, na ishodištu linije seljaka bezemljaša, radnika i sitnih trgovaca, ljudi omraženih zbog svojih manira, naglaska, pomanjkanja kulture, biti dostatno za ispravak klasne nepravde. Da će jedna osobna pobjeda izbrisati stoljeća dominacije i siromaštva, u lažnoj iluziji koju mi je škola usadila kroz moje uspješan obrazovni put. Kako bi moje osobno ispunjenje moglo iskupiti poniženja i pretrpljene uvrede? To si pitanje nisam postavljala. Imala sam nekoliko isprika.
Otkad sam naučila čitati, knjige su bile moji prijatelji, a čitanje moja uobičajena izvanškolska aktivnost. Tu je sklonost podržavala moja majka, koja je u svojoj trgovini, između dva kupca, uvijek čitala. Draže joj je bilo da čitam nego da šivam ili pletem. Skupoća knjiga, sumnjičavost s kojom se na njih gledalo u mojoj vjerskoj školi, činile su mi ih još poželjnijim. Don Quijote, Gulliverovo putovanje, Jane Eyre, Andersenove bajke i one braće Grimm, David Copperfield, Zameo ih vjetar, a potom Jadnici, Plodovi gnjeva, Mučnina, Stranac: više je slučaj nego škola određivao moju lektiru.
Odabir studija književnosti bio je vezan za moju želju da ostanem u svijetu književnosti, koja je postala vrijednost superiorna svim ostalima, način života koji me je uvlačio u Flaubertove romane, kao i one Virginije Woolf, koje sam doslovno proživljavala. Književnost je bio svojevrsni kontinent koji sam nesvjesno oponirala svom društvenom okruženju. Pisanje sam poimala isključivo kao mogućnost preoblikovanja stvarnosti.
Odbijanje dva ili tri izdavača da objave moj prvi roman – roman čija je jedina vrijednost bila potraga za novom formom – nije poništila moju želju i moj ponos. Bile su to životne situacije u kojima je biti ženom bilo posve različito od bivanja muškarcem u društvu u kojem su uloge određene prema spolovima, kontracepcija zabranjena, a prekid trudnoće zločin. Udana, majka dvoje djece, zaposlena nastavnica, opterećena skrbi za obitelj, svakog sam se dana sve više udaljavala od pisanja i svog obećanja da ću osvetiti osobe podrijetla poput moga. Nisam mogla čitati parabolu „Pred zakonom“ iz Kafkina Procesa a da u njoj ne primijetim utjelovljenje svoje sudbine: umrijeti a da sam prošla kroz vrata napravljana samo za mene, ne napisavši knjigu koju sam samo ja mogla napisati.
No privatne i povijesne okolnosti nisam uzela u obzir. Smrt oca koji je preminuo tri dana prije nego što ću stići k njemu na praznike, radno mjesto nastavnice u razredima čiji su učenici porijeklom iz radničkih sredina poput moje, prosvjedi diljem svijeta: toliko elemenata koji su me na nepredvidljive i neposredne načine vratili u svijet iz kojeg sam potekla, mom „porijeklu“, čime je moja potreba za pisanjem dobila obilježje apsolutne nužnosti. Ovoga se puta nije radilo o prepuštanju iluzornosti „pisanja o ničemu“ iz mojih dvadesetih godina, nego o uranjaju u neizrecivost potisnutog pamćenja i osvjetljavanju načina života ljudi iz sredine iz koje sam potekla. Pisati kako bih shvatila vlastite razloge, ali i one koji se nalaze izvan mene, a koji su me odvojili od svijeta iz kojeg sam potekla.
U pisanju nijedan izbor nije samorazumljiv. Ali oni koji, poput imigranata, više ne govore jezikom svojih roditelja, i oni koji, poput klasnih prebjega, više s njima ne dijele isti jezik, koji misle i izražavaju se drugim riječima, suočavaju se s dodatnim preprekama. Nedoumicom. Oni uistinu osjećaju teškoću, štoviše nemogućnost pisanja na usvojenom, dominantnom jeziku, kojim su ovladali i kojemu se dive čitajući književna djela, o svemu što je povezano sa svijetom iz kojeg su potekli, o tom prvom svijetu satkanom od senzacija i riječi koje opisuju svakodnevni život, rad, mjesto u društvu. S druge strane, tu je jezik na kojem su naučili imenovati stvari, sa svojom brutalnosti, svojim tišinama, primjerice, onom u intimnom razgovoru između majke i sina u prelijepom tekstu Alberta Camusa „Između da i ne“ (franc. Entre oui et non). S druge strane, model nude tekstovi koji izazivaju divljenje, koji su interiorizirani, oni koji su omogućili rastakanje tog prvog svijeta, kojima se osjećaju dužnim za svoj uspon i koje nerijetko smatraju svojom pravom domovinom. Dio moga svijeta bili su Flaubert, Proust, Virginia Woolf, ali nitko mi od njih nije mogao pomoći u trenutku u kojem sam ponovno odlučila pisati. Trebala sam odbaciti „lijepo pisanje“, lijepe rečenice, kakve sam svoje učenike učila pisati, ne bih li iskorijenila, razotkrila i uistinu shvatila rascjep koji osjećam u sebi. Spontano mi se nametnuo žamor jezika prožetog ljutnjom i porugom, čak i vulgarnošću, nametnuo mi se jezik ekscesa, pobunjenički, kojim se koriste poniženi i uvrijeđeni, kao jedini način odgovora na pamćenje prezira, srama i srama zbog srama.
Brzo mi je postalo očigledno – do te mjere da nisam mogla zamisliti bilo kakav drugačiji početak – da priču o svom društvenom rascjepu usidrim u situaciji u kojoj sam se našla kao studentica, u odvratnoj situaciji na koju je država Francuska oduvijek osuđivala žene, toj da sam se morala podvrgnuti tajnom pobačaju koji je izvršila nestručna osoba. Željela sam opisati sve što se dogodilo mom djevojačkom tijelu, otkriće užitka, mjesečnica. Tako se, u toj prvoj knjizi, objavljenoj 1974., a da toga u to vrijeme nisam bila svjesna, definirao okvir unutar kojeg ću smjestiti svoje pisanje, na spoju društvenog i feminističkog. Od tada mi je osvetiti moje podrijetlo i osvetiti moj spol postalo jedno te isto.
Kako postavljati pitanja o životu, a ne činiti to isto i o pisanju? Ne pitati se podupire li ono ili osporava prihvaćene, interiorizirane reprezentacije bića i stvari? Zar pobunjeno pisanje, svojom nasilnošću i porugom, ne odražava stav dominiranih? Ako je čitatelj kulturno privilegiran, zadržava istu nadmoćnu i snishodljivu poziciju u odnosu na lik iz knjige kakvu ima i u stvarnom životu. Dakle, isprva sam na taj način pokušavala izbjeći ovu vrstu gledanja na svoga oca, čiji sam život htjela ispričati, koji bi mi bio nepodnošljiv i koji bih doživjela poput izdaje, pa sam, počevši od četvrte knjige, usvojila neutralno, objektivno, „plošno“ pisanje, u smislu da nije sadržavalo ni metafore ni tragove emocija. Nasilje više nije bilo jasno izloženo, proizlazilo je iz samih činjenica, a ne iz pisanja. Pronaći riječi koje istodobno sadržavaju realnost i osjećaj koji realnost stvara postat će, i ostati sve do danas, moja trajna preokupacija u pisanju, bez obzira na temu.
Nastaviti govoriti „ja“ bilo mi je nužno. Prvo lice jednine – ono kroz koje, na većini jezika, postojimo od trenutka u kojem naučimo govoriti pa sve do smrti – često se smatra, bar u književnoj uporabi, narcisoidnom čim referiranja na autora, u slučajevima kad se ne radi o „ja“ predstavljenom kao fiktivnom. Vrijedi podsjetiti da je „ja“, do tada povlastica aristokrata koji su u svojim memoarima pripovijedali o vojnim podvizima, u Francuskoj demokratiziran u 18. stoljeću, kao potvrda ravnopravnosti pojedinaca i prava da se bude subjekt vlastite priče, kako to tvrdi Jean-Jacques Rousseau u prvom predgovoru Ispovijesti: „I neka nitko ne ospori da kao pripadnik naroda, nemam za reći ništa što zaslužuje pažnju čitatelja. […] Bez obzira na tminu u kojoj sam mogao živjeti, ako sam više i kvalitetnije razmišljao od kraljeva, priča o mojoj duši zanimljivija je od njihove.“
No ta me pučka oholost ne motivira (ipak, rekavši to…), nego želja da upotrebljavam „ja“ – oblik koji je istodobno muški i ženski – kao sredstvo za istraživanje i hvatanje senzacija koje je pamćenje potisnulo, ali i onih koje nam svijet oko nas ne prestaje nuditi, posvuda i stalno. Preduvjet senzacije postao mi je istodobno vodič i jamstvo autentičnosti moje umjetničke potrage. Ali s kojom svrhom? Nije mi bilo važno ispričati priču o mom životu ni razotkriti tajne, nego razumjeti proživljenu situaciju, događaj, ljubavni odnos, i na taj način razotkriti nešto što možda samo pisanje može oživiti i prenijeti u svijest i pamćenja drugih ljudi. Tko može reći da ljubav, bol, žalovanje, sram nisu univerzalni? Victor Hugo napisao je: „Nitko od nas nema čast živjeti samo za sebe.“ No kako se sve stvari proživljavaju na neumoljivo individualan način – „meni se to događa“ – mogu se čitati na isti način samo ako „ja“ u knjizi postane transparentno, tako da ga „ja“ čitatelja može zaposjesti. Ako to „ja“, recimo to drugačije, postane transpersonalno.
Tako sam poimala vlastiti angažman u pisanju, koji se ne sastoji od pisanja „za“ kategoriju čitatelja, nego pisanja „iz“ mog vlastitog iskustva kao žene i unutarnjeg imigranta; i iz mog sve duljeg i duljeg pamćenja godina koje sam proživjela, i iz sadašnjosti, beskrajnog izvora slika i riječi drugih ljudi. Taj angažman na koji sam se u pisanju obvezala podupire uvjerenje, koje se s vremenom pretvorilo u sigurnost, da knjiga može doprinijeti promjeni u privatnom životu, dokinuti osjećaj da je proživljeno samo naše iskustvo te omogućiti bićima da drugačije razmišljaju o sebi. Kad se neizrecivo iznese na svjetlo dana, ono postaje političko.
Danas je primjer toga pobuna žena koje su pronašle riječi kojima će dovesti u pitanje mušku moć i koje su ustale, kao u Iranu, protiv njezinih najarhaičnijih oblika. Pišući u demokratskoj zemlji, svejedno, nastavljam postavljati pitanja o položaju žena u književnom polju. One još uvijek nisu stekle legitimitet stvaratelja književnih djela. U Francuskoj, kao i u drugim dijelovima svijeta, i dalje postoje muški intelektualci za koje knjige što su ih napisale žene jednostavno ne postoje, oni ih ni-kada ne citiraju. Priznanje moga rada od Švedske akademije simbol je pravde i nade za sve književnice.
U razotkrivanju društveno neizgovorljivog, interiorizacije odnosa dominacije klasa i/ili rasa, kao i spola, koje osjećaju samo oni koji su njegov objekt, postoji mogućnost individualne, ali i kolektivne emancipacije. Dokučiti stvarni svijet ogolivši ga od vizija i vrijednosti koje jezik, svaki jezik, nosi u sebi, znači remetiti uspostavljeni red, prodrmati hijerarhije.
Ali ja ne miješam političko djelovanje s pisanjem, podvrgnuto recepciji čitatelja i čitateljica, s pozicijama koje sam primorana zauzeti u odnosu na događaje, sukobe i ideje. Dio sam poslijeratne generacije, one koja je odrastala nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme u kojem su se književnici i intelektualci pozicionirali u odnosu na francusku politiku i bili uključeni u društvene borbe. Danas nitko ne može reći bi li stvari ispale drugačije bez njihove riječi i angažmana. U suvremenom svijetu, kad mnoštvo izvora informacija i brza smjena jednih slika drugima proizvode oblike indiferentnosti, usredotočiti se na svoju umjetnost je izazovno. U međuvremenu, u Europi, ideologija povlačenja i zatvaranja postaje sve snažnija – još uvijek skrivena iza nasilnosti imperijalističkog rata koji vodi diktator na čelu Rusije – i postupno osvaja teren u demokratskim zemljama. Temeljeći se na isključivanju stranaca i imigranata, zanemarivanju onih suočenih s ekonomskim teškoćama, nadziranju ženskog tijela, ova ideologija zahtijeva ekstremnu pozornost, kako od mene tako i od svih onih koji misle da je vrijednost ljudskog bića uvijek i svugdje ista. Silina borbe za zaštitu planeta, koja je velikim dijelom uništena zbog apetita ekonomskih sila, past će, strahujem, na one koji već oskudijevaju. Tišina, u određenim razdobljima povijesti, nije prihvatljiva.
Dodjeljujući mi najviše književno priznanje, moje osamljeničko pitanje i osobna potraga prožeta sumnjom izloženi su svjetlu. Ali ono me ne zasljepljuje. Dodjelu Nobelove nagrade ne poimam kao osobnu pobjedu. Nije ni oholo ni skromno misliti da je ona, na neki način, kolektivna pobjeda. Ponos na nju dijelim s onima koji, na ovaj ili onaj način, žude za većom slobodom, jednakošću i dostojanstvom za sve ljude, bez obzira na njihov spol ili rod, boju kože i njihovu kulturu; i onima koji misle na buduće generacije, na spas planeta Zemlje na kojoj profita gladna nekolicina koja život većini ljudi čini sve nepodnošljivijim.
Ako se osvrnem na obećanje dano prije dvadeset godina, da ću osvetiti moje pretke, ne bih znala reći jesam li ga ispunila. Od njih sam, tih vrijednih muškaraca i žena čiji je život zbog teškoga posla koji su obavljali bio kratak, naslijedila dovoljno snage i bijesa koji su u meni pobudili želju i težnju da im osiguram mjesto u književnosti, u tom spoju mnoštva glasova, koji je od ranih dana bio uz mene i omogućio mi pristup drugačijim svjetovima i različitim načinima razmišljanja, uključujući onaj da se pobunim protiv književnosti i želim ju promijeniti. Kako bih upisala svoj glas kao žene i kao klasnog prebjega u ono što se oduvijek poima kao prostor emancipacije, u književnost.
Prevela Mirna Sindičić Sabljo
Fotografija: Unsplash