Kritika

Ciganin, ali najljepši – veliki roman o bijegu/padu i točkama koje opravdavaju zaustavljanje

Kulturnoj javnosti ovih prostora Kristian Novak donedavno je bio poznat po odličnom romanu Črna mati zemla (2013), dobitniku nagrade Tportala za roman godine, višestruko hvaljenom, prevođenom, dramatiziranom. Od nedavno, međutim, takva se slika mijenja, točnije, uvelike nadopunjuje reakcijama na najnoviji autorov roman, Ciganin, ali najljepši (2016), odreda pozitivnima, a koje ovoga autora smještaju ne samo u vrh trenutne hrvatske romaneskne produkcije nego, nesumnjivo, i dugotrajnije ugrađuju na kartu hrvatskih književnih klasika. Novak je, naime, napisao roman za koji je malo reći da je izvrstan – mnogo bismo bliže bili, bez obzira na prividnu ishitrenost takve ocjene, ukoliko kažemo da je riječ o pravom remek-djelu romaneskne produkcije, romanu koji će se zasigurno još dugo čitati ne samo u kontekstu hrvatskoga, nego i šireg europskoga književnog prostora.

Roman započinje tvrdnjom, izrečenom glasom pripovjedačice i protagonistice Mi-lene, da se ljudi rađaju sa samo dva iskonska straha – strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja – dok su svi ostali strahovi naučeni. Ne znam koliko je takvo određenje znanstveno relevantno, no činjenica jest da je strah jedna od najčešćih ljudskih emocija, prisutna u širokom spektru svojih pojavnih oblika, poticajna i razorna istodobno. Ne čudi stoga što se i književnost tako često ukorjenjuje u fenomenologiji straha, iz nje gradi svoje likove, motivira njihova djelovanja, konstruira zaplete i rasplete. Za Novaka, međutim, strah nije samo ključan tematski poticaj koji se lajtmotivski raspršuje diljem priče, u njenim višestrukim fabularnim odsječcima, on je i temeljni strukturalni koncept romana – roman se, naime, sastoji od sedam dijelova od kojih je prvih šest imenovano prema strahovima koji predstavljaju tematsko-idejni okvir za poglavlja unutar pojedinog dijela: Ojkofobija – strah od poznatog, Spektrofobija – strah od vlastita odraza, Ankilofobija – strah od paraliziranosti, Tripofobija – strah od rupa, Decidofobija – strah od izbora, Simetrofobija – strah od simetrije. Unutar svakoga od navedenih dijelova nalazi se 10-ak poglavlja ispričanih u prvom licu iz četiriju različitih fokalizatorskih pozicija : sredovječne Međimurke Milene, mladog međimurskog Roma Sandija Oršuša, Kurda Nuzata, ilegalnog migranta iz Iraka, i zagrebačkog policijskog istražitelja Plančića. U prvom dijelu naizmjenično se smjenjuju dvije pripovjedno-fokalizatorske pozicije, Milenina i Nuzatova, dok se od drugog dijela nadalje variraju po tri u svakome dijelu. Narativna složenost teksta još je veća uzme li se u obzir da se Milenina, Nuzatova, a pri kraju i Plančićeva poglavlja oblikuju u vidu repli-ka koje oni kao protagonisti poglavlja upućuju svojim ispitivačima za koje ne znamo tko su točno – čitatelj, naime, svjedoči dijalogu s nepoznatim sugovornikom na način da su nam podastrijeti samo odgovori/komentari glavnog protagonista, ali ne i pitanja koja neimenovani sugovornik postavlja. U početku se čini da bi Milenina sugovornica mogla biti novinarka, kasnije, kada dobijemo uvid u to da je u podlozi svih fabularnih krakova kriminalistička problematika, čini se da bi mogla, možda, biti i i neka osoba iz istražiteljsko-policijskog svijeta, ili čak neka osoba iz njezina privatnog života, dok bi, konačno, to mogla biti i neka sasvim imaginarna sugovornica – njezina unutarnja dvojnica, možda savjest ili noćna mora. U slučaju Plančićevih dijaloga, sugovornik je također anoniman, po glagolskim oblicima vidimo tek da je riječ o osobi ženskoga roda, a po tonu i sadržaju Plančićevih replika uviđamo i da bi, možda, mogla dolaziti iz njegova policijskoga svijeta, ili pak novinarskoga. U Nuzatovu slučaju situacija je nešto transparantnija, od početka je jasno da Nuzat odgovara nekome tko u funkciji prevoditelja osobi koja je u poziciji istražitelja prevodi Nuzatove odgovore o trauma-tičnom iskustvu bijega iz Iraka i svega što se događalo na tom putu. Ta su poglavlja osobito zanimljivo stilizirana s obzirom da su pisana iz dvostruke naratorske pozicije – okvirni dio pripada superiornoj poziciji/glasu prevoditelja, dok su između tih dijelova interpolirani ulomci koji pripadaju poziciji/glasu Nuzata – ispripovijedani su u prvom licu i od prevoditeljekriminalokrvih dionica razlikuju se čak i grafički, jer su otisnuti drugim tipom fonta. Zadnji, sedmi dio romana, naslovljen je Nekrofilija, uživanje u promatranju mrtvih i sastoji se samo od dvaju poglavlja, Plančićeva i Milenina, te od paratekstualnog dijela oblikovanog kao prijemni zapisnik u Neuropsihijatrijsku bolnicu Dr. Ivan Barbot u Popovači putem kojega, indirektno, dobivamo uvid u detalje centralnog kriminalnoga čina, ali i u rasplet sudbine jednoga od likova koji su s njime bili povezani. Već i iz ovako predstavljenog opisa vidljivo je da je riječ o iznimno složenom romanu u narativno-strukturalnom smislu, no isto tako, o romanu čija složenost ni u jednom trenutku nije postavljena tako da bi za čitatelja bila zamorna, dosadna ili toliko komplicirana da se ne bi mogao snaći u slojevima priče. Meandriranje kroz različite pripovjedne pozicije olakšano je osobito funkcionalnim grafičkim isticanjem prvoga slova imena pripovjedača na početku svakoga poglavlja.

Novak je roman, dakle, konstruirao na način da iz očišta četiruju protagonista dobivamo uvid u tri temeljna fabularna kraka koji u konačnici bivaju povezani u jednu, višeslojnu priču o bijegu kao nenadvladivoj sastavnici čovjekova života i nemogućnosti trajnog usidrenja, o napuštanju postojećeg i potrazi za boljim/sretnijim mjestom na kojem bi se moglo živjeti. Prvi i temeljni fabularni odvjetak vezan je uz sudbinu Roma Sandija Oršuša iz romskoga naselja Bukov Dol i njegovu ljubavnu vezu sa sredovječnom rastavljenom intelektualkom Milenom iz međimurskoga sela Sabolščak (oba su mjesta, i Bukov Dol i Sabolščak, nepostojeća, iako su sva ostala mjesta koja se spominju, kao i kompletna faktografija vezana uz Međimurje, u skladu sa zbiljskim stanjem). Milenu zatječemo u teškoj životnoj fazi gdje nakon osobnih i poslovnih brodoloma postaje autsajder u vlastitu životu, a iznenadna ljubav sa Sandijem okrepljujuća je i revitalizirajuća za oboje. Sandijevu životnu priču, pritom, saznajemo tek naknadno i postupno, u fragmentarnim dionicama njegova glasa, nakon tragičnog slučaja, u kojima se retrospektivno i asocijativno zahvaća gotovo cijelo njegovo odrastanje, ni u čemu lako ni poželjno. Drugi fabularni krak vezan je uz Kurda Nuzata koji bježi iz Iraka, ostavivši ženu i dvoje djece, i koji na putu kroz zemlje balkanske migrantske rute proživljava najstrašnija iskustva, izložen neizvjesnosti i krajnje nehumanim si-tuacijama, njišući se svakodnevno nad prijetećim ponorom stradanja i smrti. Njemu je, istodobno i kao antipod i kao dvojnik, ali i kao sasvim individualno, dubinski pre-zentiran lik, pridružen mladi izbjeglica Azad, s kojim prolazi apokalipsu bijega. Treći fabularni rukavac koncentriran je oko nekoliko likova iz policijskoga svijeta – istra-žitelja Plančića koji žudi za promaknućem, preseljenjem u bolji sektor, njegova iscrpljenog kolege Buleta koji se, uslijed konstantnih pritisaka iz samoga sustava, nalazi u fazi pred psihičkim pucanjem te lokalnog međimurskog istražitelja Padoleka. Sve tri fabularne linije, jasno je na kraju, zapravo su jedna, kompleksna i nimalo jednoobrazna priča, ujedinjena tragičnim činom u kojem su dvije osobe poginule, a jedna je teško ranjena. Teško kriminalno djelo tako dobiva ulogu čvora koji povezuje naizgled nepovezane živote priče u mrežu ljudskih odnosa, bolnih, nimalo lakih, za mnoge od njih sudbinskih. Snaga Novakova pisanja ogleda se prije svega u činjenici da baš ni jednu od naznačenih linija, kao ni jedan lik, nije ostvario površno, skicozno, monovalentno. Izmičući svim mogućim stereotipima koji se neizbježno sapliću pod pero pisanja o odnosu romskog i neromskog stanovništva u Hrvatskoj, kao i o prikazu izbjegličke problematike današnjega svijeta, a istodobno ih bivajući duboko svjestan, ugrađujući ih kao strukturalne komponente u svoje ontemske narativne figure kojima ih na jedinstven način prevladava, Novak gradi likove i njihov osobni svijet koji je prije svega ljudski autentičan, sveden na pojedinačnost kao jedino relevantno mjerilo kojim je moguće mjeriti čovjeka i njegovu poziciju u suvremenom svijetu. Ne samo da ni romski ni neromski milje nisu prikazani nimalo plošno, nego se i unutar svakoga od njih raslojava čitav spektar međusobnih odnosa, socijalnih pitanja i tenzija koje je nemoguće jednoznačno razriješiti, no moguće je dobiti uvid u složenost, moralnu i idejnu kontaminiranost današnjega društva. Tako se, primjerice, Milenin Sabolščak prikazuje u nimalo svijetlim tonovima, u prvom redu iz perspektive malograđanštine i prijetvornosti, ali na način da se ne karikira, već upravo suprotno – u nizu konkretnih situacija iz takve globalne slike izbijaju pozitivna ljudska postupanja. S druge strane, Bukov Dol je oličenje hijerarhije gdje naselje ima tri dijela koja simbolički označavaju statusni položaj unutar romske zajednice, od kojih je svakako najdojmljiviji prikaz Globokog – najsiromašnijeg dijela romskoga sela kojemu i samo ime metaforički iskazuje svu dubinu bijede koja se u njemu naseljava. Moralne dimenzije likova, međutim, ne korespondiraju nužno s takvim izvanjskim okvirima i lepeza ljudskih osobina prostire se u najširem mogućem rasponu, zaustavljajući se uvijek na točki pojedinačnosti. I sam glavni protagonist, centralno lice romana (što je, amblematski, podvučeno i sa-mim naslovom) Sandi Oršuš, čovjek tragične sudbine i onaj koji se silno želio izdići iz okvira zadanih rođenjem, nije nimalo idealiziran. Čitatelju je tako omogućeno da bude svjedok u kaleidoskopu životnih situacija koje od istih ljudi čine bića sasvim drugačijeg (moralnog) predznaka. U Sandijevu slučaju, tako, svjedočimo mladenačkim ispadima, krađama, prijevarama koje je u kontekstu neimaštine i odrastanja u bukovdolskoj sredini bio primoran činiti, baš kao i onima, trajnijima, u kojima se ogleda njegova skrivena žudnja da živi ‘normalnim’, uobičajenim životom, onakvim kakvim je živjela većina njegovih bijelih susjeda u Sabolščaku. Neka od najdojmljivijih mjesta romana stoga su, primjerice, ona gdje Sandi govori o svojim sumještanima, o stanovnicima Globokog od kojih se tako snažno želio odmaknuti: „A kad ne znaš tko je točno kriv, idu tući. Znaju da ne mogu tući Boga, sudbinu, nesreću, bijele, policiju. Pa tuku djecu, tuku žene, tuku susjeda, nekome moraš vratiti. Tuku i kad je fešta, kad se pjeva i muški plaču. A potuku se, eto, jer ne plaču u isti čas ni zbog iste tuge.“ Ili kada pripovijeda kako je njegov očuh Đani, napredniji od ostalih iz Globokoga, iskopao rupu u dvorištu i postavio prenosivu školjku, da bi se izbjegle zaraze. Također, izrazito su dojmljivi dijelovi u kojima Sandi iznosi lijepa sjećanja na rođendansku proslavu dječaka iz razreda, Hrvata, a na koju je i on bi pozvan ili kad povlači paralelu između odrastanja romske i neromske djece: „Oni i prije škole ponavljaju svoje pjesmice, čitaju jedne te iste knjigice. Tako zapamte što se dalje događa u priči ili pjesmi ili životu. Znaju kamo treba ići, uvijek nekamo gdje je dobro, preko prepreka. (…) Oni svi znaju svoje kraljeve i ratove. A kod nas se nitko ne sjeća dalje od uspomene najstarijeg u selu, zamisli to. I taj se možda sjeća što mu je govorila baka, ali to se možda i nije dogodilo. Svaki put kad umre najstariji, selo se sjeća kraće. Nekad je to dobro, lakše oprostiš. Ali nekad se čini da učiš jednu te istu stvar sto puta i ne naučiš.“ Sandijeva životna agenda bila je stoga ona koju je primio od Đanija, očuha, da je moguće izdići se iz takve situacije, iz gliba u kojem se zatekao, i naći način da se živi drugačije, kao neprimjetan, ali dobar čovjek. Zlo, međutim, nije nešto što uvijek možemo kontrolirati, zlo je posvuda: „Kad se skriva, ne možeš dokazati da postoji. Kada izađe na vidjelo, dobiva vlastitu gravitaciju“. Cijeli roman na neki način uprizoruje upravo tu iterativnu gravitaciju zla, proklijalu kroz različite likove i pobude, ali i ispremreženu situcijama dobra, trenucima koji su, nažalost, vrlo kratki. Toga je osobito svjesna protagonistica Milena koja nakon tragedije koja ju je zadesila, eksplicira: „Savršeni svijet postoji, ali nikada dulje od trena. Oni koji žele živjeti ginu za njim, unatoč tome. Svi ostali upravo zbog toga odustaju.“

Suprotstavljanje i supostojanje romskoga i neromskoga svijeta, osim kroz sudbine glavnih likova, prikazani su i kroz niz sporednih likova, od kojih su neki izrazito dojmljivi i bez kojih bi roman bio bitno osakaćen u svojoj začudnoj ljepoti koja se ostvaruje kroz više različitih registara – od onog naturalističkog (primjerice, opisa grubosti i prizemnosti života u Globokom), preko ironijsko-satiričkih tonova kojima se predočava malograđanština Sabolščaka (primjerice, dijalozi iz frizerkog salona u kojem Milena neko vrijeme radi) i povremenih humorističnih scena (najčešće vezanih uz lik ostarjelog i lucidnog Japice, Milenina djeda) pa do atmosfere u duhu magijskoga realizma. Upravo je potonja ključna za roman, ona koja mu daje onu finu, završnu auru, onaj začudan sjaj kakav imaju samo iznimne, velike i bolne priče. U tom je smislu svakako potrebno spomenuti lik ostarjele i bolesne Sandijeve majke Albine, koja svojom osobnošću i ‘pomaknutošću’ izvan kanona uobičajenog – kako u okviru neromskog, tako i romskog iskustva – svojim predosjećanjem budućnosti i vještinom da ga izrazi crtežima na zidu, bez puno riječi projicira začudnost života kao takvog, njegovu grubost i nježnost istodobno, na način kako to jedino umjetnost može činiti. Tom svijetu pripada i lik Tompe, Sandijeva prijatelja, neiskvarenog romskog dječaka koji muca i živi pomalo u svom svijetu, vjerujući da ljudskim životima upravlja Trafostanica, jer „nije Bog zao, samo je još malo dijete, pa se ne zna vratiti u svijet koji je stvorio“. Tompo govori iskrivljeno i razlomljeno, komada rečenice, spaja nespojivo. Njegov govor, međutim, nije isprazan, on je samo razlomljena slika svijeta kakvog je upoznao. Tompine govorne dionice napisane su velikim tiskanim slovima kojima se još više dočarava neprirodnost i rogobatnost njegovih iskaza, ali i nezanemarivost njihova značenja. Atmosferu magijskoga realizma, uranjanje slike svijeta u rubno po-dručje dokučivog, u nadrealne perspektive nalik onima u Tompinoj glavi – gdje se, primjerice, zemlja sagledava prostorom koji nije samo naseljen izvana, nego i iznutra – najviše ipak izražavaju slike u kojima se smrt, iz Sandijeve vizure, doživljava velikim paukom. Pauk, kao jedan od rijetkih Sandijevih strahova iz djetinjstva, preuzima sim-boličku funkciju onoga koji ga vodi prema smrti – na njegovim nitima visi u prostoru koji više nije život, ali nije ni smrt, trajno smirenje. Potrebno je samo odriješiti čvorove kojima su paukove niti privezane za ono što mu je bilo važno u životu, za mjesta gdje je posijao sebe. Gotovo polovica romana, u onim poglavljima koja pripadaju Sandiju kao fokalizatoru, odvija se na toj somnabulnoj podlozi gdje Japica (nešto poput Vergilija koji je zagrobnim stazama pratio Dantea) postaje Sandijev pratitelj na stazi koja bi trebala voditi smrti, ali koja istodobno, potpuno realistički, evocira bitna mjesta Sandijeva života. O pauku pak kaže: „Ja svog pauka znam odavno, znam ga dobro. Ušo u mene kada smo, davno je bilo, spavali na podu. Kroz nos se popeo. Probudim se i osjećam ga, malo ruje po glavi, malo se napije tople krvi u srcu, pa na kraju ugnijezdi u madežu, kako je mastan i bolan, evo ga na leđima. Otamo ispušta niti, veže čvorove za stvari, za ljude, ponekad tešku riječ. (…) Zbog tog prokletog pauka uvijek sam se vraćo istim putem. Mene sram toga bilo, mislio sam, vidjet će ljudi kako to radim, kako hodam oprezno da se ne potrošim previše. (…) Jedina je majka možda znala za pauka, pa mi rekla, još sam bio mali, kaže Albina: Antoršiči p ista kalji, navek p ista kalji. Po hrvatski: vrati se istim putem, uvijek istim putem. Znala žena, ako ne pazim, ostat ću zapetljan visiti negdje nasred ceste, kao lutak, na kiši, negdje gdje pada noć i šeću sjene kojima i nisam nešto drag.“

Slika svijeta koju Novak nudi široka je i slojevita kao u rijetko kojem romanu i malo je autora s čijim bi se romanesknim umijećem mogao uspoređivati – po aktualnosti tematike i kompleksnosti zahvata svakako s Nobelovcem Pamukom, po začudnoj ljepoti nadrealnih detalja svakako s prvacima magijskoga realizma Latinske Amerike, po vještini kombiniranja fokalizatorskih pozicija, osebujnosti prikaza individualnih osobnosti i zatvorene lokalne zajednice, recimo, s Williamom Faulknerom. No u svemu tome, spajajući toliko različitih diskurzivnih razina u jednu funkcionalnu cjelinu, on prije svega gradi osobnu autorsku poetiku – autentičnu, dorađenu, izbrušenog izraza i širokog zamaha. Bezdanost svijeta kao njegovo trajno mjesto, ljuštenje slojeva priče, način na koji se jedna priča djelomično ogleda u onima drugima, čine od Novaka vrhunskog (post)tmodernog autora, ali i autora koji će zbog pitkosti stila i kombiniranja različitih žanrovskih elemenata biti zanimljiv višestrukim slojevima čitateljske publike. Ciganin, ali najljepši tako je spoj kriminalističke i ljubavne priče, sociološko-psihološke studije i filozofije. Osobito se aktualnima čine ona mjesta koja su točke prijepora i u suvremenom novelističkom ili političkom diskursu – kao što su romsko pitanje, odnos države prema romskoj manjini, pitanja kriminala (od onog najtežeg, vezanog uz trgovinu ljudima, do malverzacija u okviru samog policijskog i/ili političkog sustava), pitanje izbjegličke krize u Europi i načina na koji se s njome nosimo. Malo je suvremene književnosti koja se uopće bavi tim problemima, a još je manje one koja joj pristupa studiozno i bez predrasuda. Novak je upravo to učinio i potpuno je jasno da je romanu prethodilo dubinsko upoznavanje s problematikom – osobito onom vezanom uz situaciju Roma u Međimurju – kako na teorijskoj i dokumentarnoj razini, tako i praktično. Cijeli spektar zanimljivih silnica ispisuje se u okviru doticanja romske problematike – počevši od odnosa službenih državnih institucija prema Romima, preko situacije konkretnog suživota na terenu, pa do odnosa pojedinih društvenih instancija (znanstvene zajednice, nevladinih udruga, novinara i sl.) koji se prikazuju vrlo autentično i kroz dominantnu ironijsku perspektivu. Također, zanimljivo je da se i neromski hrvatski kontekst prikazuje slojevito, kroz antagonizme i odnose moći, primjerice, odnos Zagreba (u ovom slučaju kao središta hrvatskog policijskog aparata) prema lokalnim podružnicama i hrvatskoj periferiji uopće. Ljepotu ljudske prirode koja je neprocjenjiva kada je autentična, pa bila i nesavršena, nesretna, pomalo malograđanska – a koja je u romanu najviše predstavljena kroz lik Sandija, ali i Tompe, Albine, Japice, Milene – Novak je, između ostaloga, toliko uvjerljivo prikazao i zahvaljujući maestral-noj uporabi gornjomeđimurske kajkavštine, lokalnoga govora oko Svetoga Martina na Muri (kraja s kojim je autor ujedno zavičajno vezan), kao i romskog bajaškog govora kojim govore Romi u Međimurju. Nenadomjestiva je snaga koja proizlazi iz replika na navedenim idiomima, a koji su mnogo više od autentičnih jezičnih varijanata – osim što su optimalno povezani s karakterologijom likova, ovakvi jezični iskazi ujedno su imaginaran memento svjetonazora, načina života, životnih praksi i običaja koji su obilježili život ljudi u tom, najsjevernijem dijelu Hrvatske. Teško je stoga zamisliti način da se specifičnosti brojnih situacija u romanu izraze uvjerljivije, nego upravo tako, jezično autentično. Primjerice, kao u slučaju konstatacije Hamera, lokalnog poduzetnika i kriminalca, istodobno obiteljskog i uglednog čovjeka, jednog od ključnih sporednih likova romana: „Znaš, Milena, koji je del tela jedini nemogoče transplanterjati? Debelo črevo. Zato kaj je tak povezano z tejlom, z sejm kaj je tejlo v životo pojelo i posralo, ka spada sam v toto tejlo i v niti jeno drugo. Debeloga črejva nej moči transplanterjati.“

Drugi fabularni krak, onaj o Nuzatovu i Azadovu bijegu iz Iraka i preživljavanju na putu prema Francuskoj, iako manje zastupljen, nije prikazan manje uvjerljivo. Plastičnost situacija u kojima se zatječu dvojica likova fascinira, te čitatelj stječe dojam kao da zbivanja gleda na velikom platnu, bez uljepšavanja, sa sviješću o svakom detalju. Jedan od najdojmljivijih prizora toga bijega svakako je slika masovnog prebacivanja migranata preko rijeke i obale pune odbačenih stvari, najviše fotografija: „Ljudi ih radije ostavljaju nego da ih smoče.“ Ono što ima funkciju poveznice između obje priče – on kurdske, Nuzatove, i one hrvatske-romske (Sandijeve i Milenine) – osim enigmatičnog kriminalnog čina, svakako jest osuđenost na lutanje/bijeg kao trajnu i neprevladivu sudbinu. Cijeli Nuzatov život bitno je označen bijegom kao nužnošću da bi se sačuvao goli opstanak, kako u djetinjstvu, kada je svjedočio smrti maloga brata, tako i sada. Razapet između mjesta iz kojeg se krenulo i mjesta u koje se želi stići (a obje slike brzo izblijede), čovjek kao da i ne živi stvarno, on samo nalazi opravdanje za neku točku zaustavljanja. Izvrsna je stoga usporedba koju je Novak inkorporirao u Nuzatov iskaz prenijet glasom čovjeka koji njegove riječi prevodi na hrvatski, o dubini pakla koja se mjeri padom kamena prije nego što dođe do dna – taj pad, vjeruju muslimani, traje sedamdeset godina. Nuzat u toj slici prepoznaje parabolu o ljudskom životu, jer upravo to je njegovo prosječno trajanje i svjestan je da će i sam bježati tako – zauvijek. Njegovu sudbinu, na istom temeljnom fonu varira i Sandi čiji život također nije drugo nego uzaludan bijeg od predodređenosti kolektiva kojega je dio, pokušaj pronalaženja mjesta na kojem bi se moglo zaustaviti. Na trećoj pak razini Sandijeva se potraga, dakako, u simboličkom smislu paradigmatski može prenijeti na povijesnu priču cijeloga romskoga naroda i (ne)mogućnost relevantnog usidrenja. Novak s takvim, globalnim razinama nije računao, one su, dapače, suprotne minucioznim dimenzijama njegova narativa lišena pretenzije da se išta jednoznačno može reći o bilo kojem kolektivu, no nameću se kao potencijalan derivacijski okvir u ovom romanu sagrađenom na principu djelomičnog međusobnog odražavanja pojedinih narativnih figura. Krilati bik Lamasu, iz mosulskoga muzeja, Nuzatu je bio opravdanje za vjeru da se na tome mjestu vrijedi zaustaviti, da bi se na njemu, možda, moglo dostojno živjeti. Sandijevo opravdanje za isto, za pokušaj života u Sabolščaku, neromskom selu, bila je Milena. Obje su se točke zaustavljanja, nažalost, pokazale samo trenutkom savršenstva u bunaru života koji je dubok koliko je duboka patnja, i koliko je duboko zlo.

Ciganin, ali najljepši roman je o dubini toga zdenca i o mjestima na kojima je bijeg/pad zaslužio zaustavljanje. Ujedno to je roman o prokletstvu riječi ‘ali’ koje ne bi tre-balo biti u rečenicama o ljudima, kao što ističe Milena: „Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika“. Propuštanjem čitanja Kristiana Novaka propušta se puno, svakako mnogo više nego što stane u bilo koji kondenziran prikaz njegova opsežnog i dubokog romana. Prije svega, propušta se užitak pada kroz tekst koji, kao i svaki pravi bunar, usisava svojom magijom. Za razliku od svih drugih putanja, onih životnih, čitanje je jedina putanja koju možemo doslovno ponoviti – vraćajući se istim putem, kao što je Sandiju mantrički ponavljala njegova maloumna i bolesna majka: „Antoršiči p ista kalji, navek p ista kalji.“

© 2019 Artikulacije