Lazar Džamić: Cvjećarnica u Kući cveća: kako smo usvojili i živeli Alana Forda. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2019.
Ivan Sršen i Antonija Radić: Halo Bing: intervju s Maxom Bunkerom. Zagreb, Sandorf i Večernji list, 2019.
Kada je prije tri godine zbog značajnog povišenja cijene autorskih prava izdavačka kuća Strip-agent d. o. o. na opću žalost stripovske zajednice odlučila obustaviti daljnje izdavanje Alana Forda, dugoročni projekt edicije Alan Ford Klasik u 15-ak godina izlaženja zaključen je s 200. epizodom ovog stripovskog serijala. To je kolekcija divljenja vrijedna: prvih dvjesto epizoda Alana Forda, i to strogo poštujući izvornu talijansku numeraciju. Prvotni virtuozni prijevodi Nenada Brixyja, romanopisca i Vjesnikova novinara koji je „odgovoran“ za aktualizaciju Alana Forda 1970-ih, (naravno, ondje gdje je to zbog Brixyjeve smrti bilo moguće) kolekciju čine još vrednijom. Zbog povećanoga čitateljskog interesa i potražnje na tržištu svojevremeno su pokrenute i edicije reprinta tih istih epizoda (Alan Ford Super Klasik, Alan Ford Zlatni klasik, Alan Ford Kolor) koje su također obustavljene s različitim domašajima u izvornoj numeraciji. Istovremeno, edicija Alan Ford Extra dogurala je do broja 107 (tj. do epizode br. 539 izvorne numeracije), pokrivši time novije epizode jednog od omiljenih stripovskih serijala na području bivše Jugoslavije.
Da je tome doista tako, svjedoči činjenica da je Strip-agent održao najdulji kontinuitet izdavanja Alana Forda nakon raspada Jugoslavije, gotovo pa na razini medijske prisutnosti ovoga stripa u popularnoj kulturi bivše države. Štoviše, popularnost Alana Forda uporno odbija presušiti, čak i u periodima kada se ovaj strip zbog ovih ili onih razloga nije izdavao. I kada je izgledalo da je izdavanje AF-a u Hrvatskoj ponovno zamrlo, 2019. godine pojavile su se dvije knjige o tom jedinstvenom kulturnom fenomenu: drugo dopunjeno izdanje knjige Cvjećarnica u Kući cveća – Kako smo usvojili i živeli Alana Forda Lazara Džamića u izdanju Naklade Jesenski i Turk te Halo Bing – intervju s Maxom Bunkerom Ivana Sršena i Antonije Radić u izdanju Sandorfa i Večernjeg lista.
Središnje pitanje Džamićeve knjige, čije se prvo izdanje pojavilo još 2012. god. i koje se zadnjih nekoliko godina više nije moglo naći na policama domaćih knjižara, vrti se oko nevjerojatnog, pa i kultnog statusa Alana Forda u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini tvoreći tako kulturalni fenomen jedinstvenih razmjera, čime je Alan Ford paradoksalno postao vidno popularniji negoli u domovini Italiji. Također, začudno je zapravo kako iz upitnih razloga domaći znanstveni autoriteti na području popularne kulture spretno izbjegavaju njezine kardinalne fenomene ili ih spominju tek usputno. Konkretnije ovdje mislim na stripove općenito i na Alana Forda posebno jer je Cvjećarnica tek prva studija o ovoj obaveznoj popularnoj lektiri, a koliko mi je poznato, dosada i jedina.
Nadalje, omiljeni fordač nikada nije preveden na većinu svjetskih jezika (među takvim jezicima je i engleski), na francuskom i danskom dostupno je tek nekoliko epizoda, jednak je neuspjeh strip doživio u Brazilu, u ostatku svijeta za njega se nije ni čulo. Analizirajući temeljne autorske inspiracije i intencije Fordovih autora, scenarista Maxa Bunkera (pseudonim Luciana Secchija) i crtača Magnusa (pseudonim Roberta Raviole), Džamić kroz svoj lako čitljiv esejski pristup ulazi ne samo u autorski inspiracijski univerzum Alana Forda nego i u šire studiozno istraživanje razloga tako zavidne reputacije ovoga stripa u regiji i bez nekih nametljivih pretenzija istovremeno radi na minucioznoj sociološko-političkoj analizi društvene i mentalne dinamike bivše Jugoslavije. Njegove teze čitateljskoj publici poznate su još iz prvog izdanja Cvjećarnice.
U književno-kulturnoj dijakroniji gledano autor uspješno i uvjerljivo dokazuje kako je struktura legendarne Grupe TNT prilagođena aktualizacija poznate talijanske kazališne tradicije zvane commedia dell’arte uz neizbježne reference na suvremenost i autorsku prilagodbu ponuđenih maskiranih šablona. Doista, u liku Broja 1 prepoznajemo karakteristike pulcinelle, simbola neprijatne osobe s vrlo dugim nosom koja ljude oko sebe tuče za najmanju sitnicu, a u Bobu Rocku postoje naznake zannija, ciničnog sluge snažnog instinkta za preživljavanje. U visokoj stiliziranosti nacrtani vampirski zubi kao izraz bijesa i ljutnje, onomatopejski kaos u scenama tučnjava i drugi oblici vizualizacije emotivnih stanja dodatno pojačavaju satiričku prenaglašenost likova i njihovih akcija. Najsloženiji u hijerarhiji likova svakako je naslovni lik serijala koji je, kako pokazuje Džamić, zapravo otvorena tenzija između tajnog agenta bondovskog tipa i ultimativne nesposobnosti i naivnosti. Drugim riječima, Alan Ford je sve ono što James Bond nije uz izuzetak fizičke privlačnosti, što je bitno odudaralo od junačkog prototipa stripovskih junaka tada dostupnih na kioscima (npr. Zagora, Fantoma, Mandraka, Bleka Stene, itd.).
Jedna od važnijih karakteristika Alana Forda kao stripa upravo je groteskna disfunkcionalnost na svim razinama. Kroz specifični, prenaglašeni i visoko stilizirani humor autori Forda ukazuju na društvene apsurdnosti agresivnog kapitalizma u kojima disfunkcionalnost nailazi na plodno tlo. Već od prvih stranica fordovski New York grad je izrazitih socijalnih suprotnosti, u najsitnije detalje istom ekspresivnom snagom u gotovo svakoj epizodi dočarane su obje krajnosti društvenoga spektra: opsceno bogatstvo i šokantna bijeda. Vrijednosti fordovskog društva farsično i satirično u potpunosti su izvrnute, a pojedinac je darvinistički prepušten sâm sebi i vlastitim sposobnostima za preživljavanje. Univerzum Alana Forda permanentni je kaos i iritantnost, policija je nekompetentna, nesposobna i lijena te negira svoju osnovnu zadaću, gradski su oci kroz svoju gramzljivost i korumpiranost čak i fizički prikazani kao svinjske njuške, ali zato Ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena barem polovično popunjava svoj zadani resor. Također, izvrnutost vrijednosti groteskno kulminira u pojavi raznorodnih neprijatelja Grupe TNT, posebice Superhika, izvrnute verzije Robina Hooda koji krade siromašnima kako bi dao bogatima, a takav visoko dehumanizirani sustav rado zapošljava i bivše naciste ako mogu biti od koristi.
Čitajući ovako hiperbolizirani humor, domaći obožavatelji fordača prepoznali su u njemu nadrealizam i farsu svakodnevnog života u sretnom spoju sa satirom kao prevladavajućom subverzivnom formom. A s obzirom na vlastiti kontekst, po autoru ove studije, jugoslavenska je publika uz očit kritički odmak prema divljem kapitalizmu u strukturi potemkinovske osiromašene Grupe TNT mogla prepoznati diletantsku organizaciju i kult ličnosti karakteristične za komunističke režime, ali i za prikrivene društvene odnose u bivšoj Jugoslaviji. Džamićevim riječima, zbog autocenzure Jugoslavija je od svih komunističkih zemalja najviše podsjećala na normalne, razvijene zemlje, no socijalni mir u njoj nije bio zarađen, već posuđen, a sustav je također nudio nelogičnosti na svim razinama. Koliko je zapravo Alan Ford satirički odlično opisivao politički i socijalno labilni jugoslavenski kontekst, svjedoči i objava titovske alanfordovske parodije zagrebačkog autora Andreja Flumianija u slovenskom časopisu „Mladina“ netom pred rušenje Berlinskog zida 1989. god. Imajući na umu da su pojedine epizode Alana Forda u Jugoslaviji bile cenzurirane (radi se o zatamnjenim kukastim križevima u epizodama s bivšim nacistima), a druge pak epizode poput Velikog diktatora u Jugi nisu ni objavljene, subverzivnost „Mladinine“ parodije u danom političkom trenutku, pa i Alana Forda tijekom 70-ih i 80-ih, samorazumljiva je. Novo nadopisano poglavlje o okolnostima objave te parodije uz cjelovitu objavu sporne epizode u sâmoj knjizi ispravlja neke nedorečenosti iz prvoga izdanja, a u novi materijal ulazi i intervju s Davorom Brixyjem, Nenadovim sinom koji je i sâm uspješno ovladao prevođenjem ovog omiljenog stripa.
Drugim riječima, Alan Ford je i kritika komunizma jednako kao i kapitalizma, tj. kritika svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja. A kada se u takvu atmosferu umiješa niz labilnih likova, satiričnih antijunaka, optimističkih diletanata vođenih parolom „Nema veze, glavno da radi!“ kao glavnom strategijom preživljavanja, moment stalnoga prepoznavanja balkanskog čitatelja u Alanu Fordu, i prije rata i nakon njega, postaje zapravo samorazumljiv.
Druga knjiga o Alanu Fordu referentnog naslova Halo Bing unatoč skromnim grafičkim rješenjima plijeni veliku pažnju. Znajući kako 80-godišnji scenarist Max Bunker izuzetno rijetko daje intervjue, ovo njegovo izravno obraćanje hrvatskoj publici povodom 50. godišnjice izlaska prvog broja Alana Forda u Italiji i prvi veći intervju uopće pravi je maleni stripofilski dragulj. Glavni dio sadržaja knjige čini razgovor koji su novinari Ivan Sršen i Antonija Radić vodili s Fordovim glasovitim scenaristom u Milanu u travnju 2018. god. Krećući se poznatim koordinatama, intervju tematski pokriva relativno širok spektar autorovih ideja i stavova: od neizbježne konstelacije likova, inspiracija i kulturne pozadine, suradnje s pokojnim Magnusom i drugim crtačima stripa, preko nemogućnosti jednoznačne definicije i klasifikacije Alana Forda, ironijsko-satiričke potke stripa, preispisivanja povijesti i mitologije u pričama Broja 1 do prevoditeljskog genija Nenada Brixyja i mitskog statusa ovoga stripa u regiji. Knjiga je opremljena i dodatnim, gotovo nostalgičnim sadržajima koji sliku o Alanu Fordu čine kompaktnijom i kompletnijom: tu je uvod, u kojem Sršen anegdotalno opisuje svoje početne dječačke čitateljske neugodnosti u obliku razgovora kod pedagoga o inkriminirajućem materijalu (naravno, stripovi – još naravnije, Alan Ford) i pojavu albuma sa sličicama i pripadajućoj nagradnoj igri i mnogo kasnije okolnosti nastanka intervjua. Na kraju knjige nalazi se i poglavlje Fordologija Marka Kovačića, a radi se o nepotpunom informativnom leksikonu situacija iz sâmog stripa i Brixyjevih izraza uz kraću esejsku povijest o partnerstvu Magnusa i Bunkera te o radu i prevodilaštvu Nenada Brixyja u „Vjesniku“, a tu je i još jedan esej Teofila Pančića o već spomenutoj Flumianijevoj „izgubljenoj“ epizodi Alana Forda iz slovenske „Mladine“. Uz sadržajno i količinski malenu ali impresivnu triviju, knjižica imitira staru medijsku pojavnost Alana Forda, uz nekoliko pasica humora bez riječi na kraju knjige i neizbježnu fordaljku na stražnjoj korici. U tom smislu, obje se knjige odlično međusobno nadopunjuju i neizbježne su za one koji o fordaču žele saznati više. Cijena? Prava sitnica!