Kritika

Anatomija naših privatnih i društvenih patologija

Julijana Adamović: Divlje guske. Zagreb, Hena com, 2018.

Unatoč činjenici da je Hrvatska i danas zemlja u kojoj oko pola stanovništva živi u ruralnim krajevima, ruralno se u novijoj hrvatskoj književnosti uglavnom zanemarivalo i zaobilazilo. Godinama su hrvatski pisci ispisivali cijele sage o pojedinim zagrebačkim blokovima, o (kvazi)urbanoj kulturi njihovih stanovnika, realno tek generaciju ranije pridošlih sa sela, što je uglavnom puka lokalna imitacija europskih trendova. Međutim, zadnjih godina je kroz djela Kristiana Novaka, Marka Gregura, Damira Karakaša, Zorana Malkoča, da nabrojimo samo neke autore, ruralno ponovo ozbiljno stupilo na scenu. Radnja romana Divlje guske Julijane Adamović smještena je u razdoblje poslije Drugog svjetskog rata u seosku sredinu u panonskoj ravni, gdje još uvijek vladaju tradicionalni odnosi, vrijednosti i obrasci života. U romanu pratimo život jedne obitelji, koja se sastoji od roditelja, djece i babe. Priču pripovijeda djevojčica predškolske dobi, čiji se otac upravo vraća iz bolnice nakon operacije, a majka čeka drugo dijete. Djevojčica slobodno baulja po prašnjavom selu, od kuće svojih roditelja do susjeda, posjećuje babu, istražuje okolinu, zaviruje u zabranjene i tajne prostore, tu i tamo ukrade ponešto, ponekad krišom promatra i nešto što ne bi smjela gledati i što ne razumije. Sve izgleda normalno, kako bi i trebalo biti u jednoj tradicionalnoj seoskoj zajednici, ali vrlo brzo se pokazuje da u romanu ništa nije kako izgleda na prvi pogled. Čitatelj već u startu primjećuje da djevojčica pripovijeda u prezentu i u prvom licu množine. Ako je prezent tu zbog nediferenciranih glagolskih vremena u umu djeteta, koje sve doživljava kao sada, zašto plural? S obzirom da plural nigdje nije eksplicitno objašnjen, čitatelj podrazumijeva da je riječ o sestrama blizankama, koje su od rođenja nerazdvojne, koje svuda idu zajedno, sve rade skupa, od lijeganja u krevet do raznih avantura, koje su toliko patološki povezane da sebe doživljavaju kao jedan entitet, međutim negdje oko polovice knjige radnja će ga istinski iznenaditi, te će početi shvaćati kakve sve tajne skriva to „mi“. Roditelji koji njenu dvostrukost prihvaćaju kao igru na kraju shvaćaju da je riječ o nečemu ozbiljnijem. Iako pokazuju brigu za dijete, ipak kao da nisu svjesni krize identiteta. Takvo dijete, sa svim svojim tajnama i preteškim psihološkim teretom, od početka je instrument u rukama babe, koja potajno spletkari i preko djeteta pokušava izazvati sukob u obitelji i dokazati bezvrijednost jednog roditelja, njene majke. Da bi to ostvarila, poklonima kao mitom osigurava naklonost djeteta. Iza fasade brižne seoske babe koja se brine za svoje unuče, nazire se podli manipulator koji je u stanju smisliti najgore podlosti kako bi zavadio njene roditelje, u čemu uglavnom i uspijeva.

Roman ima više slojeva koji se međusobno isprepliću. Intima jedne obitelji, odnosi sa susjedima, prijateljima i rodbinom su ključni sloj. Najviše je pažnje u pripovijesti posvećeno odnosu roditelja i babe, sitnim i krupnim trzavicama, nametnutoj krivnji, osjećaju neuspjeha, manipulacijama i podvojenoj lojalnosti. Ali iz pripovijesti djevojčice saznajemo i kakvi su odnosi unutar sela te nekoliko različitih zajednica koje tu koegzistiraju. Iza fasade normalnog seoskog ritma, brige za životinje, žetve i slično, uvjetovanog prirodnim mijenama, naziru se brojne pukotine intimne i društvene prirode. Malo pomalo dobivamo autentičan uvid u ono što je Krleža zvao „panonskim blatom“, u mračnu stranu seoskog života koji je opterećen teškim teretom tradicije, mržnje, zatomljenih nacionalnih i regionalnih šovinizama, pa i nezacijeljene posljedice rata. Saznaje se tko je bio u kojoj vojsci, što su Mađari radili u ratu, a što Rusi pred kraj rata. A u skoro svakoj kući, svakoj obitelji, poneki je etnički nepoćudan član.

U romanu Julijane Adamović smo u srcu Panonije, daleko od industrijaliziranih urbanih središta i medijski eksponiranih mikro uzoraka obećanog socijalističkog raja, koji su ideolozima i apologetima režima služili da uvjere narod da zapravo dobro živi i da „svakoga dana u svakom pogledu sve više i više napredujemo“. I dok je propaganda tog vremena prikazivala nerealnu sliku sretnog sela i kolektivističke privrede, u stvarnosti je većina ruralne i suburbane Jugoslavije živjela u krajnjoj bijedi, tek preživljavajući, a ljudi bez ikakve perspektive masovno su emigrirali u inozemstvo, odakle su financijski pomagali uzdržavanje svojih obitelji u Jugoslaviji. U romanu Julijane Adamović nema sindikalnih odmarališta u koja odlazi sretno radništvo s djecom (djevojčica usput napominje da je more vidjela samo na crnobijelim fotografijama, a otac napominje da je na moru bio samo jednom prije 10 godina), nema društvenih stanova koji se dijele svima, nema šarenih dječjih vrtića. Umjesto njih tu su baba i mreža neformalnih seoskih odnosa. Međutim Adamović ne pristupa ovom problemu napadno propagandistički, što je tipično za dobar dio suvremene hrvatske književne scene koja kroz književna djela plasira loše prikrivene aktivističke namjere, već suptilno, tek laganim potezima oslikavajući dramu ekonomske bijede u zaboravljenim dijelovima zemlje te implicitno utvrđujući ključnu činjenicu koja se danas olako prešućuje ili u dijelu javnosti čak otvoreno negira – većina stanovništva u Jugoslaviji nije živjela dobro.

Osim mita o socijalističkom prosperitetu, roman dekonstruira i nekoliko drugih zabluda prisutnih u hrvatskoj javnosti, poput mita o idili seoskog života. Seoska idila nije drugo do fantazija premorenih ljudi iz grada, iscrpljenih bukom prometa i veći dio dana zatvorenih u svoje male stanove, koji sanjaju o seoskoj kućici i dobrim, jednostavnim ljudima u susjedstvu. Tradicionalno selo daleko je od te umjetne slike, puno je šovinizma, mržnje, nasilja i podlosti. Dekonstruira se i mit o obiteljima koje žive u neimaštini, ali sretne. U stvarnosti nema sretne obitelji koja živi u siromaštvu i hrani se samo ljubavlju i međusobnom odanošću. Neimaština generira niz drugih problema, prisiljava ljude na kompromise koje inače ne bi napravili, ona je glavni uzrok svim mogućih obiteljskih razdora, nasilja, pa čak i raspada obitelji. Adamović na banalnim primjerima pokazuje kako obične stvari, poput nabave školske torbe, koju roditelji teško mogu priuštiti za svoje dijete, mogu postati sredstvo emotivnih ucjene od strane drugih članova obitelji, u ovom slučaju babe koja poput kakvog zloćudnog gospodara lutaka vješto vuče konce, te konačno i sloma obitelji. Poklon od babe nije samo poklon, torba je metafora, sredstvo beskrupulozne emotivne manipulacije najosjetljivijim članovima obitelji. Riječ je zapravo o grotesknom momentu, jer je torba u suštini gotovo bezvrijedna.

Ovaj roman je istovremeno intimna pripovijest o jednoj nesretnoj obitelji i socijalna drama poslijeratnog razdoblja, koje su temeljito isprepletene. Bez jednog ne bi bilo drugog. Čitatelju se neminovno nameću pitanje: što bi bilo da ja ova obitelj živjela u neko drugo vrijeme na nekom drugom mjestu? Možda se u prosperitetnoj sredini roditelji ne bi osjećali bezvrijedno, svaki bi dan odlazili na posao na kojem bi zarađivali dovoljno za sve potrebe, ne bi se svađali zbog sitnica, ne bi morali pristajati na ucjene radi materijalnih koristi i na kraju dijete ne bi sa sobom dalje u život ponijelo toliki teret. Roman „Divlje guske“ priča je o odrastanju, ali ne o sretnom odrastanju koje otvara neslućene mogućnosti, već o predestiniranosti pojedinca uslijed rođenja u određenoj obitelji i određenoj društvenoj sredini koji mu ostavljaju težak teret u naslijeđe, čak i u vidu psihičkih poteškoća. Julijana Adamović vješto je zaronila u dubinu nekoliko nama bliskih patologija, ali nedovoljno istraženih. Jezik kojim gradi svoju priču je začudan, pomalo na rubu realnosti, rečenice uglavnom kratke, iako su jasne i eksplicitne, često više ne govore nego što govore, a na čitatelju je da pronikne u dubinu njihovih slojeva. Činjenica da je roman ispripovijedan iz pozicije djeteta daje dodatnu vrijednost djelu, jer je svakom odraslom čovjeku, pa i piscu, iznimno teško ili gotovo nemoguće ponovno ući u dječji um i sagledati svijet očima djeteta. Julijana Adamović je u tome uspjela.

Piše:


Ilija Aščić rođen je 1980. Završio je VII gimnaziju, školu fotografije u CEKAO-u te studij novinarstva na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Piše kratke priče, koje su objavljene u brojnim publikacijama u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i BiH. Kratke priče su mu osvojile nekoliko književnih nagrada. 2017. godine objavio je prvu zbirku kratkih priča pod nazivom „Kako sam postao zao“ u izdanju Artikulacija iz Koprivnice koja je osvojila pozitivne kritike ključnih medija u Hrvatskoj. Trenutno radi na svom prvom romanu pod radnim nazivom „Gubitak“. Živi u Zagrebu.

Rubrika:

Kritika

Objavljeno:

4.10.2018.

© 2019 Artikulacije