Kratka priča

Autocesta D1

Marek i Dana stajali su na balkonu i gledali ulicu ispod sebe, istodobno i tupo poput ljubavnika. Tramvaji koji su prolazili izgledali su poput kukca okrenutog na krila, kukca kojemu se vidi unutrašnjost u koju bi čovjek mogao pljunuti. Marek je pogledao u nebo, primio je Danu oko struka, počela je padati kiša, a slijepac koji je hodao uz fasadu ubrzao je korak.

U kuhinji je počelo pištati kuhalo za vodu i Marek je Danu pažljivo pustio – bilo je to istodobno milovanje – kako bi mogao pripremiti kavu. Skoro u isto vrijeme Dani je u džepu počeo vibrirati mobitel. Udaljila se do spavaće sobe kako bi imala malo privatnosti. Sve se činilo kako treba: David je tada krenuo iz Praga i kada bi vozio sto četrdeset na sat, najranije bi bio doma za dva sata.

Marek se posvetio kavi i nije primijetio da Dana razgovara na mobitel. „Dakle, ti to želiš ravno u krevet?“ rekao je veselo sa staklenkom šećera u ruci. S druge strane telefona David je zašutio u pola rečenice. Ionako nije htio reći ništa drugo osim da su papagaj i mačka u redu.

Mačka, koju su nazvali Lizica Lizevna, spavala je u plastičnom transporteru na stražnjem sjedalu. Papagaj Kljun Kljunevski sjedio je blizu nje na svojoj prečki u žičanoj krletci. Suputnik Olda ozbiljno je pogledao Davida. On je nekoliko puta uzastopno izustio kratki miserere: „Sranje.“

U tišini su promicale tvorničke hale, znakovi i veliki plakati. Prag je ovdje završavao.

Na trideset i osmom kilometru David je rekao više začuđeno nego očajno: „Zamisli, ona ondje ima nekoga.“

Olda nije htio sam započeti o tome. „Dana?“

„Dana.“

„Kako to znaš?“

„Na telefonu se čuo muški glas, pitao ju je želi li to ravno u krevet…“

Kratka tišina.

„Da vam nisu trebali dovesti krevetninu?“ pokušao je Olda uzaludno.
David je napravio grimasu. „Trebao si čuti kako je počela zamuckivati kada sam zašutio usred rečenice. Sve je sasvim jasno. Imam tolike rogove da probijaju ove presvlake.“

Bio je petak navečer i na autocesti D1 prolazio je auto za autom. Padala je kiša, u zavojima i krivinama kolnika izvijala se duga metalna zmija koju su činila crvena svjetla. Iza prvih auta razlijevala su se po mokroj cesti kao u crnu rijeku.

„Da vozim umjesto tebe?“ ponudio se Olda.

„U redu je. Samo bih na trenutak stao negdje na benzinskoj. Trebao bih malo zraka i moram se pomokriti.“

„Radije mu to odmah reci.“

„Kome? Ili što?“

„Kada budeš na zahodu.“

Svijetloplava svjetla benzinske postaje Aral nestala su u retrovizoru i crni Peugeot ugurao se u kolonu automobila. Promicala su drveća, znakovi i veliki plakati.

„Molim te, pusti Kljuna da malo leti. Jadničak je cijeli dan zatvoren“, rekao je David.

„Jesi li lud?“

„To je u redu, navikao sam. Obično mi za vrijeme vožnje sjedi na volanu. Otjeram ga jedino s ručice jer ondje stalno daje žmigavac.“

Olda ga je pogledao nepovjerljivo. „A što ako se posere na mene?“

„Obrišeš to, sere poprilično tvrdo. Ali prvo provjeri je li Lizica dobro zatvorena.“
Olda je uzeo krletku i otvorio vratašca. Žuto-zeleni papagaj s bijednim čuperkom nekoliko je puta skočio na ljuljački, preskočio do otvorenih vratašca i izletio na kontrolnu ploču.  Trenutak se tako šepurio, zatim je počeo kljucati iznutra po kapljicama koje su se nalazile u kutu vjetrobranskog stakla.

„Ne priča?“ pitao je Olda.

„Ne. Nije to jebena atrakcija.“

„Polako. Samo polako“, rekao je Olda. „Ali i dalje mi nije jasno zašto imate mačku i papagaja koji se ne podnose.“

„To je jednostavno. Reći ću ti sad nešto o životu. Dana je imala mačku, a ja papagaja.“

„Aha. Povijesni pristup uvijek štošta razjasni.“

„Što da ti kažem? Počeli smo živjeti zajedno, ali niti jedno od nas nije se htjelo odreći svoga. Predložio sam da bacamo novčić, nije pristala na to. Ja sam odbio njezin podmukao prijedlog dvoboja. Kakvu bi šansu Kljunevski imao protiv te divljakuše? To je samo papagaj. Umjesto toga želio sam dogovoriti natjecanje u brzini i raznim drugim vještinama, prvu ptičomačju olimpijadu. Ali nismo znali kako ih prisiliti da krenu istovremeno.“

Čini se da se Olda prvi put ozbiljno zamislio. „Bilo bi dovoljno da ste im privezali konopac za krilo i šapu pa ste ih mogli pustiti istodobno.“

„Vidiš, to nam nije palo na pamet. Sljedeći put ću te nazvati.“ David je za trenutak uzdahnuo: „Ali mačka je i onako pobijedila. Dok sam živio sam, Kljun je slobodno letio po stanu, dok sad većinu svog vremena provodi u krletci. Zato mu je Dana poklonila jedno svoje staro ogledalo, da kao ne bude tužan.“

„Možda ćete sad opet biti slobodni, obojica“, rekao je Olda. „A možda i ti dobiješ neko staro ogledalo.“

David ga je pogledao.

„Hajde, moraš na to gledati s vedrije strane…“

David je u mislima pokušao pronaći tu vedriju stranu, ali nije uspio. „Iskreno, uopće to ne razumijem. Ja sam točno taj tip koji to nikada ne bi rekao za svoju djevojku.“

„Možda ju je baš to kopkalo.“

„Želiš reći da se to ne bi dogodilo da sam imao manje povjerenja u nju?“

„Čudni su putevi Božji, dragi moj.“

„Čekaj, tu školu ipak nisi završio.“

„U redu. Ali ponekad mi je žao zbog toga. Ljudi bi me češće poslušali. Svejedno hodam u crnom.“ Na trenutak je zastao. „Gledaj, ne znam što bih ti drugo rekao. Uvijek čujem kako su muškarci nevjerni, ali čak i ja imam oko sebe mnogo žena koje su preko noći ostavile svoje muževe.“

„Preko noći? Jesu ti rekle zašto?“

„To je dobro pitanje…“ osmjehnuo se Olda. „Jednostavno su kurve“, zaključio je.

„Stvar je u tome što više ne znamo tako razmišljati“, David se uzrujao i udario u volan.

„I tražimo greške na sebi.“

„A tko traži, taj i nađe.“

Kljunevski je očito dovoljno lupkao kljunom po prednjem staklu, a da nije uspio doći do vode, te je sjeo na Davidovo rame. Olda je gledao gume automobila ispred njih, iz kojih je prskala siva tvar.

Onda je upitao: „Reci mi, je li imala orgazam s tobom?“

David ga je iznenađeno pogledao. „Što lupetaš? Prestani s tim.“

„Dakle, nisi siguran. Je li imala orgazam s tobom?“

„Rekao sam ti, prestani“, ponovio je David.

Kratka tišina.

„Jasno, sve je to parodija“, rekao je Olda.

„Ali i u parodiji na kraju moraš nešto učiniti.“

„I što ćeš učiniti?“ upitao je Olda ozbiljno.

David se zamislio. „Ne znam ni sam.“

Promicali su zvukobrani, veliki plakati i drugi auti.

„Možda bi mogao biti gay“, rekao je Olda na osamdeset četvrtom kilometru kako bi prekinuo tišinu.

„Aha.“

„Vremena su se promijenila, danas to nije nikakva stigma. Baš suprotno.“

David je trenutak vagao treba li se upustiti u tu debatu s Oldom.

„Baš suprotno? Je li to možda neka vrsta odlikovanja? Medalja?“

„Pričao sam ti kako sam bio posljednji put na nogometu? Sudac još nije niti zazviždao, a Spartanci su već urlali: ‘Brnooo, Brnooo, peeederaaa punooo.’ A na to je blizu mene ustao dečko i viknuo na taj njihov jadan uzvik: ‘I štooo, i štooo, malooo smo topliii.’ Ali trebao si ga čuti, stilizirao je to kao opernu ariju. Bio je skroz pijan, ali ja to svejedno svrstavam među najveće kulturne pomake od osamdeset devete. Odmah uz Internet, Ikeu i pornografiju, naravno.“

„Ali onda su sigurno na naš uzvik spustili: ‘Spartaaa, Spartaaa, ekipaaa pederaaa.’“

„Jasno, ali pogledaj povijest. Novi put uvijek krče odvažni pojedinci.“

„Naroljani pojedinci“, ispravio ga je David.

„Da, ponekad. Ali napredak vidim u tome što mu nitko nije opalio šamar.“

„I tko je zapravo pobijedio?“

Olda ga je pogledao u nevjerici. „O čemu cijelo vrijeme pričam? Pa pederi.“

David se nasmiješio. „Istina je da vi homoseksualci više cijenite svog partnera. Logično. Manje vas je pa se morate brinuti da vam ptičica ne odleti. Da nemam doma Danu, nego nekog Daniela, sigurno bi me večeras čekao s toplom kupkom i toplom večerom.“

„Pusti te tople aluzije. Ali u pravu si. Poznajem par koji je pravi primjer skladnog suživota. Mogli bi živjeti u izlogu bračnog savjetovališta. On je ekonomist, on frizer. Poznajem prvenstveno Petra, frizera. K njemu idu gospođe iz cijeloga grada i kada im radi frizure, pričaju mu svoje brige i eskapade. Budući da je naš, mora se jadničak praviti i ponašati vrlo osjećajno i zabrinuto, ali zapravo mu je muka od toga i najradije bi ih udario uvijačem za kosu. ‘Uvijek kad se vratim kući’, povjerio mi se prošli put, ‘stavim Liboru glavu na rame i kažem si: Petre, ne bi ovo dao ni za milijune.’ Zbog toga jadničak već ima grižnju savjesti. Radi tim ženama najljepše frizure u gradu, ali istodobno zna kakvo sranje nose unutra. Čak ima i teoriju da kosi najviše pogoduje kompost u glavi, iz tog navodno raste kao luda. Dakle, ako ponovno vidiš neku djevojku u reklami za šampon koja zabacuje glavom kao kobila, sjeti se toga. U svakom slučaju, Petru se kao frizeru čini da je uključen u spektakularnu prevaru, i to onog dijela čovječanstva na koji je slab.“

Pretekli su dva žuta autobusa tvrtke Student Agency i kamion natovaren drugim autima.

„I ja često imam osjećaj da sam uključen u prevaru“, uzdahnuo je David.

„Ma daj, ti si arhitekt i možeš birati poslove. Što si to sada dizajnirao u onoj vikendici?“

„Niskoenergetski vrtić.“

„Vidiš. S tim ne možeš imati nikakve probleme. Ekologija i dječica, to je prava idila postmaterijalističkog društva, zar ne?“

David je prebacio brzinu i podragao papagaja po krilu. „Dakle, pridružio bi mi se?“ upitao je Olda.

„U čemu?“

„Pa, istjerat ću Danu i uredit ćemo si sobičak u pastelnim bojama.“

Olda ga je pogladio po bedru. „Nisam se nadao da ću te tako lako dobiti. Naravno, moj si najbolji prijatelj još od osnovne škole. Nisi me odbacio kad mi se digao pod tuševima. Nisi bio ljubomoran kad me ravnatelj zavolio iz čista mira. Ali postoji jedan mali problem. Doktori to još ne znaju. Znaju samo presađivati organe, ali to je nešto sasvim drugo. Moraš to osjetiti unutra, ovdje u srcu. Nije dovoljno samo racionalno uzeti u obzir da bi to bilo daleko bolje. Onda bi si svatko naručio dečka.“

David i Olda su se smijali. Preživjeli su sljedećih dvadeset kilometara. „Ali biti homoseksualac ionako će već sutra biti zastarjelo“, rekao je Olda nakon što se osvrnuo za nesrećom. Na kolniku je ostala krv koju je kiša brzo razrijedila u nejasne nijanse ružičaste i koju su gume pomiješale s prašinom. „Danas je svatko samoseksualac. O tome se već piše i u stručnim časopisima.“

„Samoseksualac? Nije li se prije govorilo masturbant?“

„Danas ti više nisu dovoljni prsti jedne ruke da to prebrojiš. To je složen fenomen. Ljude uzbuđuje samo njihov ego. Ne zanimaju ih tijela drugih, bez obzira jesu li to žene, muškarci ili djeca. Sve su to strana tijela. Ego ih mora ispunjavati i to je na kraju krajeva s vremenom prilično zamorno. Zato danas kod velikog broja ljudi seksualni život prestaje u trideset petoj ili u četrdesetoj.“

„Hm, vjerojatno me to sada čeka“, rekao je David.

„Jesi li mu to rekao?“

„Što? Ili kome?“

„Opet si se zadržao. U onom zahodu.“

David je gledao Oldu. „Gle, sa svojim pimpekom pričaju samo pubertetlije.“

„Ako tako kažeš… Mi ponekad lijepo popričamo, slično razmišljamo.“

Na nebu iznad njih preletio je helikopter.

„Još mi nisi rekao tko je taj samoseksualac.“

„Samoseksualac“, uzdahnuo je Olda, „to su dva u jednom. Masturbator i turbo narcis. Strast bez kompromisa.“

„Aha. Nešto kao novi model terminatora, pitbull diesel ili kosilica s pogonom na sva četiri kotača. Zanimalo bi me kako izgleda takva strast bez kompromisa.“

„Pa… i mene isto.“

Promicala su drveća, znakovi i kamioni.

Kljun Kljunevski skočio je s Davidovog ramena na poklopac prijenosne košare u kojoj je drijemala Lizica Lizevna i počeo je marširati po njoj. Mačka je bijesno skočila i cijela košara se zatresla.

„Ne bi li ih bilo pravedno zamijeniti?“ predložio je Olda.

„Zastupaš ovdje Danu ili što? Na izlazu za Jihlavu.“

„To smo već prošli.“

„Još nismo“, inzistirao je David na svome.

„Stvarno smo ga već prošli. Ne pratiš. Naravno, imaš na to pravo.“

„Dobro, ako hoćeš, onda ih zamjeni. Ali prvo zatvori Kljuna i onda pusti Lizicu. Takav je postupak.“

Olda je naišao na tehnički problem. „Ali kako da ga uhvatim?“

„Jednostavno ga uhvati rukama. Dozvolit će ti. To je samo ptica.“

Olda je ispružio ruke za papigom koja je odmah odletjela daleko pod stražnje staklo.

„No, i što sad?“ pitao je Olda. „Mislim da je to čista glupost, pustiti pticu da leti po autu kada voziš.“

„Zašto?“

„Zato što… Je li te već nekad zaustavila policija?“

„Jednom.“

„I što su rekli?“

„Ništa. Nisam mogao otvoriti prozor da Kljun ne odleti“, nacerio se David. „Kroz staklo sam im pokazao sve dokumente i oni su mi odmahnuli da mogu ići dalje. Gle, sad je opet nadohvat ruke. Primi na trenutak volan.“

Kljun je poskakivao po naslonu za glavu iza Davida, on ga je uhvatio i bacio pticu, koja se bunila, u krletku. Olda je otvorio vrata košare. Lizica je izašla van i dobro se protegnula na stražnjem sjedalu. Bila je to stara tigrastosiva mačka koja se od glave širila i širila, tako da je izgledala kao dlakavi lijevak sa živim zelenim očima. Prezirno je gledala pticu i šapom isprobala nekoliko kreštavih akorda na žičanoj krletci; ptica se iskusno držala sredine. Nekoliko puta dogodilo se da je neoprezan Kljun izgubio nekoliko pera sa svojih krila i oni su se pobjedonosno zelenili na dugoj kandži Lizice.

„Mogu li je uzeti u krilo?“ pitao je Olda.

„Bit će sretna. To je razmažena kučka.“

Olda je uzeo Lizicu i stavio je sebi na bedra. Kad ju je češkao po šiji, okretala je prema njemu glavu i oči su joj u polumraku automobila svijetlile kao zelene lampice na upravljačkoj ploči.

Prestajalo je kišiti. Promicala su drveća, znakovi i plakati. Olda je gledao u bočni prozor, a David je pokušao zatvoriti oči.

Otvorio ih je sekundu poslije i taman na vrijeme kako bi primijetio da je automobil ispred njih upalio sva četiri žmigavca.

„Super“, rekao je David.

„Mogli smo to očekivati, petak je navečer.”

Uskoro su bili dio dugog tijela koje se sporo kretalo po kolniku; automobili su postali vagoni. Zatim se kolona skroz zaustavila. Netko je straga besmisleno zatrubio i njemu se pridružilo još nekoliko automobila, kao kad na selu zalaju psi.

„Da i ja zatrubim?“ pitao je David.

„Naravno, ranjeni si jelen i imaš rogove. Samo pošteno zatrubi.“

David je pritisnuo trubu i polako brojao do deset. Vozač u autu ispred njega u ogledalu se lupio po čelu. David je ponovno pritisnuo trubu i brojao do dvadeset.

Potom je na trenutak bila tišina i samo je mačka tiho prela među Oldinim bedrima.

David je stavio u prvu i pomaknuli su se oko sto metara. Kada se kolona opet zaustavila, naslonio je glavu na volan. „Zašto tog nema u onim reklamama?“

„Na što misliš?“

„Kao:  ,Vi ste moderan muškarac. Trebate samo najbolje za sebe. Dok vam se žena doma ševi s nepoznatim čovjekom, a vi ste u zastoju na autocesti…ʻ – kamera snima iz helikoptera snijegom prekrivenu Vysočinu – ,bit ćete ondje u peugeotu nove generacije. Peugeot, isplati se.ʻ“

Olda nije reagirao i David je sam dodao: „Trebam li je nazvati i reći neka ne žure? Da mogu još jednu rundu?“

Nije volio gledati kako si David stavlja sol na ranu. „On već odavno nije ondje. Rekla mu je neka ode čim ste završili s razgovorom. Sad je sama i razmišlja kako da se izvuče iz toga. Ipak te voli, zar ne?“

„Što mi to u ovoj situaciji znači, dovraga?“

Kraća tišina.

„Nadaj se da ćeš doma vidjeti što to znači“, zaključio je Olda.

„Hoćeš li uključit radio pa da znamo je li bolje ići okolnim putem?“

„Znaš li kako smo se upoznali?“

„Naravno da znam. Najprije uključi radio.“

„Prodavala je u kantini na fakultetu…“

„Prestani. Rekao si mi za nju odmah sljedeći dan nakon što si je ondje vidio. Nosila je majicu s naramenicama, imala je preplanula ramena i tebi su se sviđale njezine lopatice. Napomena: zapravo su ti se naravno sviđala njezina prsa, ali htio si biti zanimljiviji. Naručio si cappuccino i ona ti je na pjeni tekućom karamelom nacrtala cvijet. Kako romantično… Sranje! Cijelo vrijeme pokušavam te oraspoložiti. Uključi taj prokleti Zeleni val i reci mi gdje će biti onaj niskoenergetski vrtić.“

David je okrenuo gumb radija i auto je odmah ispunio otegnuti refren Markéte Irglove. If you want me, satisfy me.

Olda se nasmijao. „Aha. Je li imala orgazam s tobom?“

David je stišao radio. „U Vysokom Mýtu. Bit će to krasan vrtić. Mnogo drva, solarni paneli, rekuperacija i tako dalje. U sredini atrija bit će dvije stare lipe koje će štititi od sunca pješčanik i penjalice. Imat će ondje vlastitu kuhinju i u njoj će se kuhati i za razne socijalno potrebite. Prvotno se željelo da svi zajedno ručaju, kako bi se podržala inkluzija, ali to je propalo zbog straha da će ti socijalno potrebiti djeci nešto ukrasti ili da će ih zapljuvati. Tako da će najvjerojatnije jesti u sobici iza paravana.“

„To financira EU, zar ne?“

„Oko sedamdeset posto“, potvrdio je David. „Paravani se nasreću ne moraju crtati na tlocrtima.“

Olda se nacerio. „Zaradit ćeš i lijep novac, zar ne?“

„Jedva sto tisuća.“

„Mogli biste konačno otići na Madagaskar.“

„Pa… Možda ju prije pošaljem na Madagaskar. Vidjet ćemo što će biti danas kad dođem kući. Ako uopće to bude danas“, nadodao je David gledajući kolonu koja je stajala ispred njih.

„Znaš što? Izađimo na trenutak. Ionako se neće pomaknuti“, predložio je Olda i položio Lizicu na stražnje sjedalo.

Autocesta je bila zakrčena u oba smjera. Odjednom je bio mir. Ispred i iza njih bilo je tisuće automobila, a iznad njih među oblacima nekoliko zvijezda. Oko njih je polako izašlo još nekoliko vozača. Neki su se također samo protegnuli, drugi su zapalili cigarete. Neki su bili u odijelima, neki u radnoj odjeći. Neki su putovali sami, neki su zaobišli automobil i naslonili se pokraj suvozača. Pili su iz plastičnih boca. Nisu previše razgovarali jedni s drugima, ali moglo se načuti da su već raščistili prometnu ispred njih. Navodno dvoje mrtvih, muškarac i žena.

David je zurio u daljinu. „Znaš kada je sve to počelo?“

„A što ja znam. S prvim benzinskim motorom?“

„Ma kakvi. Kada sam prvi put umjesto u djevojku gledao u ostale muškarce koji bulje u nju.

U tom si trenutku izgubljen i nemaš šanse. Drugačije gledaš na sebe. To se još i može preživjeti. Samo što više nikad nećeš osvojiti tu djevojku.“

Olda je upitno gledao Davida. „Dobrodošao u slijepu ulicu evolucije. Zahodi su lijevo, prođeš pokraj njih i na groblju si.“

„Pa znaš, kome nije dano odozgo, taj si mora sam pomoći“, rekao je David.

„Čudni su putevi Gospodnji.“

Za nekoliko minuta promicali su grmovi, znakovi i plakati.

Dulja tišina. Uokolo tama.

Prvo naselje u Brnu niknulo je iz mraka kao u parodiji na uvodnu špicu neke filmske tvrtke. Kada su prolazili kroz Pisárecký tunel, David je odlučio da će prvo odvesti Oldu kući. Nema veze što je skroz na drugoj strani grada.

Više se ništa nije imalo za reći. Olda je zagrlio Davida i nestao u hodniku zgrade. Došao je do vrata na koja nikad nije imao razloga pozvoniti. Kada je otključavao, čuo je Davida kako je zatrubio u znak pozdrava.

Crni peugeot okrenuo se na parkiralištu ispred kuće i zaobilaznicom se vratio u južni dio grada, gdje je opet parkirao. David je pred vratima na trenutak oklijevao. Naposljetku je pozvonio čelom – laptop je nosio preko ramena, u jednoj ruci košara, a u drugoj krletka.

Piše:


Jan Němec rođen je 1981. godine u Brnu, gdje je studirao sociologiju i religijsku kulturu na Masarykovu sveučilištu te dramaturgiju na Janáčekovoj umjetničkoj akademiji. Jedan je od najistaknutijih čeških pisaca mlađe generacije, a u književnost je ušao zbirkom poezije Prvi život (První život, 2007.). Nakon toga okreće se prozi i objavljuje zbirku kratkih priča Skladba za četiri ruke (Hra pro čtyři ruce, 2009.). Za biografski roman o poznatom fotografu Františeku Drtikolu pod nazivom Povijest svjetlosti (Dějiny světla, 2013.) primio je Nagradu Europske unije za književnost 2014. i nagradu Češka knjiga te se našao u užem izboru čeških nagrada Magnesia Litera i Nagrada Josefa Škvoreckog. Němec je dvije godine bio predsjednik češke strukovne organizacije Udruženje pisaca (Asociace spisovatelů), osnovane 2014. godine. Urednik je u književnom mjesečniku Host i radi kao dramaturg na programu Art TV Češke televizije. Njegova djela objavljena su (ili su prava prodana) u više zemalja, uključujući i Hrvatsku, u kojoj mu je objavljen roman Povijest svjetlosti.

Prijevod:

Dora Tomac i Valentina Hršak

Rubrika:

Kratka priča

Objavljeno:

25.8.2019.

© 2022 Artikulacije