Šezdeset i osam pjesama podijeljenih u četiri ciklusa čine sedamnaestu zbirku Sonje Manojlović (Zagreb, 1948.), doajenice ovdašnje poezije čiji se opus kreće, baš kao i Šale i opomene, između poetike iskustva egzistencije (te neoegzistencijalizma) i ludizma. Dobitnica Goranova vijenca 2016. pritom je nastavila surađivati s ilustratorom Sašom Šekoranjom, a zbirka kao krajnji rezultat aktualnog autoričina napora rezultira izvjesno dvojakim iskustvom: sviješću o ranije mnogo puta potvrđenom talentu i uvjerenjem da je ovaj naslov, u konačnici, bliži podbačaju nego trijumfu. Podjela u cikluse teško da počiva na uočljivoj sadržajno-semantičkoj ili tematsko-motivskoj logici. Koketiranje s ludizmom ne doima se kao nadopuna ispisivanju egzistencijalnog ruba, a povremeni pokušaji poentiranja u završnom stihu, čak i (srećom rijetki) pokušaji humora („Svijet malih poduzetnika“), doista bi mogli poslužiti kao šale i opomene: krajnjem konzumentu kao šale (makar neuvjerljive), autorici (nadam se) kao upozorenje. Navedeno ne znači da zbirka ne sadržava pozitivne, pa i iznimno vrijedne trenutke, što upućuje i na autoričinu, ovaj put, nedovoljno strogu selekciju tekstova, osobito onih u završnom ciklusu koji se uglavnom čini kao višak.
Egzistencijalni rub naznačen u uvodnoj pjesmi („Majke svijeta su uvijek mlade“) semantički se, manje ili više, proteže i u daljnje tekstove. U tekstovima poput „Na raskršću“ i „Ulični alati i zanati“ pritom se manifestira paranoičnim slikama mizantropske civilizacije. Ljubav se, takvom iskustvu nasuprot, ispostavlja kao nadgradnja fiziološkoj potrebi koja tek dijelom potpada pod ontološku kategoriju („Mrgudov ritam“). Poredba na koju nailazimo katkad dospijeva na rub patetike („kao rajske se ptice naviruju“ iz „U kunićnjaku divljih gospodara“), nezgrapne akrobacije („kao odlomljenu dršku zavičajne tave“ iz „Na trgu, déjà vu“) ili forsirane sintagmatske sofisticiranosti („kao egzorcistički udarci“ iz „Zoon politikon“). Na sintaktičkoj su razini česte inverzije (položaj gl. pridjeva radnog ili infinitiva) kao, rekao bih, arhaični kontrapunkt kolažu postavangardnih krokija. Slika ili skica, rekao bih, koje valja razmotriti kao adut zbirke, čak i onda kada se njihovo nizanje čini pretjerano. Na nekoliko mjesta (kao u tekstu „Ljudi i životinje“) moguće je uočiti i naznaku rime. Nisam siguran je li takvo što autorski svjestan čin.
Povremene trenutke zbirke valja uzeti u obzir kao društveno dijagnostička nastojanja poput prikaza autodestruktivnog predznaka ljudske prirode na čemu istodobno počiva stvaralaštvo („Odrastanje“). Istaknuta je pritom nejasna granica između nasilnog i pobožnog („Jezik za zube pretapanja“), kao i imperativ kretanja koji, u „dosluhu“ s prostor-vremenom, premašuje gabarite linearne percepcije zbilje („Cijena“): „Sutra mi je obećano, zvecka bojama, / odostraga sve će se micati / kao da je u šetnju na štiklama / krenula raspukla bubamara.“ Naslovna „Šale i opomene“ podvlači neujednačenost starenja i stečenog znanja. (Prekomjerno) poetičko crpljenje ipak je moguće promotriti i kao plan čija je svrha, makar zvučalo uzaludno, registriranje originalnog na već obilato istraženim nalazištima jezika („Umijeća i alati“).
Doprinos ritmičnosti pjesama, pored rečeničnih nizova, daju i rjeđe, pomno dozirane figure ponavljanja (najčešće anafore). Valja upozoriti na opis mistične ljepote ljudi kao kataloga nepodijeljenih iskustava („Najljepši su ljudi“), ironično koketiranje s konspirativnim teorijama („zemlja kozmički frizbi“ iz „Zidovi“), promotrenu koliziju ega i znatiželje („Žakarijade“), kao i na kritiku parolaštva te moguću kritiku poetičkih trendova. Tekst „Više ne“, usto, upućuje na jezik kao dijakronijsku posljedicu kretanja („radije se sjećam stopalima“), provodnog motiva rukopisa koji, kao što je rečeno, dramatično slabi u završnom ciklusu („Time-sharing“, „Kako se pretražuje“, „Aerodrom, propinjalište bijelih konja“, „Mobitelske visibabe“). U završnom je ciklusu diskretno naznačeno gubljenje granica između transhumanizma i smrti („Kad začuješ“) obilježeno bovijevskim motivom „ispadanja mobitela“ kao ilustracije skoroga kraja („Žive munje, dijamantni rez“). Pa ipak, dječja stopala ispostavljaju se jamcem produljenja neizvjesnosti krajnjeg ishoda koji bismo, jednako tako, mogli nazvati odgađanjem izvjesnog („Što vidje u zraku, zaustavljeno“). Možda i zato što frustrirano, samačko „mi“ konsternirano konstatira da ga nema tko pohvaliti za obavljene svakodnevne radnje (vraćamo se na prvi ciklus i tekst „Očeva posla“), a možda i zato što se, civilizacijskim pomacima usprkos, glad može ispostaviti kao estetski imperativ („Odgoj vremešnih djevojčica“) koji vodi u bizarluk („Tzv. odjeća“).
Nema nikakve sumnje da je (neiskorišteni) potencijal zbirke Šale i opomene uočljiv na prvo čitanje i da stroži pristup njezinu ocjenjivanju proizlazi iz punog poštovanja prema autoričinu ukupnom opusu koju s razlogom svrstavamo u kazalo eminentnih imena domaće produkcije posljednjih šezdesetak godina. Prešućivanje argumenata koji govore u korist konstatacije da je zbirka bliža promašaju nego trijumfu značilo bi podcjenjivanje autoričinih ranijih, nerijetko impresivnih literarnih dosega koji su, s razlogom, institucionalno valorizirani. Ovu bih zbirku, s iznimkom nekolicine tekstova, utoliko radije zaboravio.
