Kritika

Bijelo ništa (Marijana Radmilović, Putovanje oko tijela, Zagreb, MeandarMedia, 2019.)

Marijana Radmilović (Vinkovci, 1971.) autorica je čiji neprijeporni talent u posljednjih možda godinu dana doživljava revalorizaciju: Marijana je tako mnogima veliko literarno otkriće. Rijetki su bili glasovi koji su godinama unatrag upozoravali na njezinu briljantnu poeziju i dvije zbirke koje, barem u očima potpisnika ovih redaka (vjerujem i u očima Davora Ivankovca, Gorana Rema te još nekolicine), uživaju kultni status. Dvadeset i jednu godinu nakon prvijenca (zbirke Portreti nepoznatih žena objavljene u sklopu drenovačkih Pjesničkih susreta 1998. kao prvi rukopis mladih autora u knjižnici čiji niz traje i danas) odnosno šesnaest godina nakon objavljivanja rukopisa naslovljenoga Bolest je sve uljepšala (Meandrova ukoričenja povodom nekoć izuzetno cijenjene nagrade Dobriša Cesarić za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis također ovjenčanoga i nagradom sisačkih Kvirinovih susreta) dugogodišnja je šutnja naposljetku okončana te je Radmilović iznova prezentirala svoju fascinacije vrijednu literarnu bravuroznost. Ono što je zanimljivo jest da rukopis čine godinama stari tekstovi (na koncu je rukopisa dopisana 2009.), a priču o prolongiranju tiskanja iste bojim se da bi mnogi ocijenili skretanjem s teme te komentarom koji nema veze s književnom kritikom (premda je u pitanju tema vrijedna posebnoga osvrta, a tiče se strategijske upitnosti kulturnih politika, napose onih u domeni poticanja književnoga stvaralaštva).

Zbirka Putovanje oko tijela podijeljena je u četiri cjeline te sadrži ukupno trideset i sedam uglavnom duljih tekstova. Prvu cjelinu naslovljenu Nezasitna haljina otvara tekst skriveni trag čitljiv kao subjektičino obraćanje drugom ženskom entitetu koji ujedno možemo recepcijski usvojiti kao refleks subjektičine egzistencije u prošlosti; subjektica se, tom logikom, obraća mlađoj i ljepšoj sebi. Tekst je monostrofično ustrojen, a jezik narativan te ujedno protočan. U drugoj, polistrofičnoj pjesmi luda ptica ritamska je vitalnost teksta ostvarena, uz ostalo, čestim nabrajanjima, navodim fragment četvrte strofe: perje što podiže sve u zrak / i vrtloži, vrti, mahnito, mučno, u elipsi nestajanja, / sipi, snježi, zasljepljujući ekran, zastire, gasi, zaboravlja. Transpozicija subjektice unutar jedne pjesme postupkom je vidljivim i u tekstu slijepa pjesma, a pri čemu valja voditi računa o neoštroj granici, u danom slučaju, semantičke relacije subjekt – objekt; naime, subjektica je teksta izrazito trpećom te ju istovremeno možemo percipirati i kao ženski objekt kojem se, u završnoj strofi, subjektica izravno obraća: Gdje si, kraljice, ne vidim te. Čudna je ta igra između nas dvije. Mogli bismo i ovako zaključiti: predznak je subjektice primarno sinkronijski, a ženskoga objekta dijakronijski (poslužimo li se kategorijom vremena kao pomoćnim sredstvom objekcije semantički prijelomnih entiteta).

Voda kao provodni motiv teksta nespokojna pjesma nije samo medijem identitetske refleksije već i njegovom integralnošću te egzistencijalnom potvrdom: voda te govori, živa voda na tvojim / usnama. Estetskoj bravuroznosti, kao u tekstu lažni zlatnici, gdjegdje doprinosi kombinirano posezanje za imperativom te figurom ponavljanja i osobito učinkovitim deskriptivnim nabrajanjem: Umiri se, luda rubenino, / miruj moja beskorisna haljino, / haljino dnevna, haljino noćna, / haljino razdiruća danonoćna, / gladna i hladna u vatrama, nezasitna u odsjajima, / teška i mahnita od svojih lažnih zlatnika. U tekstu prah i sjaj te hranjenje vrtloga značajnu ulogu stilskoga pojačivača odigrava opkoračenje.

Cjelinu Staklo vremena otvara tekst potraga koji metaforu semantički podcrtava kao dezintegrirajući faktor jezika čiji rasap ujedno jamči njegovu obnovu ili barem pročišćenje; metafora je utoliko filter potreban za jezičnu detoksikaciju, osobito u kontekstu poezije kao najuzvišenije pojavnosti jezika. U tekstu je pristajanje razložena ideja nestajanja kao integrativnoga elementa kružne prirode hipotetskoga egzistencijalnog kontinuiteta. Identitetska se nesigurnost odražava transpozicijom subjekta u tekstu pogrešna vrata; naime, subjekt je stablo, zatim dječak, a u oba slučaja njegova se postojanost uvjetovana mihalićevski naznačenim bježanjem ispostavlja promašenom. U završnici teksta povijest, bolest, a uz nerijetko posezanje za kontrarnošću kao semantičkom okosnicom dualističkoga principa kategorije, valja podvući stilski efektno rješenje temeljeno na dominantno lokativnom nabrajanju: odlaganje stvari na neuobičajenim mjestima: / u ustajalim noćima, u tišini biljaka, obasjana postelja, / naslagani jedno do drugoga, jedno u drugome / u odlaganju, u zaboravljanju, u napuštanju / u nerazumijevanju, u gubljenju. U završnici teksta ni san ni buđenje dualna je egzistencijalna rubnost naznačena suptilnom sugestijom dvostrukoga dna.

Vitalnost je teksta staklenka s bojama, uz ostalo, ostvarena intenzivnim korištenjem imperativa. U tekstu nema ničeg priroda življene koegzistencije, iz subjektičine pozicije, ogleda se i binarnošću sanjanih snova kao semantičkoga paralelizma; paralele se, dakako, stapaju u beskonačnosti, stoga je ishod podvučene koegzistencije očekivano ništa. Tekst pisar lucidna je kritika palimpsestne postmodernističke prakse te propitkivanje smislenosti stvaralaštva temeljenoga na sadržajnoj reciklaži: Pisao sam na pismu koje nisam poznavao, na jeziku / koji nisam razumio, u svijetu koji nije postojao.

Treća cjelina rukopisa, Ljepota propadanja, otpočinje tekstom naslovljenim bajka za kraj; subjekt pritom iz dominantno prvoga biva transponiran u treće lice jednine, a zatim opet u prvo lice množine da bi, naposljetku, fokus bio na junakinji koja spava – filmsko-montažni je to transfer nositelja značenja u službi postizanja zaključka prema kojem je progresivno egzistencijalno trpljenje cijenom ljepote. Tekst je sigurna kuća naglašene neoekspresionističke atmosferičnosti koja istovremeno fizičko propadanje deskribira visokom estetskom osjetljivošću, pritom je dostatno osvrnuti pozornost na početak druge strofe: U tvojim ustima krv cvjeta crno. / Tvoja umorna krv. Rečenični nizovi u daljnjem tijeku teksta rezultiraju, suprotno možebitno očekivanom, sporošću te posljedično tarovskom melankolijom kojoj se, propadanju usprkos, ne nazire skori kraj. Dojmu rubnoga nihilizma doprinose i povremena stilski funkcionalna protuslovlja kao, primjerice, u tekstu slika ničega, ističem: Ono što je žudnja, nije žudnja.

Tematizacija posljednje bajke motivski prisnažene slikom usnule junakinje povlači i pitanje prostornoga regresa: svršetkom posljednje bajke kraj je samom jeziku/pismu, posljedično i identitetu prostora; k tomu, tekst podvlači ideju junakinjina vječnoga sna kao odabira, a ne nametnutosti što pripisujem barthesovskom razmatranju autorove smrti koja nastupa u trenutku zgotovljenosti teksta – usnuloj junakinji, ljepoti transponiranoj u metatekst, naposljetku domišljatom poredbom biva dopisana mitološka vrijednost: Spava, spokojna i mirna kao nepronađeni gral, / kao glasnik koji stiže poslije bitke / i progovara jezikom koji više ne razumije. Palimpsest je postmodernističkoga teksta refleksom jednako palimpsestne prirode zemlje u kojoj su pohranjene i one protopovijesne datoteke, kao i one datoteke koje bivaju dopisane tek smrću (tekst prije sjećanja): Krv i koža u napuklinama tla, / toliko sam puta krenula i ponovno se vratila. Kubrickovski, onkraj kanonske logike dvojni subjekt krije završni adut prije no što igri (čitaj: egzistenciji) dođe konac (tekst kraj igre).

Završni ciklus naslovljen Bijela jeka tijela otpočinje tekstom u zdravlju i bolesti, eliptičnom deskripcijom umirućega pejzaža u službi reprezentiranja rubno nihilističke semantike. Sintaktička simplifikacija te imitacija silogizma mjestimično, kao u antologijski potentnom tekstu blagoslov, rezultiraju izvedbenom bravuroznošću: Zemlja je crna, tijelo je bijelo, svjetlost je bolna, / nebo je daleko, misao je grešna, ja sam samo žena. Nasuprot očekivanoj tami, rukopis podvlači bjelinu kao egzistencijalnu negaciju (bjelina odustajanja); tekst, uz ostalo, komentira surogatnu stvarnost kojoj je postmodernistička jedinka izložena do točke nemogućnosti detektiranja primarnoga i sekundarnoga svijeta – selfiejevski raspoloženi entiteti tako ne slijede jedni druge već, i to grozničavo, slijede vlastitu sjenu; tomu oponira žena, crnja i mudrija od svoga čekanja, koja je metaprostor brisanih navodnika prethodno napustila. Komentar Boga kao supremativnoga, ali deističkoga bića čiji početni stvaralački impuls biva nastavljen prirodom razvidan je u tekstu naslovljenom bijela pjesma; i ovdje je pojam bijelo, valja naglasiti, stavljen u službu apsolutne negacije: Bijela zemlja, bijelo nebo, bijelo lice kamena, / bijela plahta, bijelo tijelo, bijeli kraj.

Egzistencija kao privid naznačena je i u tekstu sve što se činilo da je bilo, a uz izvrsnu primjenu anafore na otvaranju druge strofe: Već dugo osjećam kako sam nijema, / već dugo osjećam kako sam izmislila svoj glas. Posljednji tekst ciklusa, žena koja nestaje, sada već posve razvidnom čini identitetsku polivalentnost subjektice koja se možda budi, a možda i biva buđenom, što u konačnici nimalo ne utječe na njezino iščeznuće kao krajnji ishod: nestaje ona, nestaje življena ili željena dvojina, nestaju paralelni svjetovi nepodložni, sukladno postmodernističkom iskustvu, oštrom klasifikacijskom rezu. Nestaje, napokon, i sama potreba za poredbeno osjetljivom recepcijom jer nestaje i tekst koji je sjećanjem na svijet, ali i sjećanje na tekst i sve ono što jest ili nije odgonetnuto u svojoj suptilnoj ili radikalnoj šifriranosti; nestaje žena koja se ne utapa u vodi već u vlastitom tijelu, a u prilog egzistencijalnom resetiranju koje može i ne mora rezultirati novim putovanjem: Onaj koji zauvijek sanja kako sjedi u nekoj sobi. / Sa svih strana nadire voda. Obilje vode. Sve odlazi. Sve.

Naposljetku, uvjeren sam kako će Putovanje oko tijela osnažiti čitateljski interes i prema ranijim dvama ukoričenjima rukopisa Marijane Radmilović – posebice pritom mislim na prvijenac kojega smatram jednim od najboljih rukopisa hrvatskoga pjesništva unatrag tridesetak godina; toga mnogima mitskog drenovačkog prvijenca, prvoga punkta biblioteke koja je kroz godine iznjedrila niz dragocjenih naslova. Koji, ipak, teško da mogu stati u istu rečenicu s knjigom kojom je sve započelo. Marijana je dugo bila po strani, dijelom, sasvim sigurno, i vlastitim izborom. Krajnji je trenutak za promjenu recepcijske suzdržanosti. Radmilović je, kategorički tvrdim, jedno od najvećih živućih pjesničkih bića hrvatskoga pjesništva, a njezino je pismo, gotovo u potpunosti lišeno kvalitativnih oscilacija, krvavi Mjesec literarnosti koji rezultira čitateljskim trncima i gubitkom daha. I kamo sreće da toga ljubitelji suvremene pjesničke proizvodnje u potpunosti postanu svjesni. Kamo sreće: ne zbog Marijane, već zbog njih samih! Zbog fantastične prilike za proživljavanjem nepatvorenoga čuda jezika čije se ekskluzivnosti pismena čeljad, siguran sam, ne može zasititi!

Piše:


Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

3.6.2020.

© 2019 Artikulacije