Razgovor, Tomislav Sabljak

Autoriteti su neophodni za razvoj mladih talenata

Bogatstvo je svaka sekunda razgovora s Tomislavom Sabljakom. Bistra uma, stvarnoga znanja i nestvarnoga pamćenja, zagazio je ove zime u 88. životno ljeto (15. veljače 1934., Zagreb), pišući novi roman, radnoga naslova „Potomak“, s nostalgijom prema ocu, nasilno odvedenom od strane partizana u poslijeratnom vihoru 1945. godine.

Prošle je godine istaknuti kritičar, esejist, urednik, teoretičar književnosti i sveučilišni profesor objavio dvotomnu knjigu „Svjetionik na Otoku“ (Fraktura, 2020.), uglavnom o sjećanjima na oksfordsku grupu pjesnika s kojima je prijateljevao, s naglaskom na Wystana Hugha Audena. Bili su to dani „zaustavljenih satova i isključenih telefona“. Sabljakova je majka Audenu na Medveščaku pripremala pohance s rizibizijem i zapečene štrukle sa sirom, dok je slavni gost slušao stihove Nikole Šopa. I kasnije ih uvrstio u glasoviti časopis „Encounter“. Išao je Auden, s austrijskom adresom, istočnoj Europi u pohode, dočim je u suprotnom smjeru Sabljak na Otok nosio majčin višnjevac već teško bolesnom Thomasu Stearnsu Eliotu, ponosan što mu je Stephen Spender omogućio londonski posjet doajenu. I sve je to svjetlost koja je sprječavala nasukavanje na hridi – ako umre poezija. Ako nije svejedno.

Prvi dio „Svjetionika na Otoku“ donosi i niz domaćih štikleca – o suživotu hrvatskih književnika u Čakovečkoj ulici 3 nedaleko od Trešnjevačkoga placa (a danas je kockarnica na mjestu obližnje kultne gostionice „Dvije lipe“), strahu Dobriše Cesarića zbog fotografija s bratom domobranom, reagiranjima Miroslava Krleže na Sabljakov prevoditeljski rad, kako je Gustav Krklec svakodnevno kupovao inozemne novine na Glavnom kolodvoru, dugim pripremama za novinarski razgovor i književne tribine, kada je riječ jednako kao odijelo činila čovjeka… U drugom dijelu izabrane su antologijske pjesme od T. S. Eliota do Ezre Pounda, pomno odabrane, prevoditeljski dorađene. Svjedočanstva o nastanku te promišljanja s pjesnicima o prigodnoj riječi (razmjena pisama s Audenom) dodala su vrijednost svakoj uvrštenoj pjesmi.

Sabljakova obnovljena radna soba, u potresenom stanu Gajeve ulice na kućnom broju 20 (probudio se sa žbukom na sebi 22. ožujka 2020., nakon svega dva i pol sata sna, uz dovršetak „Svjetionika na Otoku“), ispunjena je omiljenim knjigama s Audenovom fotografijom na počasnom mjestu, portretima Salvadora Dalija, a grb obitelji Sabljak, korijenima s područja Udbine, dominira prostorom. U stanu boravi tijekom radnoga vremena, kasnije zbog sigurnosti odlazi prespavati kod kćerke Ivane, na koju je silno ponosan jer su zajedno skakali od sreće prevodeći engleske pjesnike, tražeći uvijek bolju riječ od prethodne.

Teško mu je otkako je zatvorena kavana hotela „Palace“ (sanacija iza potresa), jer je bila oaza svakodnevnoga Sabljakova ispijanja crne kave, sjećanja na oca i kolač šarlotšnitu (posluživanom u odavno prenamijenjenom hotelskom dvorištu), razgovora s prijateljima i kolegama, rada na tekstovima, osobito 46-godišnjem (!) uređivanju časopisa „Kronika“ u okviru Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Hotel je ograđen, obnova traje, no tko zna kada će ponovno Sabljak sjesti za svoj stol.

S kavom ili bez nje, na izmaku devetoga desetljeća, autor „Mumija“, „Psa ispod kože“, „Jeseni našega nezadovoljstva“, „Jarčevoga oka“, „Njihovih osamljenih gospodara (15 horora iz 1945.)“, „Nemira tijela“, „Krvavoga prijestolja“, „Pisca u kavezu“, „Zavođenja čitatelja“ i drugih djela (žanrovski izmiješanih od drama i kratkih priča, preko poezije do teorijskih eseja) miješa kao u šnapsu svoje arhivske kartice sjećanja, svjestan da je isti potez radio i Vladimir Nabokov.

U odgovorima je Sabljak odmjeren, ne voli se ponavljati, iako je ključne činjenice nemoguće zaobići. Ne želi mnogo o vlastitom radu, iako su drame Janka Polića Kamova njegova doktorska disertacija, a za „Kazalište Janka Polića Kamova“ primio je nagradu „Marko Fotez“. Jednu od dviju nagrada tijekom šest i pol desetljeća stvaralaštva. Premalo. Nije do autora.

„Literatura je težak posao, vjerojatno najteži od svih“, reći će u neslužbenom razgovoru, oštro režući loše ispričanu priču bez strukture, crvene niti, nezanimljivu, ako se muči čitajući. Vjerojatno mu je najveća vrijednost što kritizira djelo neimpresioniran imenom autora. Ono što je loše – Sabljak jednostavno baci u smeće s imenom i prezimenom. Treba vjerovati da ne stoji naslov „Danas pisci nikomu nisu potrebni“ iz trobroja „Vijenca“ ljeta 2020. godine. Jer iako čovjek posumnja u smisao (a sumnja je zdrava), pisac je potreban, kao što je i piscu potreban urednik. I kritičar. Odjek je postao problematična kategorija. Nije do kvalitete. Zna to i Tomislav Sabljak. Sve što cijenjeni sugovornik nije kazao u razgovoru za „Artikulacije“ – neka se pročita u „Svjetioniku na Otoku“.

 

Kako je nastajao „Svjetionik na Otoku“, s I. knjigom esejističkih tekstova o engleskim pjesnicima i II. knjigom antologije poezije?

Rad na knjizi „Svjetionik na Otoku“ počeo je s mojim prvim prevoditeljskim pokušajima i to tako što sam za vrijeme prevođenja i bavljenja engleskom i američkom poezijom pravio bilješke koje sam odlagao u fascikle, a fascikle u velike arhivske kutije. Kad sam počeo otvarati sve te fascikle odlučio sam napraviti knjigu – prvu koja bi sadržavala preciznu bibliografiju, kritički pregled poezije i vremena u kojem sam tu poeziju prevodio. Ipak je prevladao narativni ton od kojega nisam mogao pobjeći, ali trudio sam se da knjiga ne bude samo za čitanje nego i od koristi, posebno studentima.

 

Usporedo s prevođenjem pisali ste i objavljivali pjesme, priče i bili stalni književni kritičar u uglednim listovima i časopisima. Imali ste i svoju tjednu rubriku u kojoj ste se osvrtali na nove knjige. Zašto ste odjednom to sve napustili?

Počeo sam s kritikama u omladinskim listovima, a potom u časopisu „Republika“, gdje mi je veliki učitelj bio Novak Simić. Donio bih mu kritiku o nekoj knjizi na osam kartica. Pozvao bi me, sjeli bismo za stol i od svega je na kraju ostalo tri kartice teksta. Odlazio sam tužan, ali sam kasnije shvatio da me Simić naučio kako pisati kratko, jezgrovito, bitno, konkretno i prihvatljivo za sve čitatelje novina. A onda sam stao. U jednom razgovoru s Ivanom Slamnigom (koji je imao tjednu rubriku kritike o novim knjigama, pa preko noći prestao) pitao sam ga zašto više ne piše kritiku, a on mi je odgovorio: „Zato što sam u ovo kratko vrijeme dobio više neprijatelja nego u cijelom životu.“ To me pokolebalo. W. H. Auden mi je jednom rekao: „Kritika ne kvari samo karakter pisca nego i njegov ukus.“ To je bio kraj jer za mene jer je Auden bio alfa i omega moderne literature.

 

Pišete da „kada zavolite neku knjigu, više se nikada ne odvajate od nje.“ Od kojih se autora, osim opisanih oksfordskih pjesnika, ne odvajate? Pamtite do najsitnijega detalja, iako „nikada nisam imao spomenar, nisam pisao dnevnik, nisam pravio popis svojih omiljenih knjiga, ali sam oduvijek škrabao teško čitljive bilješke na papirima koji bi mi se našli pri ruci…“.

Svaki pisac ima svoje omiljene autore, uglavnom, kad ih pitate koji su to omiljeni autori, rijetko i nerado izgovaraju njihova imena. Nemam autora čije se knjige nalaze na mom nahtkaslu. Sve su na policama, ravnopravne s običnim brošurama ili turističkim vodičima. Međutim, jednog autora i jednu knjigu smatram fatalnom, a to je Ferenc Molnár i njegovi „Junaci Pavlove ulice“. Kćerka mi je iz Budimpešte donijela jedno od starijih izdanja te knjige.

 

Ljubav prema engleskim pjesnicima rođena je i uslijed zasićenosti ruskim utjecajem nakon pomirenja bivše države sa Sovjetskim Savezom. Otkrivate nam tetino slanje „Engleskog-hrvatskoga“ i „Hrvatsko-engleskoga“ rječnika Francisa A. Bogadeka u izdanju knjižare Josipa Marohnića iz Pittsburgha (1917.), što je beskrajno utjecalo na vaš poziv.

Nažalost, u vrijeme kada sam se upisivao u gimnaziju, odnosno u sedmoljetku, nisam mogao birati strani jezik. Svi smo morali upisati ruski. Bila je to opsada ruskih filmova, ruske drame, ruske glazbe, ruske znanosti, biflali smo napamet gluposti Lomonosova, fantastične priče Mičurina koji je križanjem dobivao jabuke veličine lubenica, zatim Staljinove i Lenjinove tekstove o teoriji književnosti. Ždanovizam je bio ukras i dominantno svijetlo u nove estetike, no srećom sve se to počelo raspadati nakon Rezolucije 1948., Krležina referata na Kongresu pisaca u Ljubljani 1952. te objavljivanjem časopisa „Krugovi“ iste godine. S generacijom krugovaša prestaje utjecaj ideologije i estetike socijalističkog realizma. Knjige koje mi je tetka iz SAD-a slala bile su melem na traumatične godine koje su počele iščezavati, ali ne znam jesu li ikada potpuno nestale.

 

Oduzeti vaša sjećanja znanstvenom, književno-povijesnom tekstu o Audenu, Spenderu, Eliotu, Krleži, Matkoviću, Krklecu i ostalima bilo bi poput zaborava. Jer živo opisujete kako je izgledao prvi ulazak u američku knjižnicu, gimnazijski zvuk gramofonske ploče tj. Audenova izgovaranja vlastite poezije… Je li teško uspostaviti ravnotežu između osobnoga dojma i stručnoga suda?

Vi se sjećate, kao moj student, da sam svake godine predavajući stilistiku i istraživačko novinarstvo uvijek unosio nove spoznaje – nikad se nisam ponavljao, zato sam i odustao od pisanja tzv. udžbenika jer čovjek stalno uči, istražuje, otkriva, i meni bi bilo glupo da 10 godina, koliko sam radio na fakultetu, studentima govorim jedno te isto. Tako je i s piscima koje sam prevodio. Nedavno sam pročitao knjigu „Mladi Auden, kasni Auden“. Riječ je o kritičkoj biografiji koju je napisao jedan od najboljih Audenovih poznavatelja, profesor Edward Mendelson, kojemu je taj pjesnik za života dao pravo da uređuje i objavljuje njegova djela.

 

Što vas je oduševilo tijekom osmosatnoga razgovora s Audenom u „Palaceu“ 1. kolovoza 1964. godine?

O tome vam mogu samo reći da se moj razgovor s W. H. Audenom u Zagrebu, objavljen u knjizi, prevodi na engleski jezik i bit će objavljen u SAD-u. Moje oduševljenje tim pjesnikom traje od početka do danas.

 

Zanimljiv je vaš susret s kraljicom kriminalističkoga romana Agathom Christie na Bohinju 1967. godine. Čega se sjećate, mimo opisanoga u knjizi?

Agatha je čelična lady engleske detektivske priče koju su vrlo rado čitali T. S. Eliot i W. H. Auden. Imao sam sreću da me s njom upoznao Miodrag Bulatović, koji je s Agathom razgovarao na francuskom jeziku. Agatha nam je pokazala jednu od svojih 75 teka koje su bile nepresušni rudnik ideja za njezine knjige. Učila je za bolničku tehničarku i znala napamet kemijske formule koje je zapisivala u svoje teke, čak i sastav otrova kojima su trovani njezini junaci. Na kraju nam je priznala da je na Bohinj došla pisati, ali da je krajolik čaroban i lijep, pa jednostavno nije mogla započeti rad na novoj knjizi i otišla je prije reda s Bohinja.

 

Nedostaje li kritička riječ koja bi selekcijom usmjeravala čitatelje na književnu vrijednost?

U moje vrijeme svaki list, svaki časopis, imao je stalni prostor za književnu kritiku. Danas ne vidim da se pojavljuju neka značajnija imena književnih kritičara kojima bi čitatelji vjerovali. Gdje su, primjerice, Dalibor Cvitan ili Branimir Donat? Nema ih. Ne vidim nikoga.

 

Danas, kada su svi autori, tj. posjeduju status samim statusom na društvenim mrežama – kako probirati ono vrijedno?

Društvene mreže su poseban problem. Čovjek se javlja na Facebook, Twitter ili na trećoj mreži piše, objavljuje, kritizira, pametuje. Taj rad nije prošao kroz ruke lektora, korektora, jezičnog savjetnika. Njegovo formiranje prepušteno je samo njemu. Ne treba u sve biti umiješan control freak, ali su neophodni autoriteti koji će utjecati na formiranje i razvoj mladih talenata.

 

U „Svjetioniku na Otoku“, osim jedne pjesme, ostalo je u prevoditeljskoj sjeni da ste i sami vrstan književnik, s nizom knjiga poezije i drama. Jesu li vas slavni sugovornici upoznali i kao književnika?

Nisam znao da su se Branko Brusar i W. H. Auden dogovorili da će prevesti nekoliko mojih pjesama na engleski. Za to sam slučajno saznao nakon Audenove smrti, pronašavši tri moje pjesme na engleskome, pisane na strojopisu, s potpisom Audena i Brusara. U prvoj knjizi „Svjetionika na Otoku“ objavio sam pjesmu „Resistance“ („Otpor“) ali kako su ti prijevodi došli do mene i jesu li negdje objavljeni, to nisam nikada saznao.

 

Ima ljepote u tim dokraja neotkrivenim stvarima. Možete li nam približiti prijateljstvo s Miroslavom Krležom? Kako ste doživljavali njegovu Belu?

Ne radi se ni o kakvom mom prijateljstvu s Krležom. Bilo bi suludo takvo što umišljati. Krležu sam upoznao kada sam 1973. godine radio njegovu izložbu u Muzeju Petőfi u Budimpešti. Poslije te izložbe često sam se sastajao s Krležom u hotelu „Palace“, u njegovu uredu u Leksikografskom zavodu ili pak u Opatiji. On je bio zadivljen činjenicom da mi je otac bio kadet i oficir. Shvatio sam da je Krleža strašno slab prema uniformi. Jednom je čak rekao da je njegova jedina dragocjenost – kadetska kapa iz Pečuha. Krleža nije imao prijatelja, možda je to bio Krsto Hegedušić? O Beli? To je vječita zagonetka kao što je zagonetka i barunica Castelli, najblistaviji lik hrvatske literature.

 

O književnosti ste puno rekli, no čime vas je privlačilo novinarstvo?

Privlačilo me uvijek to kako priču učiniti valjanom. Hemingway je rekao: „Ako želiš postati pisac, moraš okusiti novinarski život, ali ga na vrijeme i ostaviti.“ Zato sam i 1964. godine, zajedno s redakcijom „Večernjega lista“, ustanovio nagradni natječaj za hrvatsku kratku priču. Upravo je „Večernji list“, dakle dnevne novine, odigrao presudnu ulogu u stvaranju hrvatske kratke priče koju su kroz natječaj pisali, među ostalim: Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb, Mirko Božić, Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Ivan Aralica, Pavao Pavličić itd.

 

Uz poticaj, mjesto za objavljivanje priča i drugih žanrova, što donosi nadahnuće?

Riječ ‘nadahnuće’ više nema tu težinu i značaj kao nekada, u romantizmu, kad je nadahnuće bilo milost ili božanski dah. Kad god nešto počnete pisati, osjećate napetost – kako svladati temu i kako zagospodariti njome. Ali dođe trenutak kad rampa padne, otvori se prostor, prsnu fine ideje i stvari koje ne možete ni sanjati. Tada počinje strast pisanja.

 

Među ostalim, pisali ste i o „živom svecu“ fra Bonaventuri Dudi, koji vam je često bio od pomoći u prevođenju i tumačenju teoloških tema. Nedostaje li tih nadahnutih idealista u vremenu vlasti kapitala i surovog materijalizma?

Imao sam sreću što sam došao u blizinu jednog takvog čovjeka kao što je fra Bonaventura Duda koji me kao svetac nadahnjivao, snažio dobrotom i ljubavlju. Bio je nevjerojatan poznavatelj literature. Dolazio sam k njemu u samostan, on bi sišao u prizemlje, u sobu blizu sakristije. U ruci bi držao časopis u kojem sam objavio tekst. Na marginama je pravio bilješke za naš razgovor. Bio je živa enciklopedija, ne samo kao bibličar i teolog nego kao čovjek koji je nosio aureolu sveca i tražio u svakom trenutku najljepšu riječ za svakoga. Jednom, za blagdan Svih svetih, nazvao me da mi kaže kako je obišao grob moje majke i da još jednom istakne znamen na ploči „Die et loco ignoto“ za mog oca. Takvih ljudi uvijek je uvijek bilo malo, a pogotovo danas.

 

Najavili ste prozno djelo koje započinje 1934., odnosno u godini Vašeg rođenja, iza atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, djelo sadržajem i opsegom zbijeno kao Camusov „Stranac“. U njemu su sjećanja dječaka na rane godine s ocem nestalim u poraću Drugoga svjetskoga rata. Spomenuli ste u radijskom razgovoru da je riječ o stalnom oblaku tuge koji vas prati, ali i da s ocem vodite svakodnevne dijaloge.

Uvijek sam htio napisati neko svjedočanstvo, nekakav spjev u aleksandrincima, ali sam se odlučio za priču. Eto, ostalo je na mojim bilješkama koje već godinu dana skupljam, sortiram, pišem na kartice pojedine ulomke – kao što je Nabokov pisao svoje remek-djelo „Laurin izvornik“ – o djetinjstvu prekinutom na okrutan i brutalan način. A počelo je jedne večeri listopada kada sam, kao dijete, slušao bjesomučan plač, ciku, smijeh, metež. To vrijeme podsjeća me na Ionesca i njegov „Le Roi se meurt“ („Kralj umire“, op.a.). Trebam li vjerovati zbog fatalnosti naše povijesne sudbine da ćemo uskoro postati svi robovi te povijesti?

Piše:


Rubrika:

Razgovor, Tomislav Sabljak

Objavljeno:

4.1.2022.

© 2022 Artikulacije