Moja sestra bila je kao djevojčica uvijek jača i brža od mene. Dok bih ja navečer čitala u fotelji, koju nam je djed poklonio već kao djeci, u nadi da će se jedna od nas dvije vinuti u duhovna prostranstva, ona se negdje potucala. Kod susjeda, po jarugama, na sjenicima, među ruševinama stare tvornice. Zavidjela sam joj što se nikad nije uistinu umorila, zavidjela joj na tome da je njena koža bila rumeno sjajna poslije skitnje. Kad smo se spremale na spavanje te je ispred mene, onako savijena, češljala dugu, kestenjastu kosu, ponekad bih, u izrazito nepodnošljivim noćima, poželjela da ostane bez kose. Nadala sam se da će se probuditi kao ja, s osjetljivim vlasištem, perutima, poteškoćama s kožom koja bi kod posebnih napora ružno pocrvenila s lojnim bijelim pjegama na sebi. Zavidjela sam joj na tome kako je otac svaki put, kad bi mu skočila u zagrljaj, okretno podiže i vrti se s njom u naručju sve do halucinacija. Jednog poslijepodneva, kad smo se vratile iz trgovine, skočila mu je na leđa, a on ju je, iako nepripremljen, zadržao na leđima i vrtjeli su se tako dugo dok nije izgubio ravnotežu. Leđima je pao na radijator, na djevojčicu, a djevojčica je tjemenom udarila malce po oštrom rubu, baš toliko da pad nije bio sudbonosan, već jedino iznimno bolan. Brazgotinu je prekrila kosa, a sjećanje na opasnost smijeh.
Njezin smijeh. Vitalan, iskričav. Takav koji ne potiskuje, nego liječi. Smijeh u koji sam i sama bila pozvana, ali sam uvijek iznova donosila odluku da ostanem izvan njega.
I njezine grudi počele su rasti prije mojih. Nosila ih je s ponosom, kao što je nekad nosila ogrlice za djevojčice što ih je s putovanja donosio otac. Dok se s mojim prsnim košem nije događalo ništa osim masnih, sitnih i smiješnih dugmića koje sam rado potiskivala palcem da vidim hoće li iskočiti, njoj je mama već kupila prvi grudnjak. „75B“, pravila se važna. Zbog prsa niz koja se spuštala razigrana kosa, zbog vitkog pojasa koji je najavljivao ženstvene bokove, ali i zbog njene duhovitosti, podmazane probuđenom spolnom požudom i očijukanjem, bila je dečkima vrlo privlačna. U to vrijeme mislila sam o njoj sve najgore, premda moja ljutnja nije imala nikakvog pravog oslonca. Njena djela, njeni odgovori, njeni pozivi, njene šale – sve je bilo uravnoteženo i prosječno, tinejdžerski blesavo. Tek tu i tamo zasvijetlila bi u njenom ponašanju indicija odraslosti. Kad me zaraženu salmonelom otpratila do liječnika te ostala uza me još dugo vremena nakon što su roditelji otišli na spavanje. Kad se usprotivila učiteljici slovenskog jezika, koja je dijete doseljenika pred cijelim razredom nazivala nedonoščetom zato što se zbog straha nije usudilo u školi gotovo nikad otvoriti usta. Kad se uvjerila da bi me njena oholost mogla pogoditi, tješila bi me poljupcima i zagrljajima.
Moja srdžba mogla se osloniti jedino na njenu ljepotu. Trudila sem se, ne bih li je zamrsila drugačijim razlozima, uvjeravajući samu sebe da sam ipak nešto više od ispraznih ushita. Međutim, takav je trud uvijek uzaludan. Ljepota nema vlastite snage, uvijek nanosi štetu tuđom snagom, uvijek vraća ono što prima. Kad primi mržnju, uzvraća nanošenjem štete. Kad primi ljubav, uzvraća iluzijom vječnosti.
U zadnjim danima kolovoza, prije nego što sam krenula u gimnaziju, njeno me tijelo još jednom preduhitrilo. Za vrijeme trčanja po trgovinama za haljinama u kojima ćemo ukrasiti prvi gimnazijski tjedan, ona je dobila prvu menstruaciju. Javljala je bez imalo žustre i grčevite najave o svom dolasku s malim zakašnjenjem, tek kad je među svojim bedrima osjetila prvi uložak, počela se osjećati ushićeno. Zahtijevala je sladoled. I dok je buljila u šarene zdjelice, mama ju je poučila: „Odsad će sve biti drukčije. Odsad ćeš biti ozbiljna i odgovorna. Nadam se.“ Opet mi se zamjerila, njeno probijanje na novi stupanj prožimalo me pogubnim osjećajem da me život nikad neće podići s dna ormara, da ću zauvijek ostati žalosno zaturena.
Bila je to posljednja pobjeda njenog tijela.
Često se pitam da li bi ona, kad ne bi bila lijepa, na kraju prvog razreda gimnazije uopće primijetila da joj je lice poprimilo izraz nesreće. Promatrala sam je detaljno, kao dragocjenu, rijetku bubu ispod povećala. Trzaji krilca, treperenje ticala, plahovito pomicanje, tih, čegrtav glas, na sve sam se odazivala. Uočavala sam detalje. Pratila sam kako se malčice poravnava gospodski luk njenih obrva. U rasponu od nekoliko mjeseci posivjela joj je koža oko očnih jamica, kao da su njene svileno zelene oči počivale u paučevini. Kosa joj se sjajila masnim sjajem, nije to više bio vilinski sjaj. Ispadala joj je kao što u životinja ispada zimsko krzno, u čupercima koje sam pronalazila na najneobičnijim mjestima. Na rubu ladice hladnjaka, između listova modne revije, u kuhinjskom umivaoniku. Mišiće na rukama odnio je nepoznati vjetar, otpali su s kostura, s nadlaktica, s ramena. Dlanovi joj se komično izduljili, članci na prstima iskočili. Jedne večeri na trenutak sam je, prije nego što se panično omotala ručnikom, vidjela golu: iznad još uvijek okruglih dojki grubo su se uspinjala rebra. Kao da dojke vise sa rešetaka, kao da proviruju iz zatvora. Njeno tijelo ostavljalo je dojam žeđi. Mršavo. Na ekranu sjećanja još uvijek vidim oštro zaobljene rubove njene zdjelice koju je očajno pokrivala prozirna koža.
Promjene sam doživljavala kao nedužno razaranje i radosno ih dočekivala. Pa ipak, bili su to samo detalji, neznatna pogoršanja, prašnjave pahuljice ružnoće. Nadala sam se da će doći moj trenutak. Trenutak za sestru koja je na ovaj svijet doplakala prva i zato dobila manje. Prvo dijete, nešto što se podrazumijeva.
Počela se skrivati. I preda mnom. Dobro je znala da je gustoća njenog tijela moja najintimnija briga, zato bi mi često odbrusila da sam luda. „Ako pak nisi, zacijelo ćeš biti“, vikala je, lupala vratima kupaonice. Sjećam se da sam je tog proljeća prvi put čula vikati na sav glas, na oca koji je prvi izrazio svoju zabrinutost. Njegova voljena kćerka nije više bila njegova saveznica. Kad bi je zagrlio ili na njeno rame položio svoj čvrsti dlan, ona je odrvenila. Licem bi joj prostrujili srsi, a njena prsa napela bi se visoko prema stropu, kao da bi srce u njima htjelo pucati. O prijateljicama mu nije pričala. Jedne večeri na hodniku joj je prepriječio put, zaogrnutoj u debeli kućni ogrtač. Čula sam kako ju je pitao: „Jesi li se malo opustila?“ Poslije toga cijelu noć se prevrtala u krevetu i jecala. Nisam je tješila, nisam razumjela što savršenstvo oplakuje.
Boja njenog glasa postala je tamna, gorka poput nešećerene kave. Nosila je komotnu odjeću. Čipkaste grudnjake i gaćice ostavljala je kod kuće, uspjela je nagovoriti mamu da joj kupi paket jeftinih pamučnih gaćica. U trgovini su se posvađale, zato što je htjela da budu veće za jedan broj, kako bi pokrile pregib u kojemu se bedra dodiruju s guzovima. Mama nije popustila, dokazivala joj je da će luđačka faza proći i da će joj na kraju biti žao zbog tolikog broja donjeg rublja veličine šatorskog krila. Da izbjegne nove konflikte, odlazila je od kuće onako kako je željela naša mama, a u školskom zahodu se preoblačila, razvezala bi punđu na vrhu glave i pustila da joj kosa padne niz obraze tako da joj gotovo u cijelosti prekrije lice.
Luđačka faza nije prošla, već se naborala u godine. Naša mama nije tada umijela razlikovati pubertetsku samovolju i sujetu od neobuzdane prijetnje. Od popločivanja kraja.
