Darko Cvijetić (Ljubija Rudnik, 1968.) kao autor nadišao je granice i dobio na uočljivosti prvo svojom poezijom objavljivanom na Fbooku, odlične zbirke su ostajale dosta temeljito nepročitane, pa onda romanom koji se prometnuo u hit i hitac u savjest, „Schindlerov lift“, za koji je dobio nagrade Kočićevo pero i Fric.
Dobro karanteriziran i, kao i uvijek, discipliniran, jer ovaj intervju nastao je potkraj ožujka 2020. godine, u Doba korone, odgovorio nam je na nekoliko pitanja.
Kada ovaj intervju izađe, nadam se da će ovo pitanje biti beznadežno zastarjelo. Kako provodite dane u doba korone? Gdje ste, kakvo vam je životno okružje, ima li radnog elana? U ovom trenu ste trebali biti u Gdanjsku na Festivalu Europski pjesnik slobode gdje ste kandidirali za tu nagradu, ali eto vas u neodabranoj izolaciji.
Gdanjsk i Baltik će valjda sačekati da svo ovo corona-doba prođe. Izolacija je, čini se, moje prirodno raspoloženje, obzirom da živim u zemlji permanentnog izvanrednog stanja. Policijski sat manje-više. Naviknut sam ništa ne očekivati. Zapravo, pokušavam razumjeti da mi je ovo vremena dodijeljeno za veći boravak s obitelji, za čitanje knjiga koje su čekale svoj red zatrpavajući me. Organiziram dan drukčije, kćerka nas vodi u meditaciji, više razgovaramo, zajednički gledamo filmove. Europski pjesnik slobode u Gdanjsku odgođen je za lipanj, no, vidjet ćemo, bit će već kako biti mora. Iz ove pozicije može se jasno vidjeti koliko vremena dnevno (u normalnim situacijama) trošimo na beskrajno nevažne stvari, i koliko nevažnih stvari shvaćamo preozbiljno. Promjena točke gledišta uvijek je dobrodošla, pa čak i u ovako izvanrednim okolnostima. S maskom na licu izađem u kratku šetnju. Smijem se samome sebi, vidjevši se u staklu izloga. Onda se sjetim, da sam se u istom izlogu ogledao u uniformi. I tada je, kao i sada, lutka u izlogu bila posve gola.
Tekstovi je lijepa riječ, volio bih je ostaviti nedefiniranom
Jeste li, i kada, pomislili, pitam to zato jer ste pohađali srednju elektrotehničku školu, da biste mogli postati pisac, glumac i režiser, ili preciznije, koliko je vaš odabir životnih zanimanja (ili prepoznavanje poziva) rezultat vaše volje i usmjerenog truda, a koliko spleta okolnosti?
Ima i jednog i drugog. Otac je želio da završim neku školu koja će biti „ozbiljna“, s kojom ću moći „pristojno živjeti“, kako je govorio. Na drugoj strani, ja sam osjećao da plivam uzvodno, da mi je takva priprema za život u potpunoj suprotnosti s mojom prirodom. Da pišem, da oblikujem tekstove, činio sam čitav život, a da nikada sebe nisam identificirao budućim piscem ili pjesnikom, činio sam to po nekoj tinjajućoj inerciji. Valjda čovjek ima upisan neki unutarnji put, koji poslije sav život traži u svijetu izvan sebe. Bilo je mene svugdje – bio sam i „pumpar pitke vode“ u rudniku Omarska, kratko i vozač kamioneta, pa i elektrotehničar, pa sam očitavao brojila, ulazio u velike i opasne trafo-stanice, ukratko, svašta me je oblikovalo u ovoga danas. Sada, već u pristojnim godinama, zahvalan sam tome iskustvu, ono me je oblikovalo drukčijom glinom, i krčag mene bio bi propusniji bez tog uvida u „stvaran svijet oko mene“.
Od vaših prvih zbirki poezije, jedna od karakteristika je miješanje žanrova, poetsko i prozno se vrlo često pretapaju. Niste ljubitelj čistih vrsta ili je posrijedi nešto drugo?
Pisani tekst je prostor eksperimentiranja. Ja ga tako osjećam. Nikada ne znam kuda moje putovanje zapravo vodi. Misao često dotiče filozofske sentence, prelazi u poeziju, divergira potom u prozu, vraća se u dnevnički zapis, prodrhti neku sliku, neki opis, kaže nekad premalo – da bi se više proosjećalo, nekada opstanu viškovi napisanog – kaže se nekad previše.
Pisanje je meni put. Rasvjetljavanje tame nekazivog. Mucanje o pjevljivom. Pjevanje o prepričanom. Nekad samo zvuk, neobjašnjiv kao cvijet s pčelom u njedrima. Nekad samo tišina, još neobjašnjivija, kojom riječi komuniciraju međusobno, a da naš um to nije u stanju prepoznati. Tekstovi je lijepa riječ, volio bih je ostaviti nedefiniranom.
Vaše zbirke poezije imaju odlično odabrane naslove, to su oni koji se pamte („Masovne razglednice iz Bosne“, „Konopci s otiskom vrata“, „Mali ekshumatorski eseji“ i „Paraolimpijske himne”) ali ni to im nije pomoglo da dosta dugo dođu do šireg čitateljstva. Kako birate naslove i kako objašnjavate tu činjenicu podčitanosti koja je trajala sve do, nekako, „Ježenih kožica“?
Prvo, ja živim u provinciji, iz koje, sve do pojave interneta, ili ako hoćete društvenih mreža, dobaciti daleko je veliki bio podvig. Drugo, prije rata, objavio sam knjigu pjesama „Noćni Gorbačov“, u Beogradu, koja me je dovela do „najboljeg mladog književnika Jugoslavije“ na Balkanskim susretima pisaca u Boru, 1990. u Srbiji, tada još uvijek u Jugoslaviji.
Redovito sam objavljivao poeziju i priče u književnoj periodici, iako sam bio vrlo mlad – dvadesetdvogodišnjak… Tomaž Šalamun mi je jednom rekao da trebam doći k njemu u Ljubljanu, kasnije u New York, ali da je puno važnije da pišem. Da neprekidno pišem. Dakako, poslušao sam ga. Iako nisam otišao k njemu u New York. Treće, svakako najvažnije − rat je sve, dakako, rasuo u paramparčad.
Književna publika, region, bio je, u poraću, potpuno potonuo u svojedvorišno zadovoljstvo i jezičku samoizolaciju. U mnogome, još je tako.
Četvrto, kazalište je bilo, i još je, moja osnovna umjetnost, a pisanje i objavljivanje knjiga držao sam usputnim djelovanjem, i nisam se puno interesirao za percepciju svojih knjiga u tzv. književnoj javnosti, prepunoj nacionalizma. Do poznanstva s Oliverom Frljićem, koji mi je skrenuo pažnju da moram pomoći svojim pjesmama da postoje.
Peto, uvijek sam smatrao određenom vrstom besramnosti neprekidno nuđenje urednicima onoga što pišem. I, eto, peto, internet nas je učinio sve − malima i vidljivima.
Imao sam sreću da su mi vrata otvorili – doktorica Andrijana Kos-Lajtman, koja je čak i znanstveno pisala o mojim pjesmama, Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Selvedin Avdić, Kristina Ljevak. Hvala im.
Te ljude duboko poštujem i volim. Danas je „Buybook“ moj drugi dom…
A naslovi? Sami mi se objave, počnu zvoniti u meni!
Zbirka „Emotikoni u Viberu“ i svojim naslovom vas otkriva kao autora koji prati digitalne trendove. Prvo je bila Hypomnenata, a danas ste aktivni na društvenim mrežama, Facebooku prije svih. Koliko vam je blog i Facebook pomogao da doprete do čitatelja i što mislite o potencijalima, i manjkovima, književnosti na društvenim mrežama?
Mislim da su društvene mreže podešene tako da prate vašu sferu interesa.
Ukoliko želite zabavu – eto vam, ukoliko želite da netko čita vašu poeziju – samo naprijed.
U tom smislu su i Hypomnemata i Facebook izvrsno iskustvo.
Odjednom je vaša zatvorenost na kušnji. Imate li što za kazati – blogujte, pišite, uvijek će postojati netko koga to zanima.
Uopće, globalizacija informacija sad svako mjesto drži središtem. Danas, ljudi bježe iz velikih gradova. Laptop vam je dovoljan za vjetrenjaču, kao i za svjetionik.
Ne uočavam puno manjkavosti, ukoliko zanemarim ogromnu ljudsku potrebu da svoj život promatraju isključivo kao sustav zabave koji traži veći sustav zabave.
Poezija je razgovor s nekazivim
Regionalno ste postali poznati s romanom „Schindlerov lift“ koji je dobio i dvije nagrade, Kočićevo pero i Nagradu Fric. Je li uspjeh Schindlera potakao i interes za vašu poeziju? Kako tumačite prevlast proze, romana, u toj mjeri i smatrate li da su neki rodovi i žanrovi pogodniji za neko vrijeme. Utoliko, koji bi po vama idealan žanr bio za Doba poslije korone?
Vjerujem da ćemo se lako složiti da je poezija vrhunska umjetnost riječi.
I, interes za poeziju neće nikada prestati, kao ni „interes“ da se napijemo vode.
Ali, poezija je razgovor s nekazivim. Nju ne može voljeti većina, kad većina nema potrebu za obraćanje nekazivom. Roman pak priča priču. Ljudi vole priče.
Ljudi uvijek hoće priču. „Schindlerov lift“ jest priča, ali kondenzirana u prosede koji je poetičan. Puno ljudi u „Schindleru“ ne vidi poeziju, od priče koja im je prezentirana. Meni je to razumljivo, koliko i neobično. Očito je da ljudi žive puno brže, sve brže, da imaju sve manje vremena. Corona virus kao da je donio neočekivanu svijest da je vrlo neobično zaustaviti se. Otud šok kod većine ljudi. Što s vremenom?
Pa pogledajte, sve na Youtube što traje više od četiri minute nam je već zamorno.
Tako i roman – o, bože, pa tko da čita 300 stranica?
Možda u postkoronskom dobu naučimo voziti kroz život sporije i čitati više i duže?
Nikada nisam mislio, da će bilo što od ovoga što pišem doći do više publike od ljudi koje poznajem…..
Ipak, dogodilo se, na moj šok, da je Schindler probio nekakvu barijeru.
I to toliko jako, da je švicarska firma za proizvodnju liftova zaprijetila tužbom mojem malom njemačkom izdavaču romana i meni, dakako!?!
Potpuno suludo mi je zvučala njihova oštra prijetnja – da oni ne žele da se njihovi liftovi povezuju s Holokaustom ili ratom u Bosni.
Dakle, učitavanja….
Oni su učitali da ih moj roman vrijeđa, i da šteti njihovom ugledu – da je lift njihovog imena ubio djevojčicu. I, što tu učiniti? Ljudi, to je metafora.
Kako da im objasnim da ja nemam ništa protiv da im u švicarskom zatvoru pojasnim da u mom soliteru ne postoji lift marke „Schindler“? Pa bolje je u švicarskom zatvoru, nego ovdje gdje pišem!
Odjednom, nije to regionalna prepoznatljivost – nego vas je kapitalizam prepoznao kao podrivača! Od toga se ne želim braniti, meni je to harmsovština, iako je igra ušla u fazu opasnog.
Možda švicarski Schindleri počnu čitati i moju poeziju? Možda me sad i Mihail Gorbačov tuži zbog upotrebe njegovog imena u knjizi pisanoj kad je padao Zid između dva pola Europe?!
„Schindleorv lift“ miješa fakciju i fikciju, jedno nadahnjuje drugo. Jest li neke događaje morali fikcionalizirati da bi bili uvjerljivi, jer kada bi se stavili na papir onako kako su se dogodili, ne bi bili uvjerljivi? Je li povlastica piscu živjeti u vremenima rata i pandemija?
Fikcija i fakcija prožimaju svaku informaciju koja dolazi do nas.
U mnogome toga nismo svjesni. Fakti ponekad toliko nadmašuju fikciju, da čim ih zapišete postaju fikcija. Meni je ta igra beskrajno zanimljiva.
Recimo, Dostojevski je napisao nevjerojatnu priču „Krotka“, koju sam toliko želio i želim postaviti u kazalištu. Sam je napisao da je siže za priču pročitao u dnevnim novinama. Da je posve istinita. Ali, što to uopće znači. Gdje počinje, a gdje završava njezina istinitost?
I kome je to uopće važno? Napisana je pripovijest. Ispisan je tekst. Što tekstu znači „istinitost“, kad smo već naučili da ni samoga autora nema, da je nepotreban, da je mrtav?
Uvjerljivost je također novinarska opsesija, koja u literaturi predstavlja zanimljivost, ali nipošto nije presudna. Čak i pisanje dnevnika izmiče fakciji, tekst je više od igre uvjerljivosti. Jesu li ljudi stvarni? Ne znam. Ja sam tako vidio događaje u romanu, jesu li oni doista takvi – ne znam, svatko će vam reći – nije se tako dogodilo, ja sam vidio drukčije.
Pa naravno, dogodilo se i tako.
Tekst nadilazi potrebu za tim. Hoće li njemačkom čitatelju nešto značiti da je postojao ili nije postojao Čedo Lažov?
Želi li firma „Schindler“ da je lift njihove proizvodnje? Ne znam.
„Schindlerov lift“ je leksikon imena, ne znam koliko su pouzdana, arhiva doba. Što mislite o piscu kao „božjem arhivaru“? Ovo valja proširiti, starinski, i na pitanje pisca kao savjesti čovječanstva?
Ne vjerujem u piščevu misiju izigravanja savjesti čovječanstva. Više vjerujem da na tu savjest utiče onaj koji sada u nekakvom laboratoriju pokušava pronaći vakcinu na COVID-19.
Pisac jest arhivar, popisatelj svijeta, ali ne mislim da je to išta veće od vjeverice koja je osigurala zimnicu za buduće mlade za narednu zimu.
Ta arhiva je beznačajna koliko i sjenka.
Nabrajanje je plagiranje dozivanja
Vrlo rado koristite figuru nabrajanja. Zašto i koje potencijale u njoj vidite?
Osnovni smisao nabrajanja krije se u obredu, u molitvi.
Potencijal raste, kao prilikom šaputanja nagluhom.
Uvijek sam vjerovao da u riječima postoji svijet sličan matematici, dubokoj mistici, jer se matematika odmara u negovorivosti. Molitva je neizgovorljiva jer je nabrajanje, nabrajanje je plagiranje dozivanja. Nabrajanje ima potenciju produžavati se. Ima tu svega.
Pogledajte samo –
Govorni aparat prekriven maskom.
Teatar ne postoji jer svi nose maske.
I nabrajanje je lijepa riječ, treba je ostaviti odmornu.
Kovanice (gromobraniteljni, oduspravljen) kujete sve u šesnaest i vruće su kada stignu pred čitatelja. Kako ide taj postupak i kada za njim posežete?
Kovanice su možda virusom zaražene riječi.
To je danas već razumljiv jezik.
Neologizam sugerira novu logiku, koja ne mora biti iz naše riznice.
Uzet ću riječ „oplakotina“;
Iscjedak je riječi „oplakan“ i prvoga soka riječi „opekotina“, pa se oplakano mjesto − ukaže ranom, pa je rana ožiljak od vrućine plakanja.
Otkuda je došla ta riječ? Kako mi se probila u jezik?
Taj „postupak“ je nešto u čemu ja sudjelujem, ali kao promatrač, dok se smislovi dotiču na puno razina.
Otud ta toplina, čim stignu.
Jeste i imali klasičnu spisateljsku blokadu koja dolazi nakon velikog uspjeha jednog romana, u procesu pisanja drugog, trenutno neobjavljenog romana „Što na podu spavaš“, jer ste nebeski podigli ljestvicu očekivanja? Ako jeste, kako ste se s njom nosili?
Jedna od osnovnih stvari koje sam naučio u teatru jest dozvoljena količina uplitanja sada.
Dakle, potpuna posvećenost onome što činim sada. Teatar je umjetnost sada. Njegovo doziranje u tkivo sadašnjice čini predstavu, čini je aktualnom. Gotovo pa da nemam nikakav odnos spram onoga što sam napisao. Prošle predstave, prošlosezonske.
Zato je posljednje vjerojatno najmanje loše. Iako, sumnjam.
Nikakva spisateljska blokada, čak manjak vremena.
Toliko toga će ostati.
A moglo se uzeti neizgovorivom, i čuti na ovome svijetu.
Ozvučili ste masovne grobnice i anonimne smrti. Takvo pisanje i javno djelovanje sigurno ima i posljedica po svakodnevni život. Kako se s time nosite?
Da, ozvučio sam masovne grobove.
Izvrsno ste to rekli.
Ništa ja tu ne bih dodao. Ni riječ.
Nedavno ste u Zagrebu snimili audio verziju romana „Schindlerov lift“ za aplikaciju Book&zvook. Kakvo je to iskustvo bilo, i generalno, čitate li naglas ili u sebi da bolje osjetite ritam rečenice kada pišete prozu ili poeziju? Mislim, ipak ste iz poezije stigli.
Čitanje „Schindlera“ sada u Zagrebu, koncem zime, dok smo radili audio verziju, meni je bilo vrtoglavo poniranje u neki prošli san.
Svojedobno sam pokušavao pokrenuti Dramski program Radio Prijedora, snimio sam veliki broj radio-priča, i čitanje sopstvenog teksta bilo je samo izazov. Mislim da smo napravili odličan posao za „Book-Zvook“.
Poput plivanja na poznatoj plaži, ali puno kasnije.
Previše mi toga nije dobro napisano, ali, srećom, ne čitam loše naglas.
Imate li kakav savjet za mlade pisce?
Valjda vam je sad jasno da su meci s pljuvačkom u jeziku.
Ali da u ovoj igri nema mjesta za maske.
Kakav novi svijet, jer očito se novi svijet formira, očekujete, u dobu poslije pandemije korone. Dopustite si malo futurizma, čovjek ste s iskustvom ljudske vrste i širokim uvidom.
Svijet je nešto bez svakoga.
Ne, dakle, samo bezmenica.
