Kako su izgledali počeci Vaše spisateljske karijere?
Iako sam od djetinjstva pokazivala interes za pisanu riječ, nisam niti pomišljala da ću se time ozbiljnije baviti. Bile su to klasične adolescentske zanimacije ‘dnevničenja’, po koja pjesma i sl. Profesori su voljeli moje uratke, ali sve je to bilo usputno. Nisam to doživljavala ozbiljno. Osim toga, da se (polu)našalim, odrastala sam u priličnom siromaštvu, a otac me je plašio pričama o „siromašnim piscima, koji spavaju na komadu kartona, ispod nekog mosta“. Negdje u kasnim tridesetim godinama sam počela pisati blog. Bile su to crtice iz života, ponajviše šaljive zgode s djecom. Tako su došle i sad već uobličene/stilizirane priče, fikcija. Reakcija čitatelja me je iznenadila. To je bio poticaj za pisanje koje je dovelo do prve knjige.
Naime, u komentarima se često spominjalo ‘ukoričavanje’. Odnijela sam rukopis lokalnom nakladniku i objavila zbirku priča “Kako su nas ukrali Ciganima”. Zaista me je iznenadio uspjeh koji je ta knjiga postigla. Nisam imala takvih aspiracija.
Po zanimanju ste socijalna pedagoginja. Pronalazite li i u radu s mladima inspiraciju za svoje stvaralaštvo?
Uglavnom ne. Postoji jedna priča koja se u bitnom dotiče jednog bivšeg štićenika, koji je tragično izgubio život kasnih 90-ih. U intimu mojih korisnika ne diram. A ako me pitate pomaže li mi stručno znanje i iskustvo u radu s ljudima da profiliram likove, odgovor je vjerojatno – da.
Unatoč bogatom književnom stvaralaštvu i brojnim nagradama još ste uvijek, kao autorica, nedovoljno poznati široj javnosti. Što mislite, što je razlog tomu?
Mislim da je tu više stvari u igri. Prije svega, većina mog opusa su zbirke kratkih priča, a one nisu toliko zanimljive čitateljima. Roman, to je već druga stvar. Također, prijašnje knjige su mi uglavnom objavljivane kod malih nakladnika, sa slabom distribucijom i bez utjecaja u smislu marketinga. Nisam član ni jednog društva, pripadnik bilo kojeg klana. Dislocirana sam. Organizatorima je puno jednostavnije pozvati autora koji je iz Zagreba, gdje je koncentriran književni život. Zašto sam kritici bila nevidljiva, priča je koju temeljim na pretpostavkama i zato ne bih previše o tome. Možda samo razmišljanje kako ima nešto i u činjenici da često nisam ‘na liniji’. Naša književna scena je uglavnom snažno lijeva, a pri tome ne mislim na liberalne ideje osobnih sloboda i ljudskih prava, koje dijelimo. Možda je to razlog zašto se mnogi prave da ne postojim. A možda ništa od navedenog, već jednostavno nisam čitateljima dovoljno zanimljiva.
Kolumnistica ste na T-portalu, gdje se osvrćete na društvena i politička događanja u zemlji. Kako odabirete teme o kojima pišete i jeste li zadovoljni reakcijama čitatelja na Vaše tekstove?
Postoje mnoge teme kojim se ne mogu baviti zbog prirode posla (vrlo je važno da u takvim stvarima zadržim neutralnost, jer u suprotnom u odnos s klijentom unosim nepotreban balast), a postoje one o kojima bih možda pisala, da sam upućenija. Dakle, prilično sam ograničena kompetencijama i izborom tema, a pomalo se osjećam i da nemam više puno toga novoga što za reći.
Reakcije čitatelja su različite. Neki me ne simpatiziraju, neki mi šalju poruke navodeći da me cijene, iako se ponekad ne slažu s mojim stavovima. Navodno, trudim se ne biti površna, sagledati problem s više strana, ne huškam i nisam ‘aktivist’, a to je ono što ljudi prepoznaju, unatoč razlikama u stavovima . Kad je u pitanju uredništvo Tportala, izbor teme je stvar dogovora. Njima je važno da je priča aktualna i da se ne ponavljaju. Ostalo je prepušteno meni. Nema cenzure i uplitanja, i to je osnovni razlog zašto trajem na Tportalu.
Ove godine sudjelujete i na međunarodnom književnom festivalu „Galovićeva jesen“. U čemu je, po Vama, vrijednost ovoga festivala i što Vama osobno znači gostovanje na njemu?
Ne moram puno govoriti o značenju koje Galovićeva jesen ima u književnom životu Hrvatske. Dovoljno je samo pogledati popis laureata. Osobno, Galovićeva jesen ima poseban status u mom književnom ‘spomenaru”. Vezan je za prvi ozbiljniji uspjeh. Poslala sam 2008. godine sam zbirku na natječaj i ušla u uži izbor. Ne znam što bih izdvojila: program, ljubazne domaćine, grad, atmosferu. Uvijek se sjetim anegdote s jednim starijim gospodinom u željezničarskoj odori i pričom koju je tada čitala Andrea Pisac. Ta scena iskrene začuđenosti slušatelja je neponovljiva. Dakle, vrlo pozitivno iskustvo. Veselim se ponovnom susretu.