U kraćem romanu Jáchyma Topola Anđeo, čija radnja obuhvaća posljednje godine stare (komunizam) i prve godine nove ere (tranzicija), uzalud ćemo tražiti anđele; u njemu jednoznačno prevladava dijaboličnost koju pokreću i održavaju ljudi, svatko sa svojim demonima. Romanu je naziv dalo istoimeno praško raskrižje na lijevoj obali Vltave, u četvrti Smíchov, a ta je činjenica od presudne važnosti: nadomještajući euforiju zbog novostečene slobode skepticizmom, Topol nas odvodi u apokaliptičnu urbanu džunglu u kojoj krv pada s neba i u kojoj gradi novu (pseudo)mitologiju Praga. U potrazi za supstancom potrebnom za proizvodnju droge dotad neviđenog učinka, zajedno s glavnim likom Satarom provodi nas mračnim hodnicima praškog (ali i pariškog) podzemlja kojim gospodare narkotici, nasilje, ludilo i nastranosti, a u kojem je najviše na cijeni ljudska krv – i to Satarova.
Ispisan živim, urbanim i zaigranim jezikom, što potvrđuje i aluzivnost imena gotovo svih likova, ispripovijedan naoko kaotično, čime se dodatno podcrtava kaotičnost svijeta koji se u njemu podastire, Anđeo nam donosi tjeskobnu priču o rastakanju smisla života u kojem su naposljetku svi na gubitku. Ali, isto tako, i priču o ljubavi, o traženju izlaza iz kolopleta droge, ludila, izdaje i ubojstava. Objavljen sredinom devedesetih, Anđeo je u Češkoj vrlo brzo stekao kultni status koji uživa i dan-danas, i gotovo da bi ga valjalo uzeti kao obvezatno štivo za razumijevanje života u tranzicijskom Pragu.
