Kritika

Goli život i idealna čitateljica

Franjo Nagulov: Obnovljivi izvor energije. Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2018.

Nakon višegodišnje pauze i gotovo potpunog odsustva s književne scene, Vinkovčanin Franjo Nagulov javio se relativno nedavno dvama vrlo različitim zbirkama poezije, Zimsko računanje vremena (Meandar, Zagreb, 2017.) i Služba riječi (Naklada Đuretić, Zagreb, 2018.). U njima je rekapitulirao sve dotad napravljeno, rekli bismo, rezimirao je svoj poetski put od ranih pjesničkih dana do zbirke Signali (AGM, Zagreb, 2012.), najavivši i mogući zaokret od (meta)jezične i ludičke post-malešovske i post-kvorumaške poetike prema nešto intimnijem, ljubavnom diskursu, ali i društveno kritičnijoj i angažiranijoj poeziji. U međuvremenu se Nagulov afirmirao kao jedan od agilnijih književnih kritičara svoje generacije (surađujući kroz godine s nizom specijaliziranih portala i časopisa, te primivši i „Povelju uspješnosti Julije Benešić“ za književnu kritiku 2015.), što je možda ostavilo traga i na njegovo pjesnikovanje, koje u posljednje vrijeme pokazuje sve izrazitiji društveni angažman, mjestimice se izdvajajući i među oštrije i svakako uspjelije primjere u hrvatskom književnom polju. Balansirajući između privatnog i javnog, intimnog i društvenog, ljubavnog i angažiranog, ali i lirskog i poetskoproznog izričaja, Nagulov je pred čitateljem ostavio otvorenim pitanje o svojem daljnjem pjesničkom razvoju, naznačujući tek da spomenute tendencije ne moraju nužno isključivati jedna drugu.

Upravo to kao da potvrđuje i njegova nova knjiga Obnovljivi izvor energije, objavljena u ediciji Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika.

Zbirka donosi šezdeset i dva poetska teksta, raspodijeljena u šest podciklusa, od kojih svaki drugi nosi naslov sjećanja, dok su ostali mržnja, strah i ljubav. Pritom svaki od podciklusa sadrži deset do trinaest poetskih tekstova, a samo posljednji, ljubav, sadrži jednu pjesmu. Repetitivnost sjećanja sugerira upravo taj označitelj kao možda ključan u raščlambi i percepciji ove poezije, okrenutost, dakle, subjekta/govornika nečemu prošlom, a sjećanje je ponavljanje dogođenog (ili u ovom slučaju nedogođenog), dok su mržnja, strah i ljubav značenjske odrednice prema kojima i u kojima će se sjećanje razmotavati. Dakako, mogli bismo gledište i okrenuti pa reći da isticanje sjećanja tek zavodi na krivi trag i (neuspješno) cenzurira samu srž priče, a ovdje priče, mada govorimo o poeziji, doista i ima.

Zbirka je to pjesama u prozi, koje obuhvaćaju od jednog retka do maksimalno pola stranice. Pritom su najkraće uvodna i zaključna, sastoje se tek od jednog retka i sadržajno omeđuju zbirku; prva, nenaslovljena, glasi: „kada se sjetim za kim sam sve tugovao dođe mi da prestanem“, diskretno nas uvodeći u dominantu tematsko motivsku matricu knjige, ovdje moguće raspetljanu u sjećanju na negdašnja tugovanja. Posljednja pjesma nosi naslov činjenica i glasi: „stambeni ću kredit otplatiti 2038.“. Radi se o dvije hladne, izrazito ne-lirske konstatacije, koje lirskima postaju tek u kontekstu cijele knjige, ali su možda i ključne za razumijevanje Franjine nove poetike. Druga, također indikativna, pjesma čestitka „prostor zbivanja“ dnevnički precizno smješta u godinu u kojoj je knjiga i objavljena: „sretna ti 2018., draga moja t. / ti nisi ona za koju čitatelji misle da jesi, ali to nije bitno. otišla si, stoga je moja dužnost nastojati ne znati gdje si i što radiš.“ Autor nam u ovom kratkom zapisu šalje niz kodova koje ne bismo smjeli previdjeti: svijest o čitatelju i njegovim očekivanjima, autopoetički komentar prepoznatljivo nagulovljevski (aluzija na Tanju iz istoimene zbirke iz 2008.) i konstatacija da nje više nema u njegovoj blizini, da je otišla, odselila. To su dakle relacije koje imamo pratiti u nastavku zbirke: kratki lirskoprozni zapisi dnevničkog karaktera, odnos subjekta/autora (koji su kod Nagulova uvijek blisko isprepleteni, sve do potpunog stapanja) prema najmanje tri instance – vlastitom tekstu, čitatelju i onoj najbitnijoj, odsutnoj T., te dominantno prigušena emocionalna razina iskaza.

Svjedočimo od prvih redaka trezvenom seciranju jednog prijateljskog/ljubavnog? odnosa pročišćenog od svih pjesničkih viškova – stilskih manirizama, figura i tropa. Riječ je o nultoj razini pjesnikovanja svedenoj na dnevničku, pa čak i rječničku bilješku. Tako pjesma nostalgija iz uvodnog ciklusa glasi: „kafić gdje smo proveli minula ljetna prijepodneva o nama samima obično razgovarajući u šiframa.“ Zapis pojašnjava da je naslov zapravo ime kafića u Vinkovcima, a ne očekivano stanje tuge za prošlim vremenom, no povratno on i pridaje upravo takav (gotovo očekivani) tonalitet ciklusu. Nomen est omen, ukratko. U prvom ciklusu Nagulov će upisati i prostorne koordinate kroz niz vinkovačkih lokacija kojima se kretao sa spomenutom T. Uglavnom se radi o kafićima, ali i gradskom kupalištu, te bolnici. Pritom se zapaža još nešto izrazito značajno: govornik pjesama redovito se obraća njoj, dakle formulira svoje iskaze u drugom licu jednine, čime ovi zapisi postaju i neka vrsta poslanice Njoj, gotovo isključivo, npr: „posjetila si me triput dok sam ležao u ozloglašenoj bolnici čije mi je osoblje izvuklo živu glavu. sjeli bismo u bolnički kafić i pušili cigarete kao da smo u nostalgiji. bolnički smo kafić prozvali zdravljak… (iz teksta uho-grlo-nos). Ispovjedni ton sugerira intimnost i komorni ugođaj, dok je primateljica zapisa ujedno i njihova idealna čitateljica. Svi ostali tek su privilegirani svjedoci, pomalo čak voajerski pozicionirani: „čitao sam o položaju u kojem sjedi muškarac i o ženi u njegovom krilu zaključivši da bismo u tom pogledu bili kompatibilni jer si dovoljno mala da staneš u svačiji džep a ja dovoljno besposličar da te moj džep dočeka prazan kao srce.“ (tantra. uz sjećanje na tvoja budistička sranja).

Iz ciklusa je jasno i to da je spomenuta T. njegova nerealizirana ljubav, odnosno osoba s kojom je ostvario tek platonski odnos; zbirka secira njihova druženja na kavama i prije svega nemogućnost subjekta da se konačno približi i realizira nešto konkretnije od „razgovora u šiframa“. Ciklus završava potomačkim bluesom, analizom hipotetskog odnosa autorove majke i rečene T., razvijajući jedan od prepoznatljivijih lajtmotiva Franjine poezije, naime, onaj o nerealiziranoj potrebi za obiteljskom srećom i potomcima. Jedna od ključnih zapreka tome zaključila je zbirku, već citirana činjenica.

S obzirom na koncept zbirke, moguće ju je čitati kontinuirano, ili s preskakanjem, primjerice, tri ciklusa sjećanja u kontinuitetu, te tako uhvatiti motivsku gradaciju pod istim naslovom, te ih naknadno popuniti intermezzima mržnja i strah. Tako u drugom „sjećanju“ proširuje naznačene motive ponajviše se koncentrirajući na boravak u bolnici, odnos s nekolicinom svojih i njenih poznanika i vlastito psihofizičko stanje, primjerice u tekstu bolje majmun nego svinja! Autoironija mu je jedno od jačih oružja i jedna od rijetkih figura koje učestalo koristi, što posebno dolazi do izražaja kada govori o sebi kao piscu: „pod utjecajem alkohola voliš mi reći da me voliš i na to sam navikao kao i na sve tvoje majmune od kojih se nijedan ne izjašnjava kao suvremeni pjesnik. što je, da se ne lažemo, dobro za njih: vinkovci nikada nisu voljeli svoje pjesnike. vinkovci ne piju koliko je potrebno.“

Treće „sjećanje“ nastavlja s dominantnom (auto)ironijom, mjestimice je i naglasivši, dok su motivi i prostor zbivanja preneseni iz prvog ciklusa i tako zatvaraju godišnji ciklus – ponovno je zima, T. se vratila iz metropole, nastavljaju kave u Nostalgiji, a u ciklus nešto očitije, ali i dalje suptilno, prodire društvena kritičnost, ili barem aluzije na trenutnu društveno-političku stvarnost: „za praznike smo se ponovno našli zajedno. sjedili smo u nostalgiji, pili pivo i razgovarali o bivšim učenicima. i dalje tvrdim da mi je marijin mlađi brat bio najdraži, odmah zatim vilim. s jednim sam igrao šah. s drugim nogomet. dobri su to dečki. nema šanse da ostanu.“ (zima).

Posljednje tri pjesme ciklusa mogu se bez sumnje ubrojiti u najbolje tekstove knjige. U njima se subjekt s ironijom odnosi prema vlastitim sjećanjima i pisanju o njima, te u tekstu u drugom životu dolazi na ideju da ta sjećanja i kapitalizira; tako bi možda riješio financijske teškoće o kojima govori u pjesmi ranije (silvestrovo), dok u sjećanju na jezik, pak, ironizira virtualnu komunikaciju svedenu na simbole/emotikone, koji su postali nadomjestak nemogućnosti govora, pa i djelovanja. U posljednjoj, nenaslovljenoj pjesmi, autor podastire svojevrsno lažno sjećanje, koje opet ne uspijeva prikriti stvarnost: „sjećam se da sam, hodajući mjesecom, nabasao na zastavu. i da sam zastavu uklonio. i da mi je zato na vrata pozvonila policija. i da sam rekao vodite me. i da si, odjevena u crno, plakala za mnom.“

Ciklusi mržnja i strah ne proširuju znatnije priču, ali se u nju ulančavaju naslovnim provodnim motivima, osvjetljujući je iz konkretnog psihičkog stanja protagonista ovih zapisa. Primjerice, mržnja je tu prikazana kao svojevrsni motor ljubavi, ili barem drugi, manje poželjan pol međuljudskih odnosa. U tekstu zašto žeđam za ljubavlju? daje precizan lirski odgovor: „zato što je mržnja obično slana“. Ljubav je, dakle, protuotrov. Na kraju će je ipak pronaći kao obrambeni mehanizam od nerealizirane ljubavi, koji neće moći usmjeriti izravno prema T., već prema njenoj okolini: „da bih zamrzio tebe u međuvremenu sam zamrzio puno toga“, reći će u tekstu paranoja, protegnuvši to od puke ljubomore prema trojici muškaraca iz nenaslovljenog teksta, pa do same umjetnosti, recimo u pjesmi almodovár: „ako nešto doista mrzim onda je to posvetničko pisanje. dok ovo pišem razmišljam što si večerala. jer ja, kako rekoh, nisam ništa i zato postajem nervozan. mada sam svejedno dovoljno širok da se, minimalna kakva jesi, smjestiš u moju velikodušnu glad.“

Slično je i sa strahom, gdje je još naglašeniji odnos prema financijskoj situaciji (pjesma najnoviji strah) i književnom stvaralaštvu: „u tridesetima ćeš se moći hvaliti majčinstvom. do tada ćeš postati preozbiljna za pjesništvo. stoga se bojim da više nikada neću pisati o ljubavi ja koji učim mrziti. svidjet ću se književnoj kritici i tu će mi biti kraj. pisat ću što mi kažu.“ (petoljetka). Književnopovijesno i književnoteorijsko kodiranje prisutno je na nekoliko razina: u tekstu osim toga protagonist se ironično hvata kvaziromantičarskog motiva kiše, izrazivši bojazan da neće nikada skupa pokisnuti, jer „tradicija nalaže da se ljudi koji barem jednom ne pokisnu zajedno prije ili poslije raziđu“, dok u drugoj pak želi taj isti strah spaliti na lomači sačinjenoj od vlastitih knjiga. Ovaj ciklus značajan je i po tome što sadrži naslovnu pjesmu obnovljivi izvor energije. Radi se o pjesničkom nadahnuću, koje je pak, „samo za ovu priliku, kombinacija neispavanosti i prethodnih iskustava“. Strah koji je tu prisutan i s autorske pozicije logičan, jest strah da će se naspavati prije nego dovrši knjigu. Nagulov vješto i nadasve točno svodi romantičarske postulate na financijski aspekt, danas, a vjerojatno i oduvijek, presudan u skladnom suživotu dvoje ljudi, na što se valjda i svede ljubav nakon svih riječi, šutnje, mržnje i straha, pa ne čudi da je ciklus ljubav i najkraći, sadrži tek jedan redak. To je činjenica koja dolazi nakon svega i stoji urezana kao epitaf.

Obnovljivi izvor energije tako, na kraju, čitamo kao primjerak suvremenog, postmodernističkog neopetrarkizma, ili antipetrarkizma – kao, dakle, antiljubavnu liriku, koju bismo, ako ćemo biti dosljedni, zbog svojih stilskih značajki mogli nazvati i antiljubavnom antilirikom. Zbirka se po mnogočemu izdvaja iz autorova dosadašnjeg opusa, a budimo pošteni, i iz dominantnih pjesničkih rukavaca suvremenog hrvatskog pjesništva. Poetički je najbliži možda začecima tzv. stvarnosne poezije s početka stoljeća, od koje se pak razlikuje i reduciranošću izraza, ublaženih socijalnim kontekstom i opsesivnim kruženjem oko jednog te istog predmeta želje, gotovo autističkom fokusiranošću na Nju. Nešto slično autor nam je ponudo prije desetak godina svojom kultnom zbirkom Tanja, na koju se i ovdje referirao, srezavši u startu moguća tumačenja u tom ključu. T. nije Tanja, što je manje bitno; ono značajnije jest to da Nagulov nije ponovno ispisao istu knjigu, naprotiv, riječ je o stilski, konceptualno i sadržajno vrlo različitim pismima koja na svoj način svjedoče o autorskim mijenama kroz godine. Nešto im je ipak zajedničko. Generalno pozitivan sud kojim je svojevremeno s pravom primljena Tanja gotovo će sigurno dočekati i Obnovljivi izvor energije, jer riječ je o ponajboljoj autorovoj zbirci poezije, i jednoj od najboljih objavljenih u protekloj godini.

Piše:


Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

27.5.2019.

© 2019 Artikulacije