Zovem se Karolina Werner.
Rođena sam 1868. godine, u gradu Rieci, koji sa njegovom lukom i kotarom posebno, kruni ugarskoj pripadajuće tielo sačinjava.
Nisam još imala trinaest kada sam otkrila motiv tjelesne tajne. Ubrzo ostajem na ulici, posve sama.
Od svoje petnaeste godine gledala sam pred svojim nogama i kamerdinere i kelnere, oficire i generale, kavalire i biskupe.
S osamnaest godina udala sam se za baruna Castellija kojemu je bilo pedeset i dvije. Nakon intimnog, ali spektakularnog vjenčanja u Bad Gasteinu, postala sam barunicom Charlottom Castelli, s vilom u Meranu, i s dvadeset i sedam konja u svojoj barunskoj štali.
Dvije godine kasnije, barun Castelli razvrgava naš brak zbog moje navodne afere s jednim infanterijskim lovačkim oficirom što, spletom misterioznih događaja, ostaje zauvijek mutno i nerazjašnjeno.
Na pariškoj Svjetskoj Izložbi, 1889. godine, upoznajem Ignjata Glembaya kojemu je četrdeset i pet i ubrzo nakon prvog susreta, postajem mu intimnom prijateljicom.
Krleža neodgovorno tvrdi u “Prozi o Glembajevima” kako sam se s trideset i četiri udala za Ignjata Glembaya, a ja odgovorno tvrdim da sam se za Nacija udala nakon samoubojstva njegove supruge Irene Bassilides Danielli, s nepunih dvadeset i osam.
Vlasnica sam trokatnice u Beču, vile Nad Lipom u Agramu, Ville Grande u Trstu, neprocjenjive kolekcije perzera Kirman, Korasan i Tabriz, računa u Industrijalnoj banci, u Credit Lyonnaisu i Wienner Allgemeine, kao i otvorenog konta u
Wiener Disconto Italiana.
Imam sina Olivera Castelli – Glembaya (17). Sigurna sam da je Glembay, ali nisam sigurna od kojeg je Glembaya.
Ignjat Glembay, pritisnut dugovima, krivotvorio je moje isplatne naloge, potpisivao i žirirao moje mjenice, što doznajem u času njegove smrti, 1913. godine.
Leone Glembaj, sin Ignjata i Irene Glembay, ubija me na odru mog drugog supruga Ignjata Glembaya, u mojoj četrdeset i šestoj.
Djevojčica
Još kao bijedna, siromašna djevojčica, dok sam stradavala sa svojom starom udovicom majkom, nošena dubokim i nejasnim elanom čežnje što se javlja u djeci pred prvim događajima, znala sam lutati proljetnim maglama po parkovima kao da sanjam. U polutmini predvečerja, prolaznici su nestajali u beskrajnim, žalosnim povorkama, po tamnim ulicama prenatrpanim nakazama i teškim kretnjama, a u svim onim potištenostima moje prve mladosti, ja sam osjećala samo to kako u životu zapravo nema ničeg ljepšeg od neposrednog i slijepog zanosa.
Istina je, postoji negdje u pozadini jedna kuhinja s petrolejkom, jedna opskurna, hladna sobica s napuklim zidom i vlažnim podom od gole daske, i tamo kašlje i kopni moja sirota starica mati, ali ulični vjetar preko sveg tog teškog i mokrog donosi miris šume koji mirišem tako neposredno, kao da nisam prosjakinja koja se skita gladna po gradskim ulicama, nego prava šumska zvjerka, bez razuma, zvjerka koja diše slobodno, a ne razmišlja.
Nisam navršila ni trinaest kad mi se otkrio motiv tjelesne tajne. Ogroman, kao što su ogromne sve tjelesne tajne. Bila je nedjelja, mati je otišla na misu, a ujak, koji je od nje došao iskamčiti posljednji novčić, ostao je sa mnom koja ležim u vrućici u rasklimanom krevetu. Kako se dogodilo da sam pokušavajući ustati iz postelje razbila čašu koja je stajala na noćom ormariću, i sva se raskrvarila, ostalo mi je nejasno. Pala sam, razrezala ruku i koljeno staklovinom, i prilično mnogo krvi je proteklo. Tako krvavu vratio me je ujak u krevet i položivši me na divan brisao mi krv vatom i alkoholom, tješio me i ušutkivao, srkao suze koje su mi se slijevale niz lice, a sve se to izgubilo u bunilu čudne omaglice o kojoj sam nešto i naslućivala, ali da se omaglica puši kao dim i da se kod toga tijelo diže kao zrakoplov, iznad svega što je stvarno i tjelesno, o tome nisam do tog intenzivnog doživljaja imala pojma. U kasnijem, prilično nezdravom sljepilu tijela, u zanosu nagona i svim tajanstvenim pijanstvima dječje pohote, to nedjeljno jutro ostalo mi je najintenzivnijom uspomenom iz rane mladosti. Polutmina u sobičku, daleka zvona u gradu, miris alkohola i topla dječja krv na koljenu, znojave ruke, plamen u mozgu i u zglobovima, ona slatka nesvijest, od toga što sam plakala, što sam se privila uz ujaka i što me ujak dignuo i odnio na divan gladeći mi dugo krvavu nogu, milujući moja bedra svojim od duhana i od alkohola opojnim prstima.
Nikada do tada nisam se u svojoj zbunjenoj dječjoj glavi usudila priznati neke istine o uznemirenim potrebama svog najintimnijeg tjelesnog života i tek sam tada poluglasno i polusneno počela spoznavati te svoje organske uragane koji su se počeli kotrljati nezaustavljivo kao lavina.
Moja majka umire.
Ja odlazim u skitnju parkovima, moje su cipele poderane, moje su noge mokre, moja lisica oko vrata koju sam pronašla odbačenu u blatu iza klupe u ribnjaku, toliko je iznošena da već nema ni repa, ali u tim predvečernjim polugladnim skitnjama po vlažnim parkovima i slinavim pločnicima, u onoj dubokoj svojoj patnji i tjeskobnoj samoći, ja osjećam kako je tijelo toplo, kako krv kola žilama, kako su vlastite moje kretnje pružive kao u mačke, kako su mi nagoni divlji i slijepi da bih mogla gristi i vrištati bez uma.
Djevojka
Sve brodolomno i bespomoćno u mom tadašnjem stanju, promatrala sam s nestrpljivošću djevojčice koja neprestano kopa po svojim vlastitim tminama sa svjetiljkom u ruci, kao rudar zakopan pod debelim naslagama zatrpanog ugljena kad na sve strane bjesomučno ruje za izlazom.
Nakon jedne noći u krčmi na kraju grada u kojoj sam čistila podove izrigane bljuvotinama pijanih gostiju, brisala vinom i slinom uprljane stolove, pa kad sam za slučajni, blagi i nesvjesni dodir po preponama jednog naočitog infanterijskog lovačkog oficira dobila punu šaku blještavih kovanica, izašla sam u noć ne razmišljajući ni o čemu nego samo o svom vlastitom tijelu. Ja sam intenzivno osjetila kako me taj meki dodir vuče kao magnet, kao miris šume, kao svemirska sila, i meni se tada činilo da moja ženska duša i nije ništa drugo nego taj osjećaj mog ženskog tijela. Tijelo se osjeća ugodno ili neugodno, to je čitavi problem, a stvar leži u tome da je dobro i mudro ako se tijelo osjeća ugodno.
Dan poslije te nemirne noći, nisam otišla na rad u krčmu. Kiša je padala, spremala se tmurna, žuta jesen, a ja sam pobjegla u noćno lutanje. Hodala sam dugom cestom, pa poprečnom stazom do potoka i uz potok do prve strmine po kojoj sam se, već potpuno mokra, popela do skrivene, zapravo i jedine kućice u vinogradu. Nezavješen prozor sobice s dvorišne strane bio je rasvijetljen, pristupila sam do stakla: na stolu je potitravao plamen svijeće. Vidjela sam onog lovačkog oficira gdje stoji kod ruba postelje, a na toj postelji se nešto micalo. Nekakvo crno klupko i bijela mrlja golog, ženskog tijela: noge, bedra, crveni poplun, a sve je obasjano gorućom svijećom, u polusjeni, mutno, ali nije bilo nikakve sumnje: tamo na onom crvenom poplunu odigravalo se nešto neshvatljivo, nešto nervno uzbudljivo. Netko u crnini i jedna gola žena u tjelesnom klupku. I jedan naočit oficir koji gleda. I čeka.
Pokucala sam.
Proživjela sam to vrijeme u pijanstvu, na dlanu požudnih muških ruku, s oficirima i kavalirima, s patuljcima i crnim grbavim mladićima koji su pijani cjelivali moja stopala u svilenim cipelama, jeli gnjile ribe, smrdljiva jaja, pušili opijum, srkali kokain i taj unutarnji, pohotni nagon, ta neman užitka, ta ljepota zvijeri u meni osjetila je neodoljivu potrebu da se rastegne kao ogromna, pretpotopna mačka, da poživi, da zaboravi, da krene, da odjekne, da se otrgne, da pobjegne, da uspije.
U naporu da to tjelesno uzdignem do željenih visina, da to tjelesno učinim pobjedonosnim, vitkim, impozantnim, da to tijelo klizi kao plesna kretnja, kao meki skok angora mačke, kao trik kod upoznavanja ili duhovitost u razgovoru, moje tijelo postalo je moj životni talent i jedini unutarnji zakon mog vlastitog životnog zanosa po kome sam se vladala i po kome sam dosljedno počela živjeti.
A moj naočiti lovački oficir bio je na neki poseban način i kavalir i džentlmen i poduzetni gospodin pred kojim je nekoć stajala visoka karijera, upropaštena jednim bizarnim i podmuklim napadom u šumi, s leđa, nožem, u kojem je izgubio svijest, ostao tri dana ležati u lokvi svoje vlastite krvi i da ga četvrtog dana nije našla stara Terezija, izliječila mu ranu čudotvornim mastima i uskrsla ga od mrtvih, nikada se mi ne bismo tako magnetski sudbonosno privukli kao kod onog našeg prvog susreta u krčmi na kraju grada.
Sva ta tjelesna zbivanja u njegovoj kućici u vinogradu koja je postala i moj novi dom, ja sam shvaćala neposredno, stvarno i poslovno. U kultu tog tjelesnog nečeg, u tom l’art-pour-l’artizmu te tjelesne forme, u naporu da se to tjelesno održi na nivou, u brizi o vlastitom zdravlju, o dobroj i urednoj probavi, o bistroj glavi bez migrene, u tome su prolazili moji dani i moje skupocjene i fantastične noći. “Sve je u ženi i na ženi samo odraz tjelesnog”, i ja sam tvrdo i po iskustvu nepokolebljivo znala da od kakvog provincijalnog biskupa, pa do bezobraznog onog kelnera, koji nijemo kao voštana figura čeka da odnese pismo, da sva ta gospoda vjeruju i misle da je isključivo tijelo i tjelesno ono što ženu čini ženom.
Gledala sam pod svojim nogama i biskupe, kardinale i generale, i bezobrazne kelnere, sobare i dnevničare, i sve sam te lijepe muške svinje ostavljala za sobom u sljepilu strasti kao što liječnici ostavljaju dosadne i nezasitne pacijente koji ih u suzama preklinju za još jednu, samo jednu dozu morfija. U tom animalnom, muškom društvu, osuđenom na ovisnost o ženskom postojanju, moja životna afirmacija bijaše neposredna i moglo bi se reći: divlja. Taj moj dragocjeni subjekt postajao je za mene od neprocjenjive vrijednosti: ja sam intimno u sebi, u najskrivenijim tminama moga solipsizma, čvrsto odlučila, da će užici i životne radosti moje vlastite ličnosti biti za mene jedino mjerilo stvari i događaja, i da na svijetu nema ničeg i nikog koji bi vrijedio koliko moja, ma i najneznatnija kaprisa.
Ivan Domenico Castelli
Jedna takva moja Schicksal kaprisa bio je put u razvikani banjski grad Bad Gastein, i dvotjedni boravak u luksuznom Grand hotel de l’ Europe, na iznenadni poziv tajanstvenog baruna koji je uz pismo s vrlo preciznim uputama, poslao i vrlo ozbiljnu svotu novaca.
I meni, i mom džentlmenu oficiru.
U toplome plaidu od kamiline dlake, zavaljena u chaiselongueu od mekane malajske slame na terasi alpskog hotela, dvije tisuće metara nad morskom površinom, osjećala sam svoju gospodsku dušu kao štimung nečeg tjelesnog, upravo punoljetnog, što u polusnu slatkog umora poslije jutarnje masaže gricka čokoladu, puši svoju prvu englesku cigaretu i postoji kao što postoji sunčeva zraka i oblak nad glečerom. Da, ta toliko razvikana i komplicirana ženska duša za mene je tada bila tek uzbudljivi titraj tjelesnog nečeg, i ja sam taj titraj odnjegovala kao što se njeguju skupocjeni cvjetovi u staklenicima. Prepuštena svom životnom zanosu da me nosi preko svih nemogućnosti, egzistencija i sudbina, čekala sam Ivana Domenica Castellija.
Njegov ulazak u moj mirisni appartement bio je spektakularan.
Pojavio se na vratima, ne pokucavši, i ušao polako, bez riječi. U ruci je držao šampanjac i dvije naopako okrenute šampanj-čaše na dugačkom stalku.
Na prvi se pogled vidjelo da je barun Castelli otmjeni gospodin, netom izmasiran, okupan, obrijan i napudran. Svaka mu je pojedina skupocjena nit, naizgled nonšalantne frizure, bila virtuozno položena preko visokog čela, s jakim, vidljivo tamnocrno nafarbanim konjaničkim brkom. Njegova uspravna još i besprijekorno elegantna pojava, njegove kicoški ispeglane hlače čiji su rubovi otkrivali iznenađujuće mala stopala, njegovo bliješteće, ispupčeno zubalo, fine, odnjegovane gospodske ruke sa zlatnom narukvicom, ogromnim pečatnjakom i šampanj-čašama, sve je to djelovalo čak ekstravagantno svečano i šarmantno drsko. Taj je elastični gospodin bio tako dobro uzdržan kao da ljubomorno pazi na svaku minutu svoje pedeset i druge godine. Na lijevom obrazu zarasla mu je brazgotina koja kao da je bila posljedica viteškog nadmetanja. U toj je njegovoj apartnoj pojavi bilo nečeg zarazno opuštajućeg i dekadentnog. Duboko se naklonivši, poljubio mi je ruku. Njegov dodir bio je začuđujuće naelektriziran.
A onda me pogledao prodorno i duboko uronio u moje oči:
“Zamišljao sam vas kao malog androginog dječaka. Plavokosog, s mekanim rukama, s očima modrim kao morska voda i s kosom sasvim pepeljastom. Zamišljao sam vas nježnim trinaestogodišnjim dječakom u modrom mornarskom odijelu koji gleda nevino, ali ne baš… sasvim… nevino. Ima dubine u tom pogledu. Zamišljao sam kako igramo šah i ja vam pokazujem damin gambit, vama, malom dječaku koji u ruci drži staklenu figuru. Uzimam tu vašu nježnu dječačku ruku i stišćem ju čvrsto, jako. Staklo se rasprsne u vašoj ruci i zazvoni oštro, perverzno i ja osjećam vašu nevinu krv na mojim prstima, vaše bijele androgine ruke, gipko tijelo, vaš vrat, vaša mekana usta, sve to ostaje u mojim rukama krvavo i gusto kao malaga. Ja pijem iz vaših ruku, iz ruku trinaestogodišnjeg plavokosog dječaka, i… mali moj Charles, vi pijete zajedno sa mnom.”
Pili smo šampanjac čitavu noć, prelijevali pjenušavi sekt preko čaša po podu i po rukama, glazba je iz daljine dopirala do moje hotelske terase, pomisila sam da želi plesati, ali on je pitao mogu li skinuti svoje svilene cipele, mogu, kako ne, zašto ne, već je odbacio svu odjeću, dala sam mu svoje svilene bijele cipele, on ih je navukao na noge, imao je nogu broj trideset i osam, moje svilene cipele s tankom, visokom potpeticom pristajale su mu savršeno, i tako, ostao je u mojim cipelama, ja sam ostala bosa, pa sam i ja ostajala gola, a on je skidajući me polako i s intenzivnim uzbuđenjem, odijevao na sebe komad po komad mog svilenog negližea, moj bustenhalter i moje čipkaste bijele gaćice, pa je otvorio još jedan, valjda peti, Veuve Clicquot kojim me pomalo polijevao i masirao u pjeni, sve gibajući se okretno u onim mojim visokim bijelim svilenim cipelama i premda se, još i uz uzbudljive srkove kokaina kojim je duhovito naprahivao svaki suhi pedalj mog šampanjiziranog nagog tijela, ni najmanje se nismo vladali decentno ni uljuđeno, ni moralno, ni normalno, mi smo, na kraju krajeva, sve tako lagano perverzno i opijeno uživajući u ritmu tjelesnog do jutra, ugovorili jedan sasvim pristojan, malograđanski skladan, bračni odnos.
Barunica Charlotte Castelli
Taj je dan bio jedan od onih dogovorenih dana u kojima je Bobo dolazio u našu kuću i u kojima bi iza skrivenih vrata posebno ugođene spavaće sobe obično uslijedilo sve ono zbog čega smo barun Castelli i ja obavili pomnu, preciznu i čvrstu financijalnu transakciju. U intenzivnom ushitu zbog više nego velikodušne apanaže koju sam dobila potpisivanjem bračnog ugovora, još k tome zbog one tjelesne slobode koju smo jedan drugome s uživanjem dopustili i na čiju smo se tajnost duboko obvezali, ja sam postala njegova saveznica par excellance: on je od tog časa imao zagarantiran, besprijekoran alibi za svoje tjelesne potrebe s mladim muškarcima, a ja sam od bijedne djevojčice postala baršunasta barunica s vilom u Meranu i sa dvadeset i sedam konja u svojoj barunskoj štali.
Također, s redovitim satovima glasovira čijem me sviranju podučavao jedan mladi skladatelj s bečkog konzervatorija s vrlo ozbiljnom perspektivom, i još k tome, s precizno dogovorenim partijama bridgea utorkom i četvrtkom u kasno poslijepodne kod plemenite grofice Valerije Kolowrat-Krakowsky, pa još i s urednim mjesečnim posjetama bečkoj Dvorskoj operi. Također, i s dva nova imena: muškim imenom Charles, kojim me nazivao Castelli u našim tajnim odnošajima i jednim javnim, dakako, ženskim, s kojim sam od tada trijumfalno živjela kao – barunica Charlotte Castelli.
Prvu mladost svoje barunske karijere proživjela sam kao da sam dobila zgoditak na lutriji.
Uz redovne rituale čišćenja organizma u raznim vrstama sauna u kojima sam provodila jutra, ja sam dnevno prala čitavo tijelo ledom, mlijekom i limunadom. U kožu sam utrljavala dvadesetak raznolikih krema i losiona, a masirala sam svoje lice svake noći s jedanaest vrsta raznih pomada načinjenih od rijetkih i egzotičnih biljnih ekstrakta što su u masivnim, mojim obožavanim, kristalnim bocama mirisale na kinesko korijenje, jasmin, ananas, bergamot, kamelije i ruže.
U to sam vrijeme, preko Ivanovih pouzdanih i diskretnih peštanskih apotekarskih krugova, nabavljala oblatne s arsenom koje sam redovito konzumirala jer bi koža lica nakon samo mjesec dana uzimanja tog mračnog eliksira bila besprijekorno blijeda i meka. Kada bih potrošila dopuštenu količinu arsena, znala sam pozivati, jednog od svojih najdražih intimusa dr. med. pl. Ljahnickog, koji bi mi, u tajnosti, i pod nadzorom, puštao krv dokle god ne bih dobila izgled nadzemaljski bijelog teinta. Svaku pojedinu poru kože otvarala sam posebnim kemikalijama, zglobove držala sam pružene u elastičnim povojima od kaučuka, a shampoone i korzete, masažu i bustenhaltere, sve te izume i pomagala tjelesne higijene virtuozno sam počela savladavati u interesu triumfa onog tjelesnog, sada opijajuće barunskog, Nečeg.
Niti na jedan taj svoj trik nikada nisam gledala s visine ironične ili neke umišljene superiornosti, ja sam ozbiljno, uporno i savjesno gradila svoj idealni ženski lik. U svemu tome bilo je nečeg višeg, kao romantično i uzvišeno rezigniranog, jedna nuanca one fantastične i lelujave odsutnosti od svake životne stvarnosti koja je zabrujala kroz moju prvu godinu života u neobičnom barunskom braku s tajanstvenim erotskim premisama. Ja sam živjela sve silnije i sve intenzivnije, uživajući u tome da da mogu imati svakoga koji mi se sviđa i da mogu kupiti sve što mi se sviđa.
U tom dekadentnom svijetu skupocjenih kovčega, nakita, svilenih korzeta, intenzivnih tjelesnih priprema i društvene ambicioznosti, najveća radost mog ženskog dekoltea bila je skupocjeni alabasterni puder darovan za uzorno odigrano damsko vladanje kod grofice Krakowsky ili pak oduševljeno obećanje o tome kako ću za jednu seansu s Ivanom i njegovim novim, kao noć tamnoputim ljubavnikom, postati vlasnicom iznimno skupocjene i prokrijumčarene novootkrivene božanske emulzije što odstranjuje suvišno crvenilo kapilarnih krvnih niti i prve sjenke potkožnog tkiva.
Mene je tada beskrajno počela zanositi radost Mode kao takve i nad laganim obrisom kompozicije svijetlosmeđe engleske tkanine srce bi mi isto tako radosno zakucalo kao nad kakvom silnom unutarnjom senzacijom. Hoće li rukavi biti dugi ili kratki, hoće li se afirmirati kožnati, strukirani prsluci, hoće li se ponovno pojaviti šlajeri ili ne, to su bili problemi koji su me držali u neprekidnoj unutarnjoj vibraciji i koji su upravljali mojim novim životom u kojem se činilo da je sve to važno i potrebno i mudro i korisno. Korisno je pokrivati glavu slamnatim šeširima koji neprocjenjivo štite put od nezdravih zraka sunca, o, Bože, kako su nužno potrebna sva ta mekana sukna, šifoni, svile, engleski plisirana zvona ili pelerine od koraljnocrvenog kineskog krepa, kako je neprocjenjivo važna moja obožavana, mekana i topla, ganz nova lisica upravo dopremljena iz pariškog salona, kako su mudre bile sve te dekorativne kulise i simboli mog otmjenog barunskog braka o kojima sam kao siromašna i gladna djevojka s poderanim cipelama i smrznutim nogama, mogla samo sanjati.
Večeras slušat ćemo talijanske pjevače uz pratnju gitara na jezeru, sutra smo u lovu na jelene i lisice, prekosutra putujemo u Nizzu i streljat ćemo golubove, u subotu na venecijanskoj smo gondoli s božanstvenim mladićem neobično gipkog tijela, u nedjelju na tajnoj adresi u podzemnom noćnom lokalu u koji se ulazi s maskom na licu, bez odjeće na tijelu… ni jednog jedinog dana nije mi bilo dosadno, ni jedan jedini put nisam zažalila, ni jedan jedini put nisam pomislila na konzekvencije, ni jedan jedini puta nisam se zapitala, a što onda?
Onda je u naš život ušao Bobo.
Bobo Ballocsanszky
Bobo bio je bljedunjav, obrijani mladić od dvadeset i dvije godine, fragilan kao djevojka, s mekanim, ženskim glasom, punim baršunastih, prigušenih tonova. U svojoj prirodi tih i delikatan, mekan i puten kao žena, on bi u stanju visoke iritacije kada su ga događaji silili na markantne spoznaje, znao pokazati sasvim divlju snagu karaktera. U visokoj napetosti svojih unutarnjih kontroverznih titraja on bi davao upravo sablasni zvuk motora, intelektualnog i animalnog, kojem je dovoljna smetnja jedne nijanse pa da se ta njegova demonska rotacija rasprsne u eksploziju.
Bobo bio je i izvanbračni sin jednog mutnog i prepredenog austro-ugarskog ministra financija, koji je u vrijeme pokušaja spajanja austrijske i ugarske valute, bio izložen snažnim pritiscima i perfidnim ucjenama raznih političkih i sumnjivim financijalnim transakcijama, opterećenih opcija. U to doba okršaji na političkoj sceni ujedinjene kraljevine sa svim svojim podlostima, podmuklostima, korupcijom, skandalima, nemilosrdno pregaženim karakterima i životima, gotovo su svakodnevno postajali ekskluzivne novinske vijesti sa senzacijama dana i novootkrivenim gadarijama u brojnim ministarskim i bankarskim aferama, na svojim jednako tako prljavim naslovnim stranicama.
Bobo bio je itekako svjestan svog nezavidnog položaja u kojem je kao mladić drugačijih, pa time i društveno nepoželjnih, i zapravo po život opasnih sklonosti, bio dodatno marginaliziran, prezren i prešućivan od svog moćnog i utjecajnog oca.
Tako je Bobo polako i osvetoljubivo gradio svoju važnu ulogu u podzemnom svijetu
noćnih lokala, bordela, kartašnica, ruleta, pušionica opijuma, turskih sauna, dekoriranih Stundenhotela, s čitavom galerijom nastranih nesretnika, bludnih muškaraca, narkotiniziranih vremešnih žena, bogalja, kokainiziranih hohštaplera, ambicioznih funkcionara, invalida, krivokletnka, egzaltiranih umjetnika, monstruozno bogatih bankara, devijantnih političara i svih ostalih shizoidnih i perverznih hodajućih mrtvaca, u travestiji, u opijumu neviđenih erotskih očekivanja, u oblaku idiotskog blaženstva.
Da, Bobo bio je kriminalnog karaktera, ali neopisivog šarma, i kao takav vješto je manipulirao i svojim ocem i njegovim političarskim, financijalnim pa često i intimnim krugovima koje je ucjenjivao raznim svojim znanjima o njihovim paralelnim, tajnim životima i držao ih tako u šaci dokle god ne bi dobio uslugu ili nagradu koju je tražio. Jednu je takvu milijunski dobro plaćenu nagradu dobio za tajno partnerstvo u noćnim avanturama baruna Castellija i njegove žene barunice Castelli.
Naš je menage a trois u samom početku bio sasvim dosadno ekscentričan, moja je uloga uglavnom bila sporedna, a onda se u naš odnos uplela Ivanova posesivna i paklena ljubomora izazvana silnom zaslijepljenošću i potpunim gubljenjem glave za tim sočnim, dominantnim mladićem, pred kojom sam ustuknula kao pred zvjerskim ugrizom. Njegovi iznenadni, suludi izljevi bijesa prema meni, potencirani neumjerenim konzumiranjem kokaina bez kojeg više nije mogao živjeti, pa još verbalna, čak i fizička brutalnost i okrutna vrijeđanja u trenucima kada bi mi Bobo, ma, i samo na trenutak posvetio najneviniju pažnju, izazivali su u meni tjeskobnu mučninu i odbojnost i ja sam polako pokušavala sebe izolirati iz ovog nekontroliranog trokuta u kojem sam postala nepotrebnim erotskim viškom.
U agoniji
Jedina tema višeg uzrujavanja cijeloposlijepodnevne partije bridgea kod grofice
Valerije Kolowrat-Krakowsky bila je da su se gospoda zgražala nad time, kako je ovo današnje doba na početku Stoljeća toliko perverzno demokratsko da barbarski uokviruje slike secesionističkim okvirima, da stilizira lovorove krošnje u krajnje neukusne kubuse, da slika nekakve sumnjive proletere i “to” još sve da se zove Umjetnošću! Taj je egzaltirano primitivan i dosadan razgovor kakvih sam se naslušala tijekom bezbrojnih popodnevnih soareja u meni izazvao nejasnu tugu, čak gnušanje i neki čudan osjećaj podmuklo galopirajuće panike.
Istovremeno, bila sam uznemirena Bobinim naelektriziranim pismom koje sam primila netom prije odlaska na bridge, a u kojem je secirao svoj odnos s barunom i njegove nagle promjene raspoloženja uvjetovane Bobinim odbijanjem barunovih sve perverznijih zahtjeva. On jednostavno više tako ne može, ova je stvar otišla predaleko, on je gorko zažalio svoju naivnu i glupu ponudu o zajedničkom konzumiranju nekih opojnih supstanci i bude li se ponovila situacija od nedavne jedne večeri kada je Ivan, u kokainiziranom i alkoholiziranom stanju, do besvijesti inzistirao na, čak i po Bobinom rastezljivom i više nego tolerantnom kriteriju, bolesnoj seansi u kojoj ga je molio da učini nešto nepojmljivo, nešto degutantno, nešto, um Gottes willen, još i krajnje opasno, da će ga ostaviti kao psa i još k tome, izazvati sablazan i prokazati ga javno.
Ja sam se u jednom svom indiskretnom i dezorijentiranom trenutku ispričala migrenom i živcima i neispavanošću i zapravo odjurila kući, kao da sam uz iznenadnu, hladnu jezu koja je prostrujala mojim tijelom nakon Ivanovog histeričnog i agresivnog tona kojim mi je neuobičajeno, telefonski, naredio momentalni povratak, predosjetila događaje koji su ubrzo uslijedili.
Nisam ni izašla iz kočije, kada je u kućnom ogrtaču, bos, banuo pred konje i zavapio nervozno i pijano o tome kako je učinio nekakav idiotski faux pas, kako se nalazi u upravo nevjerojatnoj poziciji, kako je sve to mutno i neobjašnjivo, kako ne može vjerovati da je Bobo opet otkazao, kako ne zna, kako ne shvaća zašto ga ta balava, napuhana persona tako perverzno i kriminalno muči, zašto pak ja uživam u tom degutantnom mučenju, uostalom, gdje sam bila, s kim sam bila, zašto ga tako prezrivo gledam, zašto tako lažljivo šutim?
“Ivane, ti si pio.”
“Da. Jesam. Pio sam! Naravno da sam pio! Ja sam pijan! Ja sam mrtav pijan! Ja pijem već dvije noći, a još uvijek shvaćam bistrije od tebe!”
“Ne razumijem što…”
“Što ne razumiješ? Ne razumiješ da je Bobo otkazao? To ne razumiješ? Ti ništa ne razumiješ! Ti si neinteligentna, naravno, ti si glupa, pa ti si paklenski neinteligentna i glupa! Ta me mala, kriminalna gnjida odlučila uništiti zbog jedne obične pijane šale! Ti to ne znaš? Ti ne znaš gdje je Bobo?”
“Ti si uzrujan, Ivane, ja te molim…”
“Um Gottes Willen, pa ti si upravo bila s Bobom! Ti vrlo dobro znaš gdje je Bobo! Ti želiš reći da ne znaš gdje je sada, momentalno, Bobo?”
“Ja ne znam, ja te lijepo molim, uđi u kuću, Ivane…”
– Ne želim ući u kuću, za boga miloga, pa ti mene uporno, egocentrično, pokvareno i maliciozno vrijeđaš!”
“Ivane…”
“Ja večeras moram imati svoju duplu dozu! Ja sam platio, ja sam sve platio, i ako ne dobijem svoju dozu odmah, ako ne dobijem Bobu sada, ako ga ne budem imao, ja ću poludjeti, ja ću napraviti samoubojstvo, ja ću ubiti i tebe i njega i sebe! Što hoćeš? Da te molim na koljenima da telefoniraš, da zoveš, da nađeš tog okrutnog pervertita, da te preklinjem da mi pomogneš?”
“Ali, Ivane, molim te kao Boga dragoga, tebi su živci umorni, ti vičeš, ti ne znaš što govoriš.
“Ja kristalno jasno znam što govorim! Ja nisam lud!!! Kakvi nervi? Ti si bila s Bobom Baločanskim!”
“Za boga miloga, Ivane, ti vrlo dobro znaš gdje sam upravo bila!”
“Lažeš! Ti bestidno skrivaš to ministarsko kopile, tog hohštaplerskog bludnika! Ti me mučiš upravo perverzno i u svemu monstruozno lažeš! Ti si bila s Bobom Baločanskim!”
“Ivane, shvati, ja ne znam gdje je Bobo, mene ne zanima gdje je Bobo…”
“A što tebe zanima? Što tebe, za boga miloga, zanima? Što uopće zanima jednu nelojalnu, nečistu, anonimnu kurvu? Što te zanima? Ti gaziš preko mog očaja tako zločinački, tako zvjerski da tu normalnom čovjeku staje pamet! Ti si bila s Bobom Baločanskim!”
Taj bezizlazni trenutak sloma u okviru našeg zajedničkog promiskuiteta s dramatičnim posljedicama, to surovo vrijeđanje mene koja sam bespomoćno stajala i tupo zurila u njegovo izobličeno lice, u situaciji koja ni u kom slučaju nije spojiva s običajima dostojanstvenog ponašanja, dok smo stajali na ulici, gotovo javno, taj krajnje napet, histeričan, gotovo abnormalan ton, u jednoj mi je sekundi pokazao kristalno jasno kako me je upravo dostigao ukleti period moje današnje životne stvarnosti. Ovaj čovjek preda mnom s bolećivim sklonostima, psihički labilan tip, iz kojeg provaljuje očaj, a od očaja još više alkohol, pa ta divlja erupcija narkomanski brutalnog intenziteta, učinili su moje aktualne barunske dane, danima agonije.
Meni je ljubavi s Ivanom Domenicom Castellijem bilo dosta.
Slom Castellijevih
Vratila sam se s operne predstave u kasni večernji sat, kronično umorna i iscrpljena, a nakon duge kupke u mlijeku s kapima veronala, nisam se osjetila nimalo bolje.
U posljednjoj, žurnoj korespondenciji s Bobom molila sam ga da se suzdrži od javne blamaže, preklinjala ga da pokuša smanjiti tenzije u odnosu s barunom, i neupitno ustvrdila da ću riješiti tu zapletenu i mučnu situaciju, neka pusti sve u moje ruke, neka se smiri, neka se odmori, neka otputuje u Merano, u Pariz, u… što više, neka nestane na izvjesno vrijeme.
U kući je bilo tiho i mirno.
Uznemirena od besanice, okretala sam se po svojoj postelji s jedne strane na drugu i mučila se dugo. Odmiče vrijeme, ruši se jedna minuta za drugom, približava se zora, a ja se nisam mogla otrgnuti od intenzivno tjeskobnog osjećaja koji me u posljednje vrijeme sve strašnije obuzimao jer je taj mladi, ekscentrični čovjek u potpunosti zavladao životom naše pomno uređene barunske fasade, a zbog kojeg je moj nekad odani i velikodušni barun postao mračan, depresivan, neobično škrt, podmukao, i rastrojen.
U trenutku, začula sam kucanje. Znala sam da je Ivan. Odlučila sam prekinuti taj začarani krug isprepletenih krivih, bolnih i bolesnih odnošaja. Odgovorila sam i pozvala ga da uđe.
Ušao je polako i glasom potpuno tihim, u nevjerojatno, gotovo nadnaravnom molu, sasvim prigušeno i jedva čujno, pristupio je do sredine sobe i ispričao se što me inkomodira, ali dugo mu je trebalo da donese odluku. I on je odlučio. Definitivno i konačno. Kroz mliječni sjaj što je dolazio s otvorenog prozora, vidjela sam ga samo u obrisima. Sasvim zbunjena, nisam ni shvatila ni čula o čemu on to zapravo govori. Ustala sam iz kreveta i pristupila mu bliže. Tek sam tad primijetila da krvari. Na golom tijelu imao je samo svoj crni, svileni prsluk, a niz desnu nogu tekla je krv, on je stajao u krvavoj mlaci.
“Što je tebi? Ti si krvav!”
Ivan pokrivši diskretno usne lijevim kažiprstom upozorio me da ne vičem.
“Bobo spava.”
Kroz taj šmrcavi, polutihi, prigušeni glas, kroz tu iznenadnu slomljenost, kroz te krvave i mokre, suzama zalivene brkove gledalo me jedno lice kao da me gleda iz nevjerojatne daljine. Taj osjećaj nevjerojatne daljine bila je jedina jaka impresija i meni je u mom vlastitom bunilu pala na um perverzna i kriminalna misao o tome kako taj koji spava, spava zauvijek.
Odgurnula sam tog sablasnog čovjeka kojeg je moj pokret zaljuljao kao mesnato klupko i on je spuznuo na svoju krvavu lokvu gledajući u mene pogledom punim suza i pjene, molećivim, poniznim, nekako gadljivim. Krenula sam polako prema vratima koja su ostala otvorena, pa niz dugačak hodnik do spavaće sobe čiji je ulaz bio skriven velikom bibliotekom. Tu sam nepomično i tupo stajala nekoliko trenutaka. Konačno, pritisnula sam dugme i kad je biblioteka sasvim nečujno klizeći, otvorila dupla vrata, ušla sam u spavaću sobu. Na stolu je mirno plamsala svijeća. Sve je bilo razbacano, kao poslije teške borbe: jastuci, haljine, knjige, perine, suknje, korzeti, baršuni. Na postelji, s objema nogama na zemlji, prebačen preko krevetne daske, ležao je Bobo, sav u krvi: barun Castelli pregrizao mu je grkljan. I sve je bilo krvavo: i posteljina i jastuci i njegova crna svilena bluza. Oči su mu bile otvorene, te se činilo kao da gleda.
U tom času, odjeknuo je pucanj.
Francuska veza
Svitalo je, kada sam stigla na kolodvor u Mentonu.
U nevelikoj, ali čistoj i urednoj sobi s glasovirom, u potkrovlju raskošnog ljetnikovca kojeg je, nakon smrti svoga muža, kupila jedna bogata ruska aristokratkinja, kao dar svom ljubavniku oboljelom od tuberkuloze, našla sam se nakon niza hitnih telefonskih razgovora, zamornih inicijativa, ilegalnih transakcija, krivotvorenih dosjea, događaja prepunih obrata, i konačno, nakon jedne urgentne, tajne audijencije kod neutješnog, ali vrlo efikasnog ministra financija od kojeg sam dobila pismenu garanciju da to što želim, mogu i učiniti.
Da mogu nestati.
Odlučna da zaboravim taj degenerirani brak s Castellijem, gnjilu i bolesnu aferu s kojom smo skončali u tako mučnom i tragičnom, smrtnom tonu, u neočekivani, novi život ponijela sam, za uspomenu, jedan Bobin necessaire od fino preparirane antilope koji sam mu osobno darovala, i moju ganz novu lisicu oko vrata, od koje se nisam htjela rastati. To je uglavnom bilo sve što sam ponijela, jer ni one raskošne toalete koje sam ostavila, ni oni redovi najnovijih modela cipela i čizmica uredno posloženih u visokim ormarima, ni oni opojni kozmetički losioni, ni dragocjene mirisne emulzije, ni skupocjeni nakit kojeg sam držala u skrivenim sefovima, ni društvena krema u kojoj sam se kretala, ni ludi provodi po Venecijanskim noćnim klubovima, ni raskošne gozbe u Castellijevim dvorcima, ni rijeke novca koje su tekle kroz moje prste, nisu vrijedili jednog jedinog zanosnog trenutka moje ponovno ostvarene osobne slobode. Ja sam opet bila zvijerka koja luta gradovima, ja sam opet osjećala kako vruća krv kola mojim žilama, kako je moja ženska duša opet samo moja i gotovo opipljivo slobodna.
Na glasoviru, na stalku s notama, čekale su me i novine s nedavnim datumom. I s kratkom, crno uokvirenom noticom s naslovom:
“Epilog jednog preljuba”
“Preksinoć, oko ponoći, u kući baruna I. D. C. odvila se prava ljubavnička drama s tragičnim epilogom. Barun zatekao je u svojoj spavaćoj sobi, suprugu Ch. C. u vrućem zagrljaju sa svojim mladim ljubavnikom B. B. Tom prilikom, pucao je iz pištolja i usmrtio ljubavnika na licu mjesta. Shrvan događajem, pokušao je sam sebi oduzeti život, međutim, promašio je i završio s prostrijelnom ranom na vratu. Rastrojenih živaca i izgubljenim darom govora, barun I. D. C. otpremljen je u sanatorij u kojem će ostati do daljnjega. Pretpostavlja se da je njegova prestravljena supruga pobjegla s mjesta događaja, u zagrljaj jednog od svojih mnogobrojnih ljubavnika, neimenovanog lovačkog oficira, i od tada joj se gubi svaki trag.”
Fotografija: Unsplash
