Književna praksa

Dnevnički zapisi

17. siječnja 2016.

Zatvaram oči. Iza kapaka nije mrak, nego misao. Gola misao, u kojoj ništa osim vlastitog sadržaja ne sudjeluje. Misao u slikama i u prešućenim riječima; misao u mentalnim fotografijama, u sjećanjima, u namjerama, u prizorima, u osjećaju, planovima, u doživljaju; misao u konkretnome i apstraktnome, u logičnome i onome što nije, u labirintu nepredvidivosti mentalnih stranputica. Ustrajan, naoko bezazlen kaos u kojem je uvijek nešto živo, a nikad posve isto.

Udžbenici kažu da je misao psihološka funkcija koja nam omogućuje da putem misaonih operacija određujemo svojstva pojava i otkrivamo odnose među njima.

Rječnik kaže da je misao rezultat, proizvod razmišljanja.

Premalo je to za misao. Ona zaslužuje pravednije definicije. Nigdje ne piše ono najvažnije: da je misao jedini vlastiti, apsolutno neosvojiv teritorij u koji nitko drugi – nitko i ništa izvana – nema uvid. Jedino naše što ne mora biti oblikovano, iskazano, formulirano, izloženo na razmatranje i presudu. Jedino što nam ne može biti oduzeto. Da je to intonacija svega što doista jesmo. Naš sadržaj. Naša prava frekvencija. Jer izvan sebe pristajemo na šum svijeta i um nam neartikulirano krči na tuđim postajama, na svim izvanjskim megahertzima postojanja u kojima treba sudjelovati ili progovoriti.

Misao je ono od čega smo.

Sjećam se sebe po mislima iz određenih razdoblja života. Nitko me drugi ne pamti takvu. Nema svjedoka za sadržaj uma. Pamtim i svoje misli-vršnjakinje, koje su zaživjele sa začecima mog mentalnog života. To mi sjećanje na negdašnje misli pomaže da sadašnje održim analognima. One su mjerilo po kojem i danas nastojim misliti kao onda, dok se misao postojano i strpljivo zadržavala na knjigama, na obroncima i kućama, na stanjima i rečenicama, na brodovima i ljudima – na pitomijem svijetu koji nije agresivno prodirao unutra. Misli novog vremena su digitalne, zaražene najezdom ekrana i piksela, programa i stanica, fontova i stranica – kontaminirane sadržajem numeričkog svijeta i milijunima prozorčića s kojih nam se nudi lijenost uma s neograničenom mogućnošću izbora tuđeg mišljenja, i s mogućnošću izbora nemišljenja. Povoljna ponuda kolektivnih misli koje možemo usvojiti kao svoje, umjesto svojih. Misli u bescjenje, s prevelikom cijenom. Digitalne misli bez gramatike, s narušenom sintaksom i kratkim rokom trajanja. Misli za površnu jednokratnu uporabu. Točnije – neupotrebljive.

To je ono što mislim dok pišem o misli: kako se olako odričemo jedinoga čega se ne moramo odreći i jedinoga što nam nitko ne može uskratiti. Kako mislimo ili ne mislimo zdravo za gotovo, kao da misliti svojom glavom nije jedini privilegij koji nam je bezuvjetno i neograničeno na raspolaganju.

Patetična misao. Poetična. Praktična misao. Misao za kasnije. Misao za jutro, za popodnevni drijemež. Misao za stanje, za hod, za stajanje. Misao za upotrebu i za raščlanjivanje. Za osluškivanje. Misao o nedostatku misli. Misao o tekstu. Neograničen materijal istinskog postojanja koje ne treba svjedoke, nego samo jedan mozak svjestan svoje unikatnosti.

Zato je um najuzbudljivije mjesto u svemiru. Jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima navodno velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja. Jer ono čemu ne posvetim misao – za mene ne postoji, koliko god nasilno bilo prisutno u stvarnome svijetu. To je ono zbog čega ni jedna selektivna misao nije uzalud.

Zatvaram oči. Iza kapaka nije nepostojanje, nego sama esencija prisutnosti. U tom mraku, pod tim svjetlom, misao ima pravu rezoluciju.

22. siječnja 2016.

Kad odspavam danju, noć se proširi. Tad zagazim u nju kao na teritorij na koji drugi nemaju pristupa. Svi spavaju, a ja živim.

25. siječnja 2016.

Sve je tu, nadohvat ruke, samo ja nisam dovoljno budna. Umjesto da radim ono što ne moram a želim, uglavnom radim ono što ne želim, a moram.

27. siječnja 2016., Bolnica Sveti Duh

U bolnici nema stida. Žena na krevetu do mog skinula je spavaćicu i onda vlažnim maramicama brisala pazuha, onako gola. Nije joj se žurilo obući čistu spavaćicu. Obješene grudi ljuljale su se cijelo vrijeme dok se brisala.

Ni jednoj od nas to nije bilo neobično i nije nam bilo neugodno.

Ovdje ljudi na popravak donesu svoje tijelo, i onda je to tijelo nešto zajedničko, svima isto, koje dokaz svoje nesavršenosti nosi već samom činjenicom da je završilo u bolnici.

Tužno je da čovjek mora biti bolestan da okusi tu vrstu slobode.

16. veljače 2016.

„Smrt je samo krajnje egzaktan oblik starenja“, piše Alessandro Baricco u romanu Mr. Gwyn. Ne razmišljam o smrti, nego o ovakvim rečenicama.

22. veljače 2016.

Ponekad mislim da je sve jedna neprekidna misao.

29. veljače 2016.

Ima nešto u kiši što me uvijek razveseli, iako ne podnosim kišobrane. Dovoljno je da pomislim kako ispire svijet. Kiša je ispirativna. Bez n, iako joj se i to n može pripisati.

11. ožujka 2016.

Knjiga Ispovijesti Aurelija Augustina vratila mi se u život neočekivanim putem. Bilo me je strah otvoriti prvu stranicu jer sam znala da je tamo posveta, da sam je B.-u jednom kupila za rođendan. Kad sam to napokon učinila, vidjela sam da je tu knjigu dobio od mene na dar za svoj 36. rođendan, tjedan dana prije nego nam se rodio sin. U posveti spominjem vrijeme koje smo proveli sami.

Pokušavam se sjetiti sebe s trbuhom do zuba, kako mu ispisujem tu posvetu. Pokušavam se sjetiti njegovog lica kad je otvorio dar, kad je vidio da je dobio knjigu koju je jako želio. Ne uspijeva mi.

Ali knjiga je puna oznaka, podcrtanih rečenica, uskličnika na desnim marginama. To više nije samo knjiga, nego živi trag čitanja nekoga koga više nema. Dokaz o bivšem postojanju u nepostojanju.

12. ožujka 2016.

Pratim B.-ove oznake u knjizi Ispovijesti. Čudim se razlici između onoga što je on podcrtao i onoga što bih ja, a on nije. Sad mi je i ta knjiga dokaz da ga ni ja, koja sam ga poznavala najbolje, nisam nikad upoznala do kraja. Od svih razloga za ljubav, taj je vjerojatno bio najmoćniji.

22. ožujka 2016.

Roleta u spavaćoj sobi mi je već duže vrijeme onesposobljena. Danas sam preko prozora stavila modri stolnjak koji ne propušta svjetlo u sobu. Odjednom je to bila tamna komora u kojoj će se dijelovi misli razviti kao fotografije. One osvijetljene su izgubljene. Apsurdno je da je za pogubljene misli kriva pokvarena roleta.

30. ožujka 2016.

Čini mi se da stvari uvijek u sebi nose buduću malu izdaju. Posluže nam, ali nikad se ne zna kad će nas napustiti, ili kad ćemo mi izdati njih odbacivši ih. A dobar dio života ulažemo u njihovo nabavljanje. Moramo ih imati, a onda ih poslije, prije ili kasnije, nemamo.

Pola dana tražim knjigu koju sam očito nekome posudila i koja mi se očito nikad nije vratila. To je moja knjiga koja mi pripada samo još teoretski i koju mogu ponovno posjedovati jedino ako je ponovno kupim ili mi je taj netko – što je malo vjerojatno – iznenada vrati. To da je taj netko možda doista čita, slabašna mi je utjeha. Jer to je knjiga koja mi danas baš treba. Ne znam jedino jesam li ja izdala nju ili ona mene.

9. svibnja 2016.

Cijeli dan čitam Stonera. Dugo nisam tako dan provela čitajući. Na pola dana, kad sam shvatila da između redaka strepim da će me netko nazvati, isključila sam telefon.

16. svibnja 2016.

Moj pedeseti rođendan. Telefon zvoni cijeli dan. Između ostalih, nazvala me i moja najmlađa teta, sestra moje majke. „Jesi li dobro?“ pita me sućutnim glasom. „Jesam, odlično sam“, kažem istinu. „Znaš, ja sam na svoj pedeseti rođendan plakala“, prizna mi ona. „Nisam mogla prihvatiti da mi je pedeset.“

Ja mogu. Meni se sviđa ne biti više premlada.

24. svibnja 2016.

Danas sam, čitajući Bernhardovo Hodanje, shvatila da je čitanje neki oblik meditacije. Imaš pred sobom tuđi tekst koji te na neko vrijeme oslobađa vlastitih misli. Jedino se tada povuku u stranu, bez moljakanja. Ako uopće išta misliš, misliš o tome što čitaš – a to je tuđe. Tvoj je jedino doživljaj, a on nema ništa s mozgom.

27. svibnja 2016.

Koji put obožavam dan već od jutra. Zbog perspektive. Knjiga, tipkovnica, film, cikla pečena s bučom, rashlađeno crno vino. Thomas Bernhard sa svojim ludim i divnim ponavljanjima dijelova rečenica. Moje rečenice u kojima pazim da se ništa ne ponavlja.

Rečenice, puno rečenica, a ni jedna naglas. To bi mogla biti moja mjerna jedinica za savršen dan.

11. lipnja 2016.

Zahvalna sam na tome što je svijet vani, a ja ovdje, unutra.

16. lipnja 2016.

Pogledala sam kroz kuhinjski prozor baš kad je žuti poštanski auto stao pored sandučića. Pomislila sam kako još ima nade za ovaj svijet – ako još postoje sandučići, pisma i ljudi koji ih tako šalju. Ali čovjek koji je izašao iz auta i otvorio dno sandučića da preuzme pošiljke vratio se u auto praznih ruku. Svijet se odmah natrag smanjio.

18. lipnja 2016.

Sve sam sigurnija da nam svijet, svemir, univerzum – kako god ga zvali – uzvraća istom mjerom. Mi smo spojene posude. To je kao kad staneš pred zrcalo. Što god učiniš, zrcalo nema izbora i uzvraća ti istom mjerom. Recimo, nasmiješ se, i ono ti mora uzvratiti.

Tako je sa svim. Što više pišem, više mi rečenica ulazi u život. Onih tuđih, koje postaju kao moje. Evo, recimo danas: U ovoj sobi skladištim vlastito pisanje, a ono se svodi upravo na to da pišem neke stvari koje se nalaze u meni, a koje ne mogu staviti nigdje drugdje jer su toliko besmislene i neupotrebljive, da je i za njih i za mene najbolje da se na taj način riješimo jedni drugih, pa da poslije – što bude, bude.

Ova je rečenica na trinaestoj stranici nove knjige Tatjane Gromače. Bolest svijeta. Kad sam je pročitala i udahnula u sebe, onako kako bih vjerojatno umjesto smoga udahnula čist, oštar planinski zrak da kojim slučajem hodam po planinama, morala sam zatvoriti knjigu i odgoditi je. Točno sam znala gdje je toj knjizi mjesto za čitanje. Na svjetioniku. Kad se 16. srpnja iskrcam na Palagruži, Bolest svijeta bit će sa mnom – baš tamo gdje ću se od svih bolesti svijeta nakratko skloniti.

23. lipnja 2016., Autobusni kolodvor Zagreb

Evo me, opet putujem. Pada mi na pamet Arsenova pjesma Moj zanat mi je dao. Jer meni je moj zanat sada dao da putujem, za razliku od nekad.

Idem na Veli Lošinj, autobusom. Na Autobusni kolodvor vozi me taksist koji, čini se, više od zarade treba sugovornike. „Idete na odmor?“ raspituje se. „Ne, idem predstaviti knjigu“, kažem. „Svoju?“ pita on. „Da, svoju.“ „O, pa vi ste spisateljica!“ razveseli se on. „Moj život je priča za roman“, doda, ne bez žaljenja što mi u toj kratkoj vožnji ne može o sebi reći sve što će mi za taj budući roman trebati. Ali potrudio se.

Zipao je svoju priču u nekoliko kilometara: Zbog nekontroliranih ispada (njezinih) ostavio je svoju ženu, s kojom ima četvero djece. Te ispade više nije mogao podnositi. (Nije mi pojasnio te ispade, samo je rekao da su imali veze s njezinom obitelji. „Evo, vama je pisanje strast, to ne nanosi štetu drugima, a moja je žena imala strast prema svojoj obitelji.“) Onda je on, kad ju je ostavio, tražio svoju strast, i našao ju je u proučavanju Starog i Novog zavjeta. Nema vremena za čitanje, ali baš zato mu Biblija odgovara. Jer tu, i kad pročitaš malo, pročitao si puno. Sve druge knjige zapravo su suvišne.(Osim možda onog romana o njegovom životu. To nije rekao, ali o toj knjizi nije govorio kao o višku.)

Kad mi je vraćao kusur od vožnje, rekao je: „Krist je za mene živ.“

Onda je izašao da iz prtljažnika izvadi moju torbu, pružio mi ruku i rekao svoje ime i prezime, za slučaj da poželim čuti njegovu priču. On bi mi je rado ustupio, ako mi pofali tema.

Imala sam do autobusa pola sata pa sam sjela na kavu, izvadila Moleskine bilježnicu i zapisala taksistovu priču koja nikad neće postati roman.

23. lipnja 2016., Veli Lošinj

Putovanja hrane rečenice, oplođuju ih. Valjda zato što se čovjek premjesti u drugu stvarnost, različitu od vlastite, pa je ima potrebu formulirati – ako je tome i inače sklon.

Sjedim na glavnom trgiću u Velom Lošinju, pijem limunadu, i ta je limunada jedino zajedničko s mojim redovnim svijetom. Ovdje neki drugi ljudi žive druge živote i, iako je razlika samo u geografiji, sve se čini različitim. Onda imaš osjećaj da si tijelo uronjeno u njihovu tekućinu, da si istisnuo prostor zauzevši mjesto koje nije bilo predviđeno za tebe stranca. A ti se ne osjećaš kao da si doma, ali si opet na nečem svom što ti nakratko pripada.

Kad mi se ne putuje, a to je gotovo uvijek, uhvatim se za rečenicu sv. Augustina Svijet je poput knjige. Oni koji ne putuju pročitali su samo jednu stranicu.

Nije da vjerujem u putovanja, ali zvuči utješno.

24. lipnja 2016., Veli Lošinj

Očekuješ kroz prozor hotela vidjeti život grada u kojem boraviš.

Imam dva prozora ovdje, na istoj strani sobe, a i s jednog i s drugog vidi se samo zid. I to na dva do tri metra udaljenosti jer je uličica uska. Iznad je nebo, i to baš plavo-plavo, na kakvo nisam navikla.

Čudno je imati prozor bez pogleda, odnosno s pogledom samo u približen zid uske uličice. U takvoj sam uličici odrastala, ali s pogledom na tuđe prozore. Iza njih bio je život, čak i kad su bili zatvoreni.

Kad se bolje zagledaš u ovaj zid nasuprot prozora, možeš vidjeti biljke koje mjestimično iz njega rastu. I to je neki život.

3. srpnja 2016.

Ima dana kad mi se čini da sam prikopčana na neko pojačalo. Misli mi postanu glasnije, pokreti intenzivniji, radnje preciznije. Nadmašim sebe u svemu što poduzmem.

Piše:


(Trogir, 1966.) Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku. U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman "Tuđi život", a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama "Umri ženski" i roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Za dramu "Umri ženski" 2014. godine dobila je nagradu Marin Držić, a za dramu "Podmornica" istu nagradu 2017. godine. 2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Mogla sam to biti ja". Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom "Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z. U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem 2016. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Otpusno pismo". 2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Pitanje anatomije". Živi i radi u Zagrebu.

Fotografija:

freepik.com

Rubrika:

Književna praksa

Objavljeno:

11.11.2018.

© 2019 Artikulacije